Komunizam je svojevremeno nudio velike nade sitnim ljudima, paorima…
Mladim ljudima koji su želeli više od neophodnog…
I odista, lepo se živelo tad.
Doduše, problema je i bilo nakon Titovog čuvenog “ne”.
Pa je tako ujak moje majke, avijatičar, završio na Golom otoku sa svojih sedamnaest godina.
Uspeo je da se vrati sa istog, ali kako mu je tamo oduzeto… sve iole čovečno, ubio se.
Godinama kasnije, krahom sistema ideali su srušeni.
Čestiti ljudi se nisu mnogo okoristili, te su i dalje ostali oni paori s’ početka priče.
Usledeo je period kada su mnoge istine izašle na videlo…
Strahovita spoznaja ljudi o tom sistemu.
Gubljenje radnih položaja… Nesrećni brakovi… Neostvareni snovi…
Mnogi ljudi su se propili i otišli.
Tražili su utehu i spas u fićoku rakije i begu od sebe i svojih, no nisu je našli.
Niti će.
Čovek opisao moga oca u ove dve pesme bolje nego što bih ga ja opisala:
****** politiku kad ti je život upropašten.