- Tutankamon, faraon, koji je vladao relativno kratko. Mlad ustoličen, umro je rano. Za Istoriju Egipta relativno je malo značajan, ipak njemu pripada jedna velika zasluga. Za njegovog doba izvršena je velika restauracija religijskog sistema, tako što su sve promene koje su uveli njegov otac, poznat kao Amenofis III kasnije EhnAton i tetka mnogo poznatija Nefertiti...
Svima nam je laknulo kad smo ušli u to odelenje. Brajtonke su se nervozno premeštale sa noge na nogu čim su se malo oporavile od omorine, no Habibi je već uveliko raširio jedra i na promaji klime njegov levantinski bariton sugestivno je ispunjavao kupolu odlično klimatizovanog odelenja.
- Povratak na saru religiju i stare, tada več dravne postavke egipatskog panteona, u narodu su pozdravljene, te je mladi Faraon bio slavljen kao oobnobitelj starih bogova, pre svega boga Amona ili Ra, vrhovnog božanstva drevnog egipatskog panteona ...
E, da – pomislih. Izmene u sistemu, ili bar pokušaji izmena u suštini neke religije, kao na primer: da li je SV. Marija zaista bogorodica, jer je u nekom teološkom smislu rodila Boga, ili je samo majka Sina čovekovog, danas ne bi dotakle mnogo ljudskih sudbina. Ipak pre samo nekih 300 godina, zbog sličnih stvari, na tlu stare Evrope, vođen je dotad nezapamćeno krvav rat, poznat kao tridesetogodišnji rat. Iako proklamovan zbog tog tada ne baš trivijalnog pitanja, vođen je ustvari, jer je masa krvožednih uvidela da se širom Evrope tronovi ljuljaju, i kao i uvek uhvatila šansu da arći pljačka ubija i siliuje, kao tokom svih ratova pre i posle. Luterova proklamacija izazvala je krizu, ostalo je klanje, a Egiptu je u doba Tutankamona značaj religije bio mnogo veći nego u Evropi srednjega veka.
- Promene, -nastavio je Habiibi- koje su Tutankamonovi preci uveli bile su veoma opsežne, a predstavljale su direktan napad Faraona na njegov sveštenički aparat, čiji je on bio tada vrhvni poglavar, bog na zemlji u doslovnom smislu.
Koliko je to uopšte moguće je’l, pomislih. Vremenom se sveštensvo osililo, a faraon je postao lutka sa naslovne strane, ali bilo je tu i još nečega u vezi nailazeće nove ideje u religiji, gotovo komunističke reklo bi se, a koja se danas zove Monoteizam, vera u jednoga Boga. No, pošto se to danas, baš ne uklapa u zvaničnu egiptologiju zbog političkih aktuelnosti, odnosa sa Izraelom npr, a bogami ni u turističku jer je malo prekomplikovano, Habibi je nastavio da opisuje jedan po jedan artefakt pronađen u Tutankamonovoj mastabi. Kao ni jedan faraon ni Tutankamon nije sahranjen u piramidi, nego u kompleksu podzemih odaja u dolini Kraljeva, negde uzvodno od Kaira i Gize, negde kod Luksora ili Tebe, ne znam tačno gde, nisam bio tamo. Mastabe, kako se zovu te podzemne odaje, bile su snabdevene gomilom zlatnih predmeta koje je Faraon koristio za života i masom verskih pomagala takoće od zlata. Faraoni su kao i svi ostali kraljevi, upotrebljavali velike količine zlata. Naravno tu je bila i neizostavno Faraonova zlatna maska, otisak njegovog lica u zlatu. Iako veoma brižljivo skrivnana i maskirana, skoro svaka mastaba je vremenom otkrivena i opljačkana. Svaku mastabu je gradio čovek, na kraju od manje ili više faraonovog povernja, a kada imate dovoljno vremena uspeh svake potrage je samo pitanje trenutka. Tutankamon je sa svojom mastabom prošao neotkriven, jer je kažu, ubrzo posle njegove sahrane, Nil neplanirano, obino poplavio celo područje mastaba u okolini, i tako promenio izgled terena, pa niko nije mogao tačno da odredi njen položaj. Osim toga verovatno su mislili da mastaba tako nebitnog faraona možda i nije vredna truda. Moguće je da su pravu, pitam se kakva bogatstva su onda, skrivale one mastabe “vredne truda“ u kojima su u vreme iskopavanja pronalažene samo isprevrtane poluraspadnute mumije i u kamenu pisana svedočanstva o dotičnom pokojniku. Bilo kako bilo, jedino je Tutankamonova mastaba, koliko je poznato ostala nedirnuta do dana njenog naučnog iskopavanja, Naravno mogućje je da ih ima još, jer tokom toliko mnogo vremena živelo je i podosta faraona.
