(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
ZEMLJI NA USNE
Sad će oblak da pusti kišu
I ona put svoj jedini ima
Izbora nema....
Kap živi samo dok je u letu
Zemlju uz tresak svoj poljubi
U smrt se svoju zaljubi
To kiša ljubav svoju
Zemlji nudi.
Zemlja je željno pije
Ne hajuć za smrt kišnu
U barici samo ljubav zablista
Kratkog je veka…al’iskonski čista.
A oblak ode da kišu novu pravi
Kišu što samo ljubav ume da daje
Prosuće je opet zemlji na usne
Da zemlja život svoj berićetom nastavi
Kišu i zemlju priroda za navek sastavi.
Kiša će uvek smrću svojom
Zemlji suve usne da ovlaži
Dušu da joj raskoši napuni
Da zemlja može dalje davati.
PS Dobro jutro......ajmo u dan....