Dok je covek plen svojih strasti, rob cula i igracka maste, dotle su i svaka tajna muka i gorcina razumljive i lakse, jer su zasluzene, kao prirodno nalicje nedostojna zivota. Ali kad se i docnije, kao gospodar svoje sebicnosti, sav predan radu, ziveci za druge, uvidi da je ta ista gorcina na kraju svakog puta, onda zaista covek ne zna sta da misli i nema cemu da se nada. Ostaje, ponekad, svetla nada, ne trajnija od bleska munje, da sve ovo nije prava stvarnost. Misao b__ da cemo se probuditi, jecajuci.
***Ivo Andric
