DA LI TREBA TUĆI DECU U VASPITNE SVRHE?

sa 3 g. smo prvi put osetili svoje ja i to je uglavnom bilo vezano za probleme - roditelji su bili nezadovoljni sto ne slusamo i sto im se suprotstavljamo a mi smo hteli da ih nateramo da nas uvazavaju - tu je pocela da se definise nasa licnost
Личност детета се дефинише много раније, само се ми тог периода не сећамо. Ко пажљиво посматра дете, видеће како из дана у дан покушава нове неиспитане ствари и посматра нашу реакцију. Нисам заговорник идеје да је дете и са неколико месеци мало. Деца су разумна бића и са неколико месеци реагују макар и на боју гласа. Наше одобравање и неодобравање региструју на тај начин, чак и касније. Ја лично нисам поборник превелике психоанализе дечје свести. Свако дете је јединка за себе и сваки родитељ зна да ли на његово дете најбоље утиче разговор, казна, молба, уцена... па некад и батине. Психоанализа је комплексна наука и не може се генерализовати. Зато ослушкујте своје дете, јер ви га волите највише на свету и ви га познајете најбоље на свету.
 
nisu deca toliko glupa i vrlo brzo shvate da ljubav roditelja prema njima nije ni bezuslovna ni neogranicena .....roditelji odlicno znaju koliko je detetu vazna njihova ljubav inace je ne bi koristili za kaznjavanje i emocionalanu ucenu
Шта то дете треба да уради да би родитељ престао да га воли? Наравно да је љубав родитеља безусловна, друга је ствар што ми се понашање детета не допада и трудићу се да то променим, али моја љубав због тога није мања. Родитељи чија љубав није безусловна - не знам чак ни да ли постоје, ни да ли заслужују децу ако постоје?
 
Ma, i ona pretnja, koju nisam boldovala, nekako da prodje, ali ovo... nemam neko neznam koliko životno iskustvo, i roditelj sam tek tri godine, od skoro, od pre 15-tak dana, i "dupli roditelj", nije to neki dugačak "roditeljski staž", ali mi svejedno ova molba bode oči. :think:
Razgovarati, objašnjavati, pokazivati, pa sve Jovo nanovo po n puta - sve je to ok, ali moliti dete da se smiri - ne valja! Možda grešim, ali... po mom skromnom mišljenju, nije to dobra metoda. Dogovor je jedno, ali molba je drugo. Valjda postoji širok dijapazon reči i načina razgovora izmedju te ćuške po guzi i te molbe. Pa, ako bih već morala da biram izmedju ova dva, pre bih izabrala ćušku po guzi ( ćušku! a ne udarac vojničkim opasačem po goloj koži, daleko bilo. ČIsto napominjem, ima raznih tumačenja, pa da sprečim maštu onih koji ćušku izjednačavaju sa zlostavljanjem ;) ). Molbu ne bih, ni pod razno. Ako ću da molim malo dete da se smiri, nešto mi se javlja da ću sutra da molim veliko da me ne udari... :think: Jeste, malo karikiram i preterujem, verovatno, ali... u suštini, i ne mora biti daleko od istine, zar ne?
Ја своје дете доживљавам као одраслу особу и мислим да некада много боље реагује на то него на нешто друго.И ја сама боље реагујем на молбу и разговор него на вику, па полазим од тога. Друго, ја јесам ауторитет и тај ауторитет се неће изгубити ако је замолим да нешто уради или да нешто не уради. Овај ваш ауторитет који спомињете личи ми на диктат, а ја то никако не желим. Можда негде грешим, али сада смо у фази да када јој кажем (и то врло смирено) "претераћеш", зна да је на граници озбиљног проблема. Сматрам, да ако до сада нисам морала да је озбиљно кажњавам, поготово не физички, пребродиле смо најгори део. Не сматрам да сам ја много добар родитељ, само је добро познајем и што је још важније, Бог ме наградио добрим дететом!
 
