Potrebno mi je mnogo sunca,
i to nocu, jedno da me susrece,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jednom dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je mnogo neznosti,
i to svakog dana, i mnogo od miloste reci,
potrebno mi je primirje
izmedu srca i secanja
izmedu neba
i bola koji pred njim kleci.
Potrebna su mi dobrodoslicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi je prijatelj i to što veci,
potrebni su mi mostovi viseci
preko mrznje,
preko nesporazuma nepremostivoga.
D. Maksimovic