Samo zbog toga Tutankamon, relativno slab i bolešljiv faraon, zaslužuje počasno mesto u kairskom muzeju.
Sa klimatizacijom, zlatu ne smeta suv vazduh, a turiste motiviše na kupovinu suvenira.
Svakako više nego omorina, bar po brajtokama ocenjujući.
- Tutankamonova kolekcija koju ovde vidite skoro je kompletan sadžaj pronađen u njegovoj mastabi. Ovde vidite njegove obredne simbole.... –zagledah se u zlatnu masku.
Maska se ne može dotaći, jer je u staklenoh vitrini, ali koliko vidim, na kakvom robusnom postolju stoji, teška je negde oko deset kilograma. Mora da je bilo zabavno to nositi na licu, ili je to samo posmrtna maska. Verovatno je izlivena u zlatu, ali završni radovi su rađeni kovanjem. Primetio sam da je kujundžijski rad slab i nekvalitetan lepo se vide tragovi čekića. Iako je korišćen skupoceni materijal, ako je to tada radio najbolji zanatlija u carstvu, onda to samo potrvđuje dekadenciju društva, koliko znam, Tutankamon je vladao u vreme kada je egipatska civilizacija odavno prevalila svoj zenit. Veoma slično tome, u šumarku na čuvenoj plaži Bol, na Braču, nalaze se ostaci letnjikovca nekog bogatog rimljanina, iz doba zalaska moći rimskog carstva. Kvalitet rada na zidovima i temeljima te luksuzne vile, odaju utisak veoma sličan kvalitetu maske. Traljavi zanatlija u dobrom materijalu fušuje za gazdu, koji plaća i ne pita.
Ima se, može se, ali dokle?
Ma koga briga? Značiii, pajaj brate i ne filozofiraj. Lova se pravi, ne kada ti hoćeš, nego kada se može.
Iz crnih misli prenu me nevini mladalčki izraz maske koja me je netremice gledala. Ko zna koga sve ovde nije propratila istim likom. Isti taj izraz lica gledao me je iz uspomene na knjigu iz Istorije za šesti razred.
Koliko li je otad proteklo vode Duna... pardon Nilom? Nisam tad nešto bio raspoložen za opasku sa Du... khm, sa jedne reke malo dalje odavde.
Rođen kao Tut-ankh-aTon, obnovitelj vere staroga Kema uzeo je ime Tut-ankh-amon.
Samo jedno slovo u imenu boga izmenjeno, a uzelo je života najmanje koliko u tridesetogodišnjem ratu.
E, da je samo do slovca?
Tut-ankh-amon, prevedoh davno kao: Tu živi Amon iliti RA, bez ikakvih pomagala, nekako sam osetio.
Tut je nešto kao: ovde ili na ovom mestu ili možda u ovom telu.
Ankh je stari hijeroglif, koji liči na katolički krst, samo umesto gornjeg dela uspravne linije ima kružić. Uvek me je podsećao na malu bebu raširenih ruku. Kažu da je to drevni hijeroglif života.
Ja sam Ankh preveo kao: živi, ili se reinkarnirao,
Amon.
Dosta llogično, činilo mi se. Izmenio je samo ime boga u svom imenu, ostavivši prethodni smisao
Sve to nasuprot svom , verovatno, ocu rođenom kao Amenofis, potom Eh-n-Aton. Aton je bilo tajno ime tgog jedinoga boga, koga je on uvodio, nasuprot tada već prilično razgranatom panteonu starih bogova.
Aton nije smeo biti imenovan, a prikazivan je jedino kao sunčev disk, pa pošto nema ni imena niti bilo kako razvijene ceremonije, otpada potreba za glomaznim i pre svega moćnim svešteničkim lobijem u carstvu. Nisam siguran, ali lako je moguće, da se sve to dešavalo u vreme kada je monoteizam u jevreja dostizao svoj vrhunac, negde u vreme Solomona recimo. Čini mi se da je on tada gladio odnose sa oslabljenim Egiptom, uz umereni izvoz religijskog uticaja, naravno, svoje religije. Bio je on veliki diplomata, ali i jedini hebrejski car.
Primetih odjednom da je Habibi utihnuo i da se raja polako giba ka bifeu, šankeri i konobari u pripravnosti. Osvrnuh se nigde Habibija.
- Tu sam ser. – naravno, uvek suprotno od smera osvrtanja.
- E, baš sam te tražio. –pružih mu ruku, rukovasmo se – zovem se Mich i ako može bez tog serkanja nisam britanac.