..da ne ostanem nedorechena - dete sa devet meseci ne ispituje granice i ne suprotstavlja se - jer nema chemu..
..ono samo stiche svest o tome da mama i ono nisu jedno, pa se javlja anksioznost odvajanja, na primer..
..uslovljena je sazrevanjem svesti da predmeti i bica postoje i ako ih ne vide, koju stichu kroz igru, uglavnom..

..dete od devet meseci se ne kaznjava..
..kaznjava se svestan postupak protiv jasno postavljenih i mnogo puta ponovljenih pravila..
..najveci broj pokushaja pomeranja granica se deshava izmedju druge i trece godine..

Roditelja koji kaznjava dete od devet meseci treba da posete socijalni radnici.
 
Ја своје дете доживљавам као одраслу особу и мислим да некада много боље реагује на то него на нешто друго.И ја сама боље реагујем на молбу и разговор него на вику, па полазим од тога. Друго, ја јесам ауторитет и тај ауторитет се неће изгубити ако је замолим да нешто уради или да нешто не уради. Овај ваш ауторитет који спомињете личи ми на диктат, а ја то никако не желим. Можда негде грешим, али сада смо у фази да када јој кажем (и то врло смирено) "претераћеш", зна да је на граници озбиљног проблема. Сматрам, да ако до сада нисам морала да је озбиљно кажњавам, поготово не физички, пребродиле смо најгори део. Не сматрам да сам ја много добар родитељ, само је добро познајем и што је још важније, Бог ме наградио добрим дететом!

Ok, ja sam čisto primetila, a ti kako hoćeš.
Opet sam boldovala jednu rečenicu. Eto, čisto ću da je prokomentarišem, što naravno, ne znači da se mešam u tvoje vaspitanje, daleko od toga. Prvo, smatram da je izmedju molbe i razgovora ogromna razlika. I ja sa mojim detetom razgovaram i dogovaram se, ali daleko je to od molbi. A drugo - postoji li nešto izmedju molbe i vikanja? LIčno, na svoje dete ne vičem nikada ( ustvari, ja zaista ne vičem nikada, tj. vrlo, vrlo, vrlo retko, a na dete - i bukvalno - nikada ). Spomenula sam u jednom od prethodnih postova da umem da je izgrdim, pa se možda stiče utisak da vičem. I kada grdim dete to je smiren i ne povišen ton. Naglašen - da, ako procenim da je potrebno, ali ne i povišen. Za mene su to dve kategorije krajnosti - sa jedne strane molba, a sa druge vikanje, a obe su, opet kažem po mom ličnom mišljenju, izraz nemoći roditelja. Dobro, vikanje može biti i izraz ljutnje i/ili besa, a i to je opet svojevrsna nemoć roditelja.
Dete traži da mu se postave granice. I stalno iznova i iznova pokušava da ih prekorači. A mi smo ti koji granice postavljamo i koji odlučujemo koji postupak je prekoračenje granica i hoćemo li to dozvoliti ili sprečiti, i na koji ćemo način sprečiti. Meni je izuzetno drago da ti svoje dete smatraš dobrim detetom :) I zaista to mislim. Ali nije te Bog time nagradio, već tvoje vaspitanje i tvoje ulaganje u to dete se pokazuju. Sva se deca radjaju ista, ista po pitanju vaspitanja, naravno ne i po temperamentu i karakteru, ali to je već druga priča. Dakle, svi se radjamo isti - ne vaspitani. Roditelji nas vaspitavaju, nema Bog veze sa time :) E, tu figuriše, u svemu ovome što nabrojah i spomenuh, taj autotitet. Daleko je to od diktata, čak bi se diktatom pre mogao smatrati autoritet zasnovan na vikanju, kažnjavanju i batinama ( sada ne mislim na ćuške, već na batine ), kada je dete "dobro" iz straha od roditelja i roditeljskih batina. To je diktat, a autoritet se može postići i uz osmeh, i bez povišenog tona i uz dogovor i razgovor, ali uz doslednost u svakom i punom smislu reči. Nije reč o vojničkom autoritetu, pa da ga postižemo i održavamo naredbama i vikanjem iz kolena.
Pokušala sam da pojasnim svoj stav, a ne da ti se mešam u vaspitanje i nadam se da nećeš pogrešno razumeti, jer stičem utisak da si prethodni post sasvim pogrešno razumela. A nema razloga za to, zaista :)
 
