Eto...ta univerzalna krivica...Kafka je ceo život osećao krivicu,užasnu,kao da su grehovi celog sveta pali na njegova leđa...A nije bio kriv gotovo ni za najmanji greh...Do tada su pravi grešnici,licemeri sedeli u njihovim dvorcima i uživali od tuđeg jada i nesreće....Eee...Uvek se najveći grešnici izvuku a kola se slome na onima koji osećaju,koje pogađa...Voleo bih da kao moj otac na primer imam srce od kamena...Voleo bih...da me ne pogađa sve...Ali, ne mogu...I prihvatam to i neću da se stidim pred onima koji su već prešli na put arogancije i hladnoće...Nihilisti nisu bezosećajni što ne veruju,oni jednostavno nemaju u šta da ''se zakunu''.A boli ih ''svetski bol'' toliko da gotovo ne mogu da žive,to se vidi iz životnih priča svih od njih...Uglavnom i društvo mi je tih stavova.Vedrina nam ne manjka,ali bez lažnog optimizma

..To je teži put...Ali,mislim da će mi se isplatiti na kraju...
