Čini mi se da je to što si opisao najlepša verzija, ali ne i ona realna. Mislim, da se ja pitam, smrt bi tako izgledala. Ili izgled'o, modernim rečnikom
Tj. svaka druga verzija, počev od one hrišćanske, nekako mi je otužna.
Ali opet kao da si ispustio jedan deo priče.
MOZAK..... dakle, ON nije samo skladište sećanja, on je ujedno i generator emocija, pa čak i fizičkog bola. Iz njega potiče praktično sve što ti jesi, misliš i osećaš. Svaka ideja, stav, misao, prošla je kroz njega i iz njega potekla. Dakle, ti si, ako ne 100% ono 90% svoj mozak. Ti, kada izgubiš pojam o svom
identitetu, nadalje možeš samo da vegetiraš. Ko si ti ako nemaš NIŠTA od svojih prethodnih iskustava?
E sad, da li mi zaista regresijom možemo doći do saznanja o tome kuda je putovala naša duša, ili samo to jako želimo? I, ako je to moguće (ja sam kao dete uvek jasno živela mačiji život, tj. znala kako oseća i zašto prede, kako se kreće...

), šta je onda duša? Jer, kada umremo >>>
MOZAK JE MRTAV, takođe. Duša čuva backup?
Sorry na dužini.