GRIGORIJ JEFIMOVIČ – RASPUĆIN
U decembru 1916. godine, naduveno, kastrirano telo jednog muškarca izvučeno je iz ledene reke Neve u Petrogradu. Čim je vest o identitetu mrtvog čoveka procurila, naslovi ruskih novina prosto su boli oči, ,NEMA VIŠE GRIGORIJA RASPUĆINA!" Ljudi svih životnih dobi, kako bogati tako siromašni, slavili su smrt "ludog kaluđera" koji se podigao iz najnižeg društvenog sloja da bi postao možda najomraženiji čovek u Rusiji. Umešan u ubistva, korupciju, mučenja i egzekucije, Raspućin je bio instrument za brisanje 300 godina stare dinastije Romanov iz istorije, i promenu istorije Rusije zauvek. Sa Prvim svetskim ratom u pozadini, početnim znacima i ranim klicama revolucije, polupismeni sibrski mistik imao je zlokobnu, gotovo hipnotičku moć nad poslednjim carem i cancom Rusije, Nikolajem II, i njegovom suprugom Aleksandrom.
Doživljavan kao svetac, kao grešnik i kao đavo od onih koji su ga znali, Grigorij Jefimovič rođen je 1869. u seljačkoj porodici u selu Pokrovsko, duboko u ogromnim, slabo naseljenim prostranstvima Sibira.
Neobrazovan – nikada nije išao u školu – mladi Grigorij bio je bukvalno nepismen. Bio je, međutim, neotesan i lascivan, pijanac, svađalica i lopov, i zato je i dobio ime "Raspućin" od ruske reči rasputnik, što znači raspusni ili amoralan čovek.
Pa ipak, njegov će se život promeniti zauvek kada je, posle posete manastiru na Uralu, "spoznao Božansku milost", kako je sam svojim rečima opisao epifaniju. Tamo je bio i fasciniran ruskom pravoslavnom verom, i istovremeno otkrio svoju sposobnost da smiruje ljude koji su bili nesrećni, i da predviđa budućnost. Ostavio je piće i duvan, prestao da jede meso, i počeo da se iznuruje strogim postovima. Njegovo preobraćenje u "Božjeg čoveka" zauvek je zapečaćeno kada je otkrio "Khlysty", jednu ekstremnu kvazihrišćansku sektu. O njenom jeretičkom kultu relativno se malo zna, mada se čini da je kombinovala elemente starijih, orgijastičkih paganskih praktikovanja sa strogim oblikom hrišćanstva. "Khlysty" su verovali da čovek jedino aktivnim grešenjem može dosegnuti stanje pročišćenja, i može biti zaista istinski čist. Akcenat je stavljen na pokajanje, ali takođe i na ekstatične zajedničke rituale i plesove koji su često kulminirali divljim seksualnim orgijama u kojima je učestvovala cela grupa.
Bilo da je u pitanju grozničava revnost, rezultat njegove nove vere, ili su u pitanju, pak, bile osnovne ljudske potrebe, tek, mladi Raspućin je smislio podmićivanje žena iz okolnih sela, i čak je imao i kolibu koja je bila podignuta na udaljenom mestu kako bi osigurao tajnovitost i izdvojenost, gde je mogao da da zavodi stotine zaslepljenih mladih devojaka. Njegova vezanost za sektu koja je bila hibrid mistike i erotike nije mu sasvim ubila porodične instinkte. Raspućin se oženio devojkom iz lokalnog mesta po imenu Proskovija, koja mu je rodila dve kćerke, Mariju i Varvaru, i sina Dimitrija. Ipak, nije mu bilo suđeno da dugo igra ulogu odanog oca.
Raspućin je osmislio svoj lik starca, odnosno svetog oca. Poštovanje staraca bilo je duga tradicija u Rusiji, i duboko ukorenjeno u kolektivnu svest. Ustanovljeno vekovima unazad, na dalekim prostorima Ukrajine, Urala i Sibira, ta naklonost prema svetim ljudima, vrlo blizu obožavanju, predstavljala je kamene temeljce ruske vere. Međutim, starac nije bio ni sveštenik ni monah, već, kako je pisao Dostojevski u Braći Karamozovima "neko ko ti uzima dušu, volju, i potčinjava je svojoj. Kada odabereš starca, ti predaješ svoju volju, daješ je njemu u potpunom predavanju, u potpunom samoodricanju." Raspućin će prihvatiti svim srcem to uverenje, i u tome će mu svesrdno pomoći uverenje velikog broja vernih Rusa koji su bili spremni da svoju dušu predaju svetim ljudima.