- Svakako mister Mich.
- Ajd’, nema veze.
- Hoćete li da prvo sednemo i osvežimo se.
- Rado, ali prvo bih da ti samo na kratko pokažem nešto dole u prizemlju.
Svima nam je laknulo kad smo ušli u to odelenje. Brajtonke su se nervozno premeštale sa noge na nogu čim su se malo oporavile od omorine, no Habibi je već uveliko raširio jedra i na promaji klime njegov levantinski bariton sugestivno je ispunjavao kupolu odlično klimatizovanog odelenja.
- Povratak na saru religiju i stare, tada več dravne postavke egipatskog panteona, u narodu su pozdravljene, te je mladi Faraon bio slavljen kao oobnobitelj starih bogova, pre svega boga Amona ili Ra, vrhovnog božanstva drevnog egipatskog panteona ...
E, da – pomislih. Izmene u sistemu, ili bar pokušaji izmena u suštini neke religije, kao na primer: da li je SV. Marija zaista bogorodica, jer je u nekom teološkom smislu rodila Boga, ili je samo majka Sina čovekovog, danas ne bi dotakle mnogo ljudskih sudbina. Ipak pre samo nekih 300 godina, zbog sličnih stvari, na tlu stare Evrope, vođen je dotad nezapamćeno krvav rat, poznat kao tridesetogodišnji rat. Iako proklamovan zbog tog tada ne baš trivijalnog pitanja, vođen je ustvari, jer je masa krvožednih uvidela da se širom Evrope tronovi ljuljaju, i kao i uvek uhvatila šansu da arći pljačka ubija i siliuje, kao tokom svih ratova pre i posle. Luterova proklamacija izazvala je krizu, ostalo je klanje, a Egiptu je u doba Tutankamona značaj religije bio mnogo veći nego u Evropi srednjega veka.
- Promene, -nastavio je Habiibi- koje su Tutankamonovi preci uveli bile su veoma opsežne, a predstavljale su direktan napad Faraona na njegov sveštenički aparat, čiji je on bio tada vrhvni poglavar, bog na zemlji u doslovnom smislu.
Koliko je to uopšte moguće je’l, pomislih. Vremenom se sveštensvo osililo, a faraon je postao lutka sa naslovne strane, ali bilo je tu i još nečega u vezi nailazeće nove ideje u religiji, gotovo komunističke reklo bi se, a koja se danas zove Monoteizam, vera u jednoga Boga. No, pošto se to danas, baš ne uklapa u zvaničnu egiptologiju zbog političkih aktuelnosti, odnosa sa Izraelom npr, a bogami ni u turističku jer je malo prekomplikovano, Habibi je nastavio da opisuje jedan po jedan artefakt pronađen u Tutankamonovoj mastabi. Kao ni jedan faraon ni Tutankamon nije sahranjen u piramidi, nego u kompleksu podzemih odaja u dolini Kraljeva, negde uzvodno od Kaira i Gize, negde kod Luksora ili Tebe, ne znam tačno gde, nisam bio tamo. Mastabe, kako se zovu te podzemne odaje, bile su snabdevene gomilom zlatnih predmeta koje je Faraon koristio za života i masom verskih pomagala takoće od zlata. Faraoni su kao i svi ostali kraljevi, upotrebljavali velike količine zlata. Naravno tu je bila i neizostavno Faraonova zlatna maska, otisak njegovog lica u zlatu. Iako veoma brižljivo skrivnana i maskirana, skoro svaka mastaba je vremenom otkrivena i opljačkana. Svaku mastabu je gradio čovek, na kraju od manje ili više faraonovog povernja, a kada imate dovoljno vremena uspeh svake potrage je samo pitanje trenutka. Tutankamon je sa svojom mastabom prošao neotkriven, jer je kažu, ubrzo posle njegove sahrane, Nil neplanirano, obino poplavio celo područje mastaba u okolini, i tako promenio izgled terena, pa niko nije mogao tačno da odredi njen položaj. Osim toga verovatno su mislili da mastaba tako nebitnog faraona možda i nije vredna truda. Moguće je da su pravu, pitam se kakva bogatstva su onda, skrivale one mastabe “vredne truda“ u kojima su u vreme iskopavanja pronalažene samo isprevrtane poluraspadnute mumije i u kamenu pisana svedočanstva o dotičnom pokojniku. Bilo kako bilo, jedino je Tutankamonova mastaba, koliko je poznato ostala nedirnuta do dana njenog naučnog iskopavanja, Naravno mogućje je da ih ima još, jer tokom toliko mnogo vremena živelo je i podosta faraona.
Samo zbog toga Tutankamon, relativno slab i bolešljiv faraon, zaslužuje počasno mesto u kairskom muzeju.
