"Znaš... ne znam ni kako da ti kažem", izgovara moja drugarica nelagodno se smešeći i tražeći prave reči..." ne bih da me pogrešno shvatiš... ali ja sam... takva sam da bi me svaki muškarac poželeo..."
Znam od početka rečenice šta hoće da mi kaže i ni malo joj u tome ne pomažem. Možda sam surova, ali prvo ne volim da vodim takve razgovore, ne volim da slušam "ispovedanja" tog tipa čak ni od mnogo bliskijih drugarica, a drugo, stvarno ne vidim da je to nešto što treba isticati.
Ovog puta, njena priča se svodi na ogovaranje muža i čuveno pitanje: "Ja ne znam šta on još hoće" (to se izgovara) i "Kad sam ja savršena" (to se podrazumeva iz svega navedenog uključujući i ovo poslednje).
Muža stvarno površno poznajem, ali nije ni važno... Poenta nije u njemu... niti bilo kojem drugom mužu čije žene znaju da pričaju sličnu priču...
Ne ulazim u to kakvi su im međusobni odnosi (najkonkretnije, po glavi mi se vrzmaju tri žene od kojih sam čula gore pomenutu rečenicu sa manjim izmenama), ne komentarišem njihove bračne odnose, slaganja i razmirice... Komentarišem (verovatno jer ne shvatam) sopstvenu hvalu nečim što bi, u nekom mom poimanju trebalo da se podrazumeva...
S obzirom da postoje čitave studije i dokazi o tome kako muškarci sex ne doživljavaju samo kao emociju, kako im je bitnija (trenutna) privlačnost od koječega drugog, kako kod njih sex često nema veze sa ljubavlju... malo mi je čudno da nikad ni od jednog svog prijatelja, druga (a zaista ih imam... vrlo dragih, dugogodišnjih i veoma bliskih) nisam čula ništa slično. Ni jedan od njih mi se nikad nije pohvalio kako bi ga "svaka žena poželela" i nikad to nije isticao kao svoj "kvalitet" zbog kojeg bi njegova žena/partnerka trebalo više da ga ceni... ili, kako moja drugarica sa početka ove priče reče "da bude srećna" što ga ima.
Šta je to sa ženama, naročito u godinama kada bi trebalo da su prikupile bar malo životne mudrosti i smisla... kada bi trebalo da su koješta naučile i o ljubavi i o poštovanju i o strasti i o bliskosti... i o tome kako i iz čega šta nastaje?
Zar je za ženu koja je bliža pedesetoj nego četrdesetoj nakon partnerskog odnosa koji se meri decenijama, njen sopstveni kvalitet u sopstvenim očima to što zna da seksualno zavede i zadovolji muža... svog ili nečijeg drugog... sve jedno? Da li je moguće da neke od nas ni do tada nisu naučile šta suština emotivne bliskosti, šta je vrhunac i suština svake prave strasti... o kojoj nema šta da se priča, dodaje, oduzima... objašnjava... ne daj Bože - hvali?!
Priznajem da ne razumem...
I priznajem da mi je prilično bljutavo kad čujem nešto slično...
Znam od početka rečenice šta hoće da mi kaže i ni malo joj u tome ne pomažem. Možda sam surova, ali prvo ne volim da vodim takve razgovore, ne volim da slušam "ispovedanja" tog tipa čak ni od mnogo bliskijih drugarica, a drugo, stvarno ne vidim da je to nešto što treba isticati.
Ovog puta, njena priča se svodi na ogovaranje muža i čuveno pitanje: "Ja ne znam šta on još hoće" (to se izgovara) i "Kad sam ja savršena" (to se podrazumeva iz svega navedenog uključujući i ovo poslednje).
Muža stvarno površno poznajem, ali nije ni važno... Poenta nije u njemu... niti bilo kojem drugom mužu čije žene znaju da pričaju sličnu priču...
Ne ulazim u to kakvi su im međusobni odnosi (najkonkretnije, po glavi mi se vrzmaju tri žene od kojih sam čula gore pomenutu rečenicu sa manjim izmenama), ne komentarišem njihove bračne odnose, slaganja i razmirice... Komentarišem (verovatno jer ne shvatam) sopstvenu hvalu nečim što bi, u nekom mom poimanju trebalo da se podrazumeva...
S obzirom da postoje čitave studije i dokazi o tome kako muškarci sex ne doživljavaju samo kao emociju, kako im je bitnija (trenutna) privlačnost od koječega drugog, kako kod njih sex često nema veze sa ljubavlju... malo mi je čudno da nikad ni od jednog svog prijatelja, druga (a zaista ih imam... vrlo dragih, dugogodišnjih i veoma bliskih) nisam čula ništa slično. Ni jedan od njih mi se nikad nije pohvalio kako bi ga "svaka žena poželela" i nikad to nije isticao kao svoj "kvalitet" zbog kojeg bi njegova žena/partnerka trebalo više da ga ceni... ili, kako moja drugarica sa početka ove priče reče "da bude srećna" što ga ima.
Šta je to sa ženama, naročito u godinama kada bi trebalo da su prikupile bar malo životne mudrosti i smisla... kada bi trebalo da su koješta naučile i o ljubavi i o poštovanju i o strasti i o bliskosti... i o tome kako i iz čega šta nastaje?
Zar je za ženu koja je bliža pedesetoj nego četrdesetoj nakon partnerskog odnosa koji se meri decenijama, njen sopstveni kvalitet u sopstvenim očima to što zna da seksualno zavede i zadovolji muža... svog ili nečijeg drugog... sve jedno? Da li je moguće da neke od nas ni do tada nisu naučile šta suština emotivne bliskosti, šta je vrhunac i suština svake prave strasti... o kojoj nema šta da se priča, dodaje, oduzima... objašnjava... ne daj Bože - hvali?!
Priznajem da ne razumem...
I priznajem da mi je prilično bljutavo kad čujem nešto slično...