Naravno, negiranje ratnih zločina u Nemačkoj posle rata smatralo se krivičnim delom. To nije smelo da se radi. Ti imaš ovde na Pravnom fakultetu predavanje nekih ludaka “dan oslobođenja Srebrenice”. Pa, čekaj, imaj milosti. Neću da ulazim u to ko je u pravu, nisam istoričar, ali imaj milosti. Ako neko tamo ima sahranjene svoje rođene, ne možeš da im pričaš: “Nije vas bilo osam hiljada, nego vas je bilo četiri hiljade.” Ne osam hiljada, ne četiri hiljade, nego – nijedan ne sme da se ubije. I uvek je tu onaj odgovor: “A znaš ti šta su oni nama uradili?” Nema toga, ne možeš ni te naše da ubijaš. Kad staneš na stranu žrtava, vidiš da smo svi mi žrtve. Kao što su Albanci, koje su sahranili vezane žicom u Batajnici, tako su i neki Srbi, nesretni, ko zna gde sahranjeni vezani žicom. Ili ona mala devojčica Milica Rakić, koja je poginula tokom bombardovanja.
Od Nikole Djuricka(6yka)