Raspućin je oberučke prihvaao da zarobi um i dušu prostodušnih vernika, svejedno da li su visoko ili nisko na društvenoj lestvici, da li su bogati ili siromašni, i da ih potčini svojoj volji. Propovedajući veru u spasenje kroz greh, podvlačio je svojoj pastvi koju su u najvećem broju predstavljale žene, da je telesni greh posebno efikasan u dobijanju oprosta od Boga, a time i spasenja. Fiksirajući ih hipnotičkim pogledom – a svi se savremeni izvori slažu oko toga da je Raspućinov pogled bio izuzetno prodoran – on ih je podsticao da se slobodno prepuste iskušenju, nudeći sebe kao sredstvo i jednog i drugog, kao iskušenje i kao pomoć za njihovo propadanje u greh.
Igrajući na kartu opšteg poštovanja staraca, i svojih mističnih moći sugestije i hipnoze, Raspućin je putovao Rusijom propovedajući i predajući se seksualnim uživanjima. Njegovu ogromnu moć volje, veliku fizičku snagu, urađenu bistrinu i seljačku lukavost prirodno je obogaila i gotovo čudesna intuicija. Sve te osobine su se našle a jednom čoveku čija će vitalnost i magnetizam imati snažan uticaj na slabe, a posebno na one čiji su se životi uvek nalazili na ivici između oklevanja u sumnji.
U osvit dvadesetog veka glasovi o jednom izuzetnom starcu počeli su da se probijaju preko granica Sibira. Godine 1903. Raspućin je stigao u Petrograd. U ranim tridesetim godinama, predstavljao je razbarušenu figuru, u crnom kaputu pebačenom preko seljačke košulje, a nogavice pantalona bile su mu uvučene u čizme. Njegova neočešljana i prljava kosa, brada na kojoj su se ponekada videli ostaci hrane odavali su, ostalo je u priči, moćni miris koji je podsećao na miris jarca. No, svejedno, Raspućin je ušao u petrogradsku Teološku akademiju, gde je privukao pažnju oca Jovana Kronštatskog, figure koja je imala ogromni moralni autoritet u Rusiji tog vremena. Uticajni sveštenik daće svoj blagoslov Raspućinu, nazivajući ga "Bogotražiteljem".
U decembru 1916. godine, naduveno, kastrirano telo jednog muškarca izvučeno je iz ledene reke Neve u Petrogradu. Čim je vest o identitetu mrtvog čoveka procurila, naslovi ruskih novina prosto su boli oči, ,NEMA VIŠE GRIGORIJA RASPUĆINA!" Ljudi svih životnih dobi, kako bogati tako siromašni, slavili su smrt "ludog kaluđera" koji se podigao iz najnižeg društvenog sloja da bi postao možda najomraženiji čovek u Rusiji. Umešan u ubistva, korupciju, mučenja i egzekucije, Raspućin je bio instrument za brisanje 300 godina stare dinastije Romanov iz istorije, i promenu istorije Rusije zauvek. Sa Prvim svetskim ratom u pozadini, početnim znacima i ranim klicama revolucije, polupismeni sibrski mistik imao je zlokobnu, gotovo hipnotičku moć nad poslednjim carem i cancom Rusije, Nikolajem II, i njegovom suprugom Aleksandrom.
Doživljavan kao svetac, kao grešnik i kao đavo od onih koji su ga znali, Grigorij Jefimovič rođen je 1869. u seljačkoj porodici u selu Pokrovsko, duboko u ogromnim, slabo naseljenim prostranstvima Sibira.
Neobrazovan – nikada nije išao u školu – mladi Grigorij bio je bukvalno nepismen. Bio je, međutim, neotesan i lascivan, pijanac, svađalica i lopov, i zato je i dobio ime "Raspućin" od ruske reči rasputnik, što znači raspusni ili amoralan čovek.
Pa ipak, njegov će se život promeniti zauvek kada je, posle posete manastiru na Uralu, "spoznao Božansku milost", kako je sam svojim rečima opisao epifaniju. Tamo je bio i fasciniran ruskom pravoslavnom verom, i istovremeno otkrio svoju sposobnost da smiruje ljude koji su bili nesrećni, i da predviđa budućnost. Ostavio je piće i duvan, prestao da jede meso, i počeo da se iznuruje strogim postovima. Njegovo preobraćenje u "Božjeg čoveka" zauvek je zapečaćeno kada je otkrio "Khlysty", jednu ekstremnu kvazihrišćansku sektu. O njenom jeretičkom kultu relativno se malo zna, mada se čini da je kombinovala elemente starijih, orgijastičkih paganskih praktikovanja sa strogim oblikom hrišćanstva. "Khlysty" su verovali da čovek jedino aktivnim grešenjem može dosegnuti stanje pročišćenja, i može biti zaista istinski čist. Akcenat je stavljen na pokajanje, ali takođe i na ekstatične zajedničke rituale i plesove koji su često kulminirali divljim seksualnim orgijama u kojima je učestvovala cela grupa.