Za dete ja vazno da shvati da mislite ozbiljno. To je jednostavno autoritet. Da biste ga postigli, dete mora da vam veruje.
Batinama, vikom i omalovazavanjem moze se steci autoritet kod deteta, ali je on zasnovan na strahu. Takvi ljudi ne bi ni trebalo da imaju decu.

Da, upravo tako!
A ostalo i sama rekoh... ali malo poduže :zstidljivko: Ma, par hiljada reči i sve se razumemo... :zstidljivko:
 
U skladu sa temom...
Poznajem par koji ima sina od godinu i po dana. Sladak mališa i zaista mi je drag :) E, taj slatki mališa, kada je učio da hoda, naravno, kao i svako drugo malo trapavo dete, malo-malo, pa udari negde, padne i slično. Mama i tata, a i baba, bogami, kao i mnogi što rade, uredno su "tukli" svaku površinu o koju se dete udari - bezobrazni sto, što si udario našeg malog ***, pa udri po stolu. Malo posle, i mališa je počeo da udara svaku površinu o koju se makar očeše. I to im je bilo simpatično.
Posle nekog vremena, odvažio se maleni da proba da udari babu. Majka je "umrla od smeha", i kroz salvu tog smeha ga, kao, opominje da to ne radi, a baba - neeeeemooooooj, deeeeteeee jeeeee, igra seeeeeee....
Onda je krenuo da udara tetku, ujku... i ostale...
Onda je jednom digao ruku na majku, i tada joj nije bilo smešno, usledila je automatska reakcija - raspičila ga je po nadlanici prilično jako, uz oštro vikanje da to ne sme da radi. Malenom je izraz lica prvo bio zaprepašćen, kao da je rekao - šta je bre ovo, odakle sad ovo kad sam juče smeo?, pa je onda počeo da vrišti. Prvo je plakao što ga je udarila, a nastavio je da vrišti i besni jer mu je zabranila da se zabavlja onako kako je još juče smeo. Svakako da je isuviše mali da bi shvatio da ne sme da udari mamu, a da ta ista mama dozvoljava da bije ostale... i još dugo neće to shvatiti.
A sto, pod, vitrinu i ostale stvari u koje se mališa udari - i dalje uredno "biju" skupa sa malenim.
 
davno je to bilo ;)

eee- igra ti po zivcima i radi ono sto ne sme, i zna da ne sme

i kazes 100*- nemoj, udaricu te.
i onda ga udaris i ono sokirano kako sam se usudila! ne moze da veruje, pa kuka- nista me ne boli utata
znam da ga nista ne boli zato sto pacnem samo po guzi, ispljeskam cisto da se cuje a ne da nanesem bol ...
i nikakve vajde- a nisam mu mogla nista ...

taj je u pubertetu divan, a onaj koji je bio divan je u pubertetu povileneo :malav:

Мора да га заболе. јбга,
 
Личност детета се дефинише много раније, само се ми тог периода не сећамо. Ко пажљиво посматра дете, видеће како из дана у дан покушава нове неиспитане ствари и посматра нашу реакцију. Нисам заговорник идеје да је дете и са неколико месеци мало. Деца су разумна бића и са неколико месеци реагују макар и на боју гласа. Наше одобравање и неодобравање региструју на тај начин, чак и касније. Ја лично нисам поборник превелике психоанализе дечје свести. Свако дете је јединка за себе и сваки родитељ зна да ли на његово дете најбоље утиче разговор, казна, молба, уцена... па некад и батине. Психоанализа је комплексна наука и не може се генерализовати. Зато ослушкујте своје дете, јер ви га волите највише на свету и ви га познајете најбоље на свету.

