Grafiti su najstariji i najkontroverzniji elemenat hip-hop ideologije. Zabranjivani, brisani i satanizovani, opstali su kao znacajan dio urbane kulture - da kritikuju, hvale i ismejavaju.
Iako su grafiti kao forma predstavljanja ljudske misli i rijeci veoma stari, sadašnji, savremeni izgled dobili su tek krajem šezdesetih i u sedamdesetim godinama prošlog vjeka.
U uskoj su vezi sa hip-hop muzikom i ideologijom, a i danas se svugdje u svijetu vode žucne rasprave o tome jesu li grafiti umjetnost ili vandalski cin. Kako god bilo, za nešto više od 30 godina razvoja, ova vrsta izražavanja ukazivala je na politicke i sociološke probleme, podržavala i kritikovala društvo i podjele možda više i smjelije nego bilo koja druga umjetnost.
Sve je, kažu, pocelo kada je izvjesni Hulio poceo svoje ime da ispisuje po njujorškim vozovima. Ovaj (takozvani) "tag" mogao se te 1968. godine vidjeti zaista cesto, ali je vrlo malo ljudi obracalo pažnju na to.
Nekoliko godina kasnije, u njujorškom metrou osvanuo je "tag" "Taki 183", koji je bio toliko zapažen da je autor, tinejdžer po imenu Demetrios, poslije hapšenja dao intervju za "Njujork tajms".
Godinu dana poslije, grafiti su poceli da se šire kao rak. Najviše su bili crtani u sistemu njujorškog metroa, jer je tu najveca koncentracija ljudi.
Cini se da je prekretnica u razvoju grafita nastala onda kada je boca spreja sve više potiskivala dotadašnja sredstva - ugljen, kredu, raznovrsne boje, glinu i sva druga sredstva koja ostavljaju bilo kakav trag na površini.
Šireci se neslucenom brzinom, iz Amerike su ubrzo stigli i na ostale kontinente. Posebno plodno tlo našli su u Evropi, a ni gradove bivših jugoslovenskih republika nisu zaobišli. Naprotiv. Beograd i Zagreb imali su posebne ulicne škole crtaca, a njihov rad bio je prepoznatljiv u toj mjeri da su neki grafiti ukrašavali i razglednice.
Zajednicko za sve stvaraoce grafita je da je svako od njih težio da u svoje umjetnicko djelo unese nešto kreativnosti i originalnosti, kako bi pridobio poštovanje ostalih crtaca. Baš zbog te želje za javnim iskazivanjem zvali su ih "duhovni egzibicionisti" i "ulicni narcisi". Nažalost, njihova slava uvijek bi bivala obrisana ili okrecena od strane policije, koja ih je stalno proganjala.
Interesantno je da su ovi veliki majstori najcešce bili djeca, uglavnom srednjoškolci. Za njih, grafiti su umjetnicko djelo, ali za gradsku policiju sva ta umjetnost ne znaci ništa. Trebalo je da prode dosta vremena da bi policija ocistila zidove. Ali, cak ni tada, nisu obeshrabrili crtace da se i dalje bave ovom urbanom umjetnošcu.
U Americi su doneseni brojni zakoni protiv grafita. Ipak, i pored rigoroznih kazni, oni su opstali. Problem je donekle riješen kompromisom, tako što su vlasti neke zidove proglasili legalnim prostorima za grafite, pa su se tenzije unekoliko stišale.
Problem s ovim legalnim prostorima je bio što su se cesto bili sakriveni od pogleda. Time je bivala sakrivena i sva kreativnost i originalnost autora...
I u Banjoj Luci postoji jedan ovakav zid, duž prilaza multipleksu "Kozara". Autori maštovitih natpisa i vizija oslikanih sprejom su mladi ljudi, željni efektnog nacina iskazivanja svog talenta i kreativnosti. Njihove vizije su (uglavnom) jasne samo njima, ali se svakako dopadaju velikom broju posmatraca.
Danas, svugdje u svijetu još traje borba izmedu onih koji vole i crtaju grafite i onih koji grafite ne žele nigdje.
Americki sistem je donekle uspio da pobijedi crtace, ali je time stvorio mnogo, mnogo gore socijalne probleme medu tinejdžerima, koji su sve više razvijali rasisticku mržnju. Primjera radi, svake godine u Americi se potroši cetiri milijarde dolara kako bi se zidovi i metroi ocistili od grafita.
Istorija se nastavlja.
U kojem pravcu - još se ne zna. Ipak, upuceni kažu da ce ljudi, dok god postoje - crtati grafite. I da ce uvijek biti i onih koji ce ih voljeti...
Murali
Grafit - murali svoj nastanak u velikoj mjeri duguju naseobinama Portorikanaca i Crnaca u Njujorku i ostalim vecim gradovima Amerike. U Evropi, moda grafit - murala prenesena je iz Amerike i sve više nailazi na plodno tlo. Sam Berlinski zid je "živa istorija" u razvoju grafita. Na njemu su se mogle uociti sve faze u razvoju grafita (sve do njegovog rušenja 1989. godine).
Sociolozi
Grafiti, smatraju sociolozi, jesu dio spektakla ulice i njenog kolorita, ali nisu samo to. Mogucnost naucnog posmatranja ove vrste izražaja zavisi i od toga u kojoj mjeri cemo im priznati simbolicku vrijednost i funkcionalnost. Strucnjaci se slažu da grafiti, ma kakvi bili po svojoj formi nece nikada prestati da se pojavljuju. Cak i onda, kažu, kada bi nestalo ljudsko društvo, grafiti bi ostali da svedoce o njemu.
) i fatalna i lepa,ma sve BRE,odusevljen sam prvi put u zivotu posle toliko godina izivljavanja,ulice...
