„Bojim se“, odgovorio sam, „da uopšte više ništa ne razumem, čak
i ono najjednostavnije postaje zbrkano. Da li sam to ja koji zateže
luk ili je to luk koji me dovodi u stanje najviše napetosti? Da li sam
to ja koji pogađam cilj, ili cilj pogađa mene? Da li je to što nazivate
ono duhovno u očima tela ili telesno u očima duha - da li je to i jedno
i drugo ili nijedno od svega toga? Sve to: luk, strela, cilj i ja toliko
se prepliću jedno sa drugim da ih više ne mogu odvojiti. I čak je
nestalo potrebe za odvajanjem. Jer čim uzmem luk u ruke i gađam
sve postaje tako jasno i jednoznačno i tako smešno jednostavno...“
Upravo sada“, prekinuo me je tu majstor, „tetiva luka je prošla
kroz vas.“