ono sto sam ja napisala je da se dete ne oseca psiholoski samostalno iako se roditeljima cini da je vec pocelo da pokazuje svoju volju...dete se plasi kad ga kaznjavaju kao stene koje reaguje na - fuj to....naravno stene ne shvata da ga dresiraju, posle nekoliko - fuj to pocinje da se plasi da radi ono sto je bilo u vezi sa - fuj to...kod ljudskog mladunceta takva situacija moze da traje samo neko vreme a onda se pretvara u coveka i shvata da ono ne zivi u trecem licu vec da ima svoje ja ...tada zapocinje vaspitavanje a to se ne desava sa 9 meseci...a bezuslovna ljubav je kad volis dete bez obzira sta uradi, kad verujes u njega, uvek si tu za njega i ne pokusavas da ga menjas...nazalost ono sto vecina dece dobija je uslovna ljubav - volim te ako uradis ili ne uradis ovo ili ono... posmatrajte malo situaciju iz decije perspektive....najlakse je reci - ja svoje dete bezuslovno volim i ono kao treba da vam veruje na rec... ne suprotstavljaju vam se deca zato sto ih bezuslovno volite ...zasto bi oni bili fini prema vama ako ih vi pritiskate - suprotstavljanje je dokaz da vas deca ne prihvataju i da im niste autoritet a dete koje u svojim roditeljima ne vidi autoritet nije u stanju da vidi svoje stvarno mesto u socijalnoj hijerarhiji i uvek ce biti nezadovoljno i na poslu, i kod kuce i tesko ce pronaci socijalnu ulogu u kojoj ce im biti dobro ...pretvorice se u neuroticare hronicno nezadovoljne svojim zivotom
 
Poslednja izmena:
Ok, ja sam čisto primetila, a ti kako hoćeš.
Opet sam boldovala jednu rečenicu. Eto, čisto ću da je prokomentarišem, što naravno, ne znači da se mešam u tvoje vaspitanje, daleko od toga. Prvo, smatram da je izmedju molbe i razgovora ogromna razlika. I ja sa mojim detetom razgovaram i dogovaram se, ali daleko je to od molbi. A drugo - postoji li nešto izmedju molbe i vikanja? LIčno, na svoje dete ne vičem nikada ( ustvari, ja zaista ne vičem nikada, tj. vrlo, vrlo, vrlo retko, a na dete - i bukvalno - nikada ). Spomenula sam u jednom od prethodnih postova da umem da je izgrdim, pa se možda stiče utisak da vičem. I kada grdim dete to je smiren i ne povišen ton. Naglašen - da, ako procenim da je potrebno, ali ne i povišen. Za mene su to dve kategorije krajnosti - sa jedne strane molba, a sa druge vikanje, a obe su, opet kažem po mom ličnom mišljenju, izraz nemoći roditelja. Dobro, vikanje može biti i izraz ljutnje i/ili besa, a i to je opet svojevrsna nemoć roditelja.
Dete traži da mu se postave granice. I stalno iznova i iznova pokušava da ih prekorači. A mi smo ti koji granice postavljamo i koji odlučujemo koji postupak je prekoračenje granica i hoćemo li to dozvoliti ili sprečiti, i na koji ćemo način sprečiti. Meni je izuzetno drago da ti svoje dete smatraš dobrim detetom :) I zaista to mislim. Ali nije te Bog time nagradio, već tvoje vaspitanje i tvoje ulaganje u to dete se pokazuju. Sva se deca radjaju ista, ista po pitanju vaspitanja, naravno ne i po temperamentu i karakteru, ali to je već druga priča. Dakle, svi se radjamo isti - ne vaspitani. Roditelji nas vaspitavaju, nema Bog veze sa time :) E, tu figuriše, u svemu ovome što nabrojah i spomenuh, taj autotitet. Daleko je to od diktata, čak bi se diktatom pre mogao smatrati autoritet zasnovan na vikanju, kažnjavanju i batinama ( sada ne mislim na ćuške, već na batine ), kada je dete "dobro" iz straha od roditelja i roditeljskih batina. To je diktat, a autoritet se može postići i uz osmeh, i bez povišenog tona i uz dogovor i razgovor, ali uz doslednost u svakom i punom smislu reči. Nije reč o vojničkom autoritetu, pa da ga postižemo i održavamo naredbama i vikanjem iz kolena.
Pokušala sam da pojasnim svoj stav, a ne da ti se mešam u vaspitanje i nadam se da nećeš pogrešno razumeti, jer stičem utisak da si prethodni post sasvim pogrešno razumela. A nema razloga za to, zaista :)
Поштујем!
 
