Ima jedna priča a ona ide ovaka: Kad sam bila peti razred u čitanci je bio jedan fragment te slike, čini mi se nešto manji nego ovaj tvoj. Crno beli. Mene tad l.umetnost kao takva nije nešto zanimala niti sam išta o njoj znala. Ali ovo lice mi je bilo nešto najlepše što sam ikada videla, danima sam zurila u nju, memorisala svaki detalj, podebljavala olovkom dok se na kraju taj list nije probušio. E onda sam skupila hrabrost i otišla sama kod jedne strašne tete koja se pomalo razumela u te stvari i nas dve smo uspešno pronašle celu reprodukciju i to u boji. I sad bi reko čovek mojoj sreći nikad kraja, ali avaj, ja sam se tu nešto razočarala (valjda se to njeno telo nije uklapalo u onaj anoreksični ideal lepote kakav ima svako mlado biće odraslo u ovom dobu). Ali to dalje i nije bitno za priču.
A i priča nije baš bila bitna, samo sam htela da pdelim sa vama koliko je meni ona lepa.