Da. Slažem se. Lakonogo se odskače i u najveće visine kada pratilac (koraka, misli ili emocija) ume da i bez pitanja, pogledom i senzibilitetom u ćutanju poima misli i htenja onog ko se želi vinuti. Nekada smo to umele. Slobodno, prirodno, kao da oduvek koračamo istohodnim pokretima, kao da srast dveju duša potiče ne od sličnog slobodoumnog oseta, već od pupčane vrpce. Koliko se osamljeni ljudi inače umeju zaleteti nepronađeni u vlastitim bitima.
U razlazu, nemuštom raskolu, nekada nije bitan tišt u plućima, i misao o tome šta radi, kako dela neko ko je odsutan... već je bitno šta su dve spoznate duše jedna drugoj i rekle...i prećutale.
Nekada je i to saznanje. Prodor.
U nesusretima mogu proći izbrojane decenije, ali jedan drhtaj srca, zaključane zebnje ume više da progovori nego roman ispisan golemim rečenicama.
U mislima. Grlim.