Zanima me vase misljenje na ovu temu.
Mi smo odrastali (barem ja) u vremenu kada se smatralo da je batina iz raja izasla.Cak su mnogi roditelji korisili i razna pomocna sredstva,tipa pruta,kaisa,varjace, sto nimalo ne podrzavam.
Sada svi govore o tome kako decu ne treba tuci,pa se cak i samar ili udarac po guzi smatra blazim vidom zlostavljanja. Sa tim se ne slazem. Imam devojcicu od 2.5 meseca i sada mi se cini da nikad necu moci da je udarim,ali npr. kako dete nauciti da ne treba da cacka uticnice,sporet i druge opasnije stvari u kuci? Da li tu samo razgovor moze da pomogne?
ja sam moje pljeskala po zadnjici,a ponekad bogami i sa varjačom kad me iznerviraju...evo sad su odrasli i ne fali im ništa,msm nisu iztraumirani od toga...ne treba dete baš tući,pri tom mislim na prave batine...to je odvratno i nehumano ma sta uradilo,ali onako po neka ćuška nije zgorega,ona bas ima svrhu...razgovor je uvek dobrodosao,da detetu stalno treba pričati šta nije dobro za njega odnosno šta jeste...dakle kombinovana taktika z:)
 
Треба, исто као и жену.

Жена је велико дијете и мора се редовно тући да би била добро васпитана и даби добро служила мужа и на тај начин избјегла понижавајући статус распуштенице, спрам достојанственог служења узвишеном мушком бићу...
 
Треба, исто као и жену.

Жена је велико дијете и мора се редовно тући да би била добро васпитана и даби добро служила мужа и на тај начин избјегла понижавајући статус распуштенице, спрам достојанственог служења узвишеном мушком бићу...
A ako uzvišeno muško biće, nije dovoljno dostojanstveno i uzvišeno, smeju li žena i deca da ga malu ispalampucaju i tako ga vaspitno "poboljšaju", da bude kakav treba:D
 
REVOLUCIONARAN SLUČAJ U SRPSKOM PRAVOSUĐU
Majka mora u zatvor jer je ošamarila sina

Prvi put - Protiv B. G. (35) iz Zrenjanina podneta optužnica zato što je u zgradi Gradske uprave dva puta pljesnula desetogodišnjeg sina po licu. Stručnjaci iz oblasti zaštite dečjih prava kritikuju potez tužioca
Zrenjaninka B. G. (35) prva je u Srbiji koja će sesti na optuženičku klupu zato što je fizički kaznila dete. Ona je u zgradi Gradske uprave u Zrenjaninu dva puta pljesnula po licu desetogodišnjeg sina i zbog toga je protiv nje podneta optužnica za delo za koje je zaprećena kazna do godinu dana zatvora.

Osnovni javni tužilac u Zrenjaninu juče je saopštio da je podigao optužnicu protiv B. G. zbog nasilja u porodici. Prema optužnici, ona je još 9. maja prošle godine „drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozila telesni integritet i duševno spokojstvo svog malodobnog deteta, na taj način što mu je u zgradi Gradske uprave otvorenom šakom zadala dva udarca u lice".
Liči na nameštaljku

Slučaj koji bi mogao da bude revolucionaran u srpskom pravosuđu, Vesna Stanojević, koordinatorka Savetovališta za žrtve nasilja u porodici, ocenjuje kao prilično neuverljiv, mada je, kako ističe, apsolutno protiv svakog oblika nasilja nad decom.

