Jel vam se dešava često da vam sve to nekako dosadi, da želite da ste na nekom drugom mjestu, ali, eto, morate da ostanete baš tu, da učestvujete u tim nekim dosadnim razgovorima, iako biste ih sve poslali dodjavola? Pišem na blogčetu često o toj sverastućoj hipokriziji, koja čovjeku ne da više da diše, koja hoće da ga zaveže, zarobi..I ne preostane vam ništa drugo nego da nijemo posmatrate kako ste potpuno izgubili kontrolu nad sopstvenim životom. Samo se krećete u nametnutom ritmu, levo-desno, gore-dole, neko vas čepne, drugi vas zakači, i..i *******.
Dobra stvar za takve zajebancije jeste dvojnik. Kad mi sve to fino dopizdi, ja ostavim njega da se zajebava sa svim tim kretenima, a ja idem gdje mi duša ište. Nekad se popnem na brdo, pa tu sjedim i pušim pljugu, nekad odem do šume, nekad ostanem kući i slušam neku finu muzikicu. Sve u zavisnosti od raspoloženja. Zapravo, tad jedino i mogu da radim ono što sugeriše raspoloženje mi, u svim ostalim situacijama moje aktivnosti determinisane su ne mojom, nego ko zna čijom voljom, a sve mi se više čini da, zapravo, u suštini u pitanju nije ničija konkretno volja, nego prosta inercija mehanizma haosa.
I tako, dvojnik tamo fino koegzistira u tom haosu, smješka se, klima glavom, apsolutno nikoga ne sluša i ne shvata ozbiljno (o da, moj je to dvojnik, dakle, pametan čovjek i opasna jedna bitanga
. Niko, naravno, ne primjećuje razliku, koje, budimo iskreni, i nema. Dvojnik je savršen, zapravo, on je više perfektan duplikat, nego neki uobičajeni dvojnik. On radi tačno ono što bih i ja radio na njegovom mjestu. Savršena prevara.
Meni takva situacija ostavlja prostor da, recimo s brda, malo pažljivije analiziram ljude u onom haosu dole. To, naravno, ne mogu kad se sam nalazim u tom pičvajzu. Gledam, tako, sve te