Bilo da je u pitanju grozničava revnost, rezultat njegove nove vere, ili su u pitanju, pak, bile osnovne ljudske potrebe, tek, mladi Raspućin je smislio podmićivanje žena iz okolnih sela, i čak je imao i kolibu koja je bila podignuta na udaljenom mestu kako bi osigurao tajnovitost i izdvojenost, gde je mogao da da zavodi stotine zaslepljenih mladih devojaka. Njegova vezanost za sektu koja je bila hibrid mistike i erotike nije mu sasvim ubila porodične instinkte. Raspućin se oženio devojkom iz lokalnog mesta po imenu Proskovija, koja mu je rodila dve kćerke, Mariju i Varvaru, i sina Dimitrija. Ipak, nije mu bilo suđeno da dugo igra ulogu odanog oca.
Raspućin je osmislio svoj lik starca, odnosno svetog oca. Poštovanje staraca bilo je duga tradicija u Rusiji, i duboko ukorenjeno u kolektivnu svest. Ustanovljeno vekovima unazad, na dalekim prostorima Ukrajine, Urala i Sibira, ta naklonost prema svetim ljudima, vrlo blizu obožavanju, predstavljala je kamene temeljce ruske vere. Međutim, starac nije bio ni sveštenik ni monah, već, kako je pisao Dostojevski u Braći Karamozovima "neko ko ti uzima dušu, volju, i potčinjava je svojoj. Kada odabereš starca, ti predaješ svoju volju, daješ je njemu u potpunom predavanju, u potpunom samoodricanju." Raspućin će prihvatiti svim srcem to uverenje, i u tome će mu svesrdno pomoći uverenje velikog broja vernih Rusa koji su bili spremni da svoju dušu predaju svetim ljudima.
Raspućin je oberučke prihvaao da zarobi um i dušu prostodušnih vernika, svejedno da li su visoko ili nisko na društvenoj lestvici, da li su bogati ili siromašni, i da ih potčini svojoj volji. Propovedajući veru u spasenje kroz greh, podvlačio je svojoj pastvi koju su u najvećem broju predstavljale žene, da je telesni greh posebno efikasan u dobijanju oprosta od Boga, a time i spasenja. Fiksirajući ih hipnotičkim pogledom – a svi se savremeni izvori slažu oko toga da je Raspućinov pogled bio izuzetno prodoran – on ih je podsticao da se slobodno prepuste iskušenju, nudeći sebe kao sredstvo i jednog i drugog, kao iskušenje i kao pomoć za njihovo propadanje u greh.
Igrajući na kartu opšteg poštovanja staraca, i svojih mističnih moći sugestije i hipnoze, Raspućin je putovao Rusijom propovedajući i predajući se seksualnim uživanjima. Njegovu ogromnu moć volje, veliku fizičku snagu, urađenu bistrinu i seljačku lukavost prirodno je obogaila i gotovo čudesna intuicija. Sve te osobine su se našle a jednom čoveku čija će vitalnost i magnetizam imati snažan uticaj na slabe, a posebno na one čiji su se životi uvek nalazili na ivici između oklevanja u sumnji.
U osvit dvadesetog veka glasovi o jednom izuzetnom starcu počeli su da se probijaju preko granica Sibira. Godine 1903. Raspućin je stigao u Petrograd. U ranim tridesetim godinama, predstavljao je razbarušenu figuru, u crnom kaputu pebačenom preko seljačke košulje, a nogavice pantalona bile su mu uvučene u čizme. Njegova neočešljana i prljava kosa, brada na kojoj su se ponekada videli ostaci hrane odavali su, ostalo je u priči, moćni miris koji je podsećao na miris jarca. No, svejedno, Raspućin je ušao u petrogradsku Teološku akademiju, gde je privukao pažnju oca Jovana Kronštatskog, figure koja je imala ogromni moralni autoritet u Rusiji tog vremena. Uticajni sveštenik daće svoj blagoslov Raspućinu, nazivajući ga "Bogotražiteljem".