Pesma otkosa
Sestra sam klasju zrelom poleglom,
nestala u zenici crnoj, odbegloj.
U zlatno obojena,naramak veselja nosila,
zuto mi blistalo,ja se zrnom ponoslila.
Uzvisila nebo nad klasjem rodnim,
u vrisak se pretvarala na njivama plodnim.
Kisu sam zemljici svojoj igrom prizivala
ruke sirila,darove od srece tkala.
Licem sam nebesima price kazivala,
korakom srece ja srecu sam zvala.
Otkosima sam radosna vlati krala
cikom sam jutarnje magle dizala,
da poklanjam umela,da grlim znala,
kasnila,jurila,nasmejana stizala.
U obzorjima purpurnim sretna se budila,
stopa mi trag u veselje iskapan.
Znam da sam volela , ja zivot ljubila
cup prepun nadanja pronasla zakopan.
Treptaj sam bila, tek treptaj radosti
u lenje letnje veceri, mazne, vrele.
Uzdah sam bila nemirne mladosti
sudjenice me nesrecom proklele?
Proklele bremenom teskog stradanja,
otrov mi na usne krvave iskapale.
Nisu pomogle suze,ni moja jadanja,
da verujem nisu mi dale.
To sam ja...