TAJNE HRONIKE 19. DEO
PRETHODNI DEO:
Amaunet je sedela u niši, uvijena u medveđe krzno i posmatrala prozirnog Ars Victisija koji je ležao na drugom kraju hladne prostorije. Bio je u dubokom snu i lice mu beše neobično mirno. Oko Amaunetinih nogu okupili su se Papi, Fro i Bibić koji su takođe spavali čvrsto. Jadničci su bili iscrpljeni.
Delovalo je da su stvari koliko toliko pod kontrolom, ali je ipak nešto u očima gospodarice zemljanog elementa, govorilo da nije srećna. Vešt posmatrač bi odmah znao o čemu je reč- nedostajali su joj brat i sestra... Bili su jedna duša a tri tela.
Amaunet sklopi oči i oseti prijatan drhtaj u grudima...
Osećala je Morganu i Adeptusa, a onda se iznenada umeša neko stran. Ona naglo ustade i besno tresne krzno, probudivši gnome koji izgubljeno poskočiše i počeše coktati...
„Prokleta vila!“ prosikta Amaunet ljubomorno.
Fejt nije ispuštala Adeptusa iz vida od kako se vratio u Začaranu Šumu. Gde god bi on krenuo, išla je i ona, kada bi sedeo u Morganinoj fotelji, obavezno bi mu se uvalila u krilo, a kada bi završila na podu jer je ovaj odgurne, nije se trudila da sakrije da ispod kratke vilinske suknjice ne nosi veš. U njoj više nije bilo ni trunke ponosa, ali ništa nije pomagalo. Bila je očajna i spremna na sve samo da dobije ono što želi. Toliko očajna da bi ukrala i malo Morganine čarolije, iz ružičaste boce, kako bi ga zavela. I kada je Morgana izašla iz kolibe, to je i učinila. Stavila je kap čarobnog napitka u čaj od jasmina i poslužila ga Adeptusu, i ovaj osetivši miris čaja odmah zgrabi Fejt za strukić i poče da je ljubi po vratu... Fejt je drhtala kao prut dok je Adeptus skidao ono malo odeće sa nje, a onda se vila spustila na kolena i uzvratila vlažne poljupce... Adeptus je uživao u njenim malim usnama i spretnom jeziku koji je klizio po njemu... Bio je čvrst kao kamen i mnogo pre nego što je završio među vilinskim vrelim butinama...
Dok su se tela ritmički njihala u zanosu, zarila je nokte u njegova leđa, a onda kaiš sa Adeptusovih pantalona završi oko njenog vrata i igra postade nešto grublja... Fejt se uvijala dok se kaiš stezao, a Adeptusovi kukovi udarali u gluteus maximus...
Vila nekontrolisano vrisnu i zaleprša krilima, a ubrzo je obliše i slapovi vrele tečnosti...
Nakon toga Adeptus ponovo postade hladan... Obukao se, i ne pogledavši je izašao je iz kolibe...
Fejt se osećala poniženo... Prekrila je grudi postiđeno i počela da jeca...
Adeptusa napolju dočeka sestra koja je glancala kosti iluzara... Oduvek je smatrala da je to jedini dobar deo iluzara, jedini koji se može iskoristiti nakon što se razapnu, muče satima, teraju da recituju magijske pesmice i na kraju oderu živi...
„Što opet cmizdri ona Fejt!?“
Adeptus samo spusti pogled i ništa ne odogovori.
„Nisi valjda!? Adept, mislila sam da možeš da iskontrolišeš te niske nagone!“ prekori ga Morgana.
Adeptus se namršti i odmahnu rukom.
„Hoćemo malo do sela?“
„Do sela!? Još pitaš bato!“ obradova se Morgana „Taman da kupimo malo soli, trebaće nam za rituale... A mogli bi usput i da terorišemo meštane!“
„Dogovoreno!“
Brat i sestra se pogledaše i prasnuše u smeh, a zatim se uhvatiše za ruke i krenuše u pravcu sela...
NASTAVIĆE SE...