Ne dobijaju svi stariju decu, koliko se sećam stariju decu dobijaju ljudi koji imaju više od 45 godina. Dok mladji ljudi mogu da usvoje bebu.
Razlika u godinama između usvojitelja i deteta ne može biti veća od 45 godina, tako stoji u Porodičnom zakonu.
Ova tema se doduše bavi upravo usvajanjem STARIJE DECE, ali da razjasnimo i to. Dakle i 45-ogodišnjaci mogu da usvoje bebu, a imaju pravo da se izjasne u tom smislu. Prilikom pripreme potencijalnim usvojiteljima se postavljaju pitanja koja se njihove granice: da li žele isključivo muško ili žensko, do koje starosne dobi, da li imaju "rampu" po pitanju rasne, etničke, verske pripadnosti, dalje po pitanju zdravlja deteta odnosno da li bi pristali da usvoje dete sa nekim hendikepom ili posebnim potrebama i u kojoj meri; i svi kandidati moraju da odgovore na ta pitanja a njihovi "uslovi" se poštuju; za vreme obuke stalno se potencira da je potpuno u redu imati jasne zahteve u ovom smislu, jer se od usvojitelja očekuje da budu u stanju da održe svoju novu porodicu na opštu dobrobit a ne da budu sveci. Ume da bude prilično neprijatno i otrežnjujuće kada dođete u situaciju da se izjasnite, naročito na temu boje kože: obično se pognu glave i kaže se "pa, znate, jaa ne bih imao/la ništa protiv toga i toga, ali sredina je surova..."; i to bude ohrabreno, i to bude uvaženo. Baš me zanima koliko usvojitelja se izjasnilo da bi prihvatili da usvoje stariju decu. Ovo se prilikom pripreme stimuliše, upravo zato što ima neuporedivo više starije dece za usvajanje, naročito u poslednje vreme kako je zakonski olakšano oduzimanje roditeljskih prava biološkim roditeljima čija su deca godinama tavorila po raznim smeštajima dok oni nisu pristajali da ih daju na usvajanje a nikako ih nisu ni uzimali kod sebe niti preuzimali neku pravu brigu o njima.
Za sve potencijalne usvojitelje važi da treba dobro da preispitaju svoje motive i svoju spremnost i svoju sposobnost, da se doobro unapred obaveste, da se "edukuju", da se savetuju, jer to je pravi odnos odgovornosti spram ovakve odluke. Treba biti spreman da se potpuno posveti život njima, potpuno a nesebično, bez velikih očekivanja. Usvojitelj ima teži posao nego roditelj a mnogo manje sme da očekuje za uzvrat (ne mislim na očekivanje zahvalnosti, to bi bilo nakaradno; mislim na čisto ljudsko očekivanje emotivnog odgovora). Usvojitelj starijeg deteta mora biti spreman da jednoga dana podvuče crtu i kaže - ma koliko sam se bezrezervno davao, to moje dete nema potpuno poverenje u mene, ali ja to razumem i to je OK. Ko ovo ne uvidi, biće u zabludi. Naravno da ima i drugačijih, ohrabrujućih primera, ali bitno je znati da: što je više trauma gubitka dete doživelo, što duži niz godina, još ako su se ponavljavle,... to će teže biti da ono izleči duboko odsustvo ljubavi prema sebi, duboko nepoverenje, suštinsku rezervisanost. Često takva deca imaju poremećaje ponašanja, pa i poremećaje ličnosti, i što je najteže, mogu biti zasipana gomilama ljubavi a da ne umeju da je dožive i da ne uspevaju da procvetaju; mora im se pomoći stručno. Velika je stvar ako se u tome uspe: onda je to zaista velika zadužbina za čovečanstvo.
Ko želi da uradi dobru stvar mora najpre da oslobodi iluzija. Podaci o prekinutim tj. neuspelim usvojenjima u SAD i VB govore da nema slučajeva da je dete "vraćeno" zato što nije bilo sposobno (da uči, da misli i sl) - dakle uopšte se ne radi o tome da neki zabludeli usvojitelji misle da će usvojiti Ajnštajna. Najveći broj prekida je u slučajevima ozbiljnih poremećaja ponašanja deteta, a tu se takođe ne radi o "besnuljama" nego o slučajevima kada postoji veliki rizik po bezbednost ili deteta ili ukućana zbog toga što dete stalno beži od kuće i luta, ili ispoljava teže oblike agresije...zaista, potencijalni usvojitelji moraju biti jako iskreni kada prosuđuju za šta su sposobni.
Velika stigma prati odluku da se dete vrati. U nekoj anketi 19% ispitanih potencijalnih usvojitelja reklo je da - i kada bi hteli da "vrate dete" ne bi to mogli od sramote. U obuci se priča i o tome: zakon je predvideo tu mogućnost da ne bismo imali tih npr. 19% slučajeva kućnog pakla, kada pucaju i brakovi i sve se ruši pa za to dete nastane još štete. Međutim, da se ne bi došlo u situacije da se dete vraća, jer to je pravi pakao za sve aktere, treba na vreme razmišljati na sve te teme malo ozbiljnije.
Usvojitelji, kada ulazite u taj divan poduhvat, nemojte ići sami, nije dovoljna obuka CZSR, posavetujte se sa nekim usvojiteljima, ili psihologom, pedagogom, defektologom...sa Familiom (
www.familia.org.yu ). Isto može važiti i za hranitelje.