- Nisam sigurna da je to što je majka svom detetu udarila dva šamara krivično delo. Naročito ako imamo u vidu da su nam deca i u porodici i u školi najstrašnije zlostavljana i zanemarivana, a da to često prolazi neopaženo i nekažnjeno. Ja sam protiv nasilja nad decom u svakom smislu, ali ovaj slučaj mi liči na nameštaljku. Ovde je jako važno znati ko su svedoci događaja i ko je podneo prijavu - ističe Stanojevićeva.

Psihoterapeut Zoran Milivojević kaže za Press da trenutno u Srbiji nijedan zakon ne sprečava roditelje da fizički kazne dete kada procene da je to potrebno i kada to čine na razuman način:
Mnogo polemike oko zakonika

Prednacrt Građanskog zakonika Srbije, koji je na javnoj raspravi, predviđa odredbe koje ne samo da zabranjuju roditeljima da tuku decu već i da ih pljesnu po ruci ili udare prutom po guzi u vaspitne svrhe. Ovaj predlog izazvao je mnogobrojne polemike u javnosti, koja se takođe podelila i oko Prednacrta zakona o pravima deteta.


- Deca su jasno zaštićena od svakog fizičkog maltretiranja, pa i od onog koje čine roditelji. Za razliku od nasilja i fizičkog maltretiranja, pedagoški udarac je onaj koji je zaslužen, koji boli a ne povređuje. U našem porodičnom zakonu nasilje je veoma nejasno definisano, ne samo kao primena sile već i sve ono što nekome remeti spokojstvo. Prema takvoj definiciji, svako od nas je bar desetak puta bio nasilan prema drugim ljudima. Takva definicija je preširoka, nepraktična i omogućava različite manipulacije. To vidimo i u ovom slučaju, gde nema jasnih dokaza da se radi o fizičkom maltretiranju i nasilju. Ne znam sve detalje o slučaju, međutim iz optužnice proizilazi da nije bilo telesnih povreda već samo povrede telesnog integriteta i dostojanstva. Mislim da su u pitanju motivi koji se ne tiču zaštite tog deteta. Tužilac može da tuži, sud je taj koji odlučuje i nadam se da će razmotriti sve okolnosti i imati razumevanja za roditeljska prava.

Milan Škulić, profesor krivičnog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu, kaže za Press da bi, ukoliko bi se svaki vaspitni udarac po turu shvatao kao krivično delo, većina porodica imala kriminalca u kući.
Rigorozna rešenja

- Nije svaki šamar nasilje u porodici, ali nekada i to može da bude. Ako roditelj svom detetu tim šamarom nanese lake ili teške povrede, može da odgovara za krivično delo nasilja u porodici, za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine - ističe Škulić.

I Oliver Antić, profesor Pravnog fakulteta, kaže da se ne može svako fizičko kažnjavanje deteta definisati kao krivično delo.

- Tužilaštvo, odnosno sud moraju da ocene šta je to nasilje u porodici, a šta neka vrsta vaspitno-popravnog delovanja na dete. Tu treba sagledati sve okolnosti i biti jako obazriv. Mislim da su rigorozna zakonska rešenja kada se radi o fizičkom kažnjavanju dece kod nas stigla sa Zapada, prvenstveno iz Amerike, gde se dešavalo da se malo dete toliko kažnjava da mu se polome ruke i noge - smatra Antić.

Violeta Nedeljković , Jelica Vojinov, Beograd/Zrenjanin

http://www.pressonline.rs/sr/vesti/...ajka+mora+u+zatvor+jer+je+ošamarila+sina.html
 

Back
Top