Sa klimatizacijom, zlatu ne smeta suv vazduh, a turiste motiviše na kupovinu suvenira.
Svakako više nego omorina, bar po brajtokama ocenjujući.
- Tutankamonova kolekcija koju ovde vidite skoro je kompletan sadžaj pronađen u njegovoj mastabi. Ovde vidite njegove obredne simbole.... –zagledah se u zlatnu masku.
Maska se ne može dotaći, jer je u staklenoh vitrini, ali koliko vidim, na kakvom robusnom postolju stoji, teška je negde oko deset kilograma. Mora da je bilo zabavno to nositi na licu, ili je to samo posmrtna maska. Verovatno je izlivena u zlatu, ali završni radovi su rađeni kovanjem. Primetio sam da je kujundžijski rad slab i nekvalitetan lepo se vide tragovi čekića. Iako je korišćen skupoceni materijal, ako je to tada radio najbolji zanatlija u carstvu, onda to samo potrvđuje dekadenciju društva, koliko znam, Tutankamon je vladao u vreme kada je egipatska civilizacija odavno prevalila svoj zenit. Veoma slično tome, u šumarku na čuvenoj plaži Bol, na Braču, nalaze se ostaci letnjikovca nekog bogatog rimljanina, iz doba zalaska moći rimskog carstva. Kvalitet rada na zidovima i temeljima te luksuzne vile, odaju utisak veoma sličan kvalitetu maske. Traljavi zanatlija u dobrom materijalu fušuje za gazdu, koji plaća i ne pita.
Ima se, može se, ali dokle?
Ma koga briga? Značiii, pajaj brate i ne filozofiraj. Lova se pravi, ne kada ti hoćeš, nego kada se može.
Iz crnih misli prenu me nevini mladalčki izraz maske koja me je netremice gledala. Ko zna koga sve ovde nije propratila istim likom. Isti taj izraz lica gledao me je iz uspomene na knjigu iz Istorije za šesti razred.
Koliko li je otad proteklo vode Duna... pardon Nilom? Nisam tad nešto bio raspoložen za opasku sa Du... khm, sa jedne reke malo dalje odavde.
Rođen kao Tut-ankh-aTon, obnovitelj vere staroga Kema uzeo je ime Tut-ankh-amon.
Samo jedno slovo u imenu boga izmenjeno, a uzelo je života najmanje koliko u tridesetogodišnjem ratu.
E, da je samo do slovca?
Tut-ankh-amon, prevedoh davno kao: Tu živi Amon iliti RA, bez ikakvih pomagala, nekako sam osetio.
Tut je nešto kao: ovde ili na ovom mestu ili možda u ovom telu.
Ankh je stari hijeroglif, koji liči na katolički krst, samo umesto gornjeg dela uspravne linije ima kružić. Uvek me je podsećao na malu bebu raširenih ruku. Kažu da je to drevni hijeroglif života.
Ja sam Ankh preveo kao: živi, ili se reinkarnirao,
Amon.
Dosta llogično, činilo mi se. Izmenio je samo ime boga u svom imenu, ostavivši prethodni smisao
Sve to nasuprot svom , verovatno, ocu rođenom kao Amenofis, potom Eh-n-Aton. Aton je bilo tajno ime tgog jedinoga boga, koga je on uvodio, nasuprot tada već prilično razgranatom panteonu starih bogova.
Aton nije smeo biti imenovan, a prikazivan je jedino kao sunčev disk, pa pošto nema ni imena niti bilo kako razvijene ceremonije, otpada potreba za glomaznim i pre svega moćnim svešteničkim lobijem u carstvu. Nisam siguran, ali lako je moguće, da se sve to dešavalo u vreme kada je monoteizam u jevreja dostizao svoj vrhunac, negde u vreme Solomona recimo. Čini mi se da je on tada gladio odnose sa oslabljenim Egiptom, uz umereni izvoz religijskog uticaja, naravno, svoje religije. Bio je on veliki diplomata, ali i jedini hebrejski car.
Primetih odjednom da je Habibi utihnuo i da se raja polako giba ka bifeu, šankeri i konobari u pripravnosti. Osvrnuh se nigde Habibija.
- Tu sam ser. – naravno, uvek suprotno od smera osvrtanja.
- E, baš sam te tražio. –pružih mu ruku, rukovasmo se – zovem se Mich i ako može bez tog serkanja nisam britanac.
- Svakako mister Mich.
- Ajd’, nema veze.
- Hoćete li da prvo sednemo i osvežimo se.
- Rado, ali prvo bih da ti samo na kratko pokažem nešto dole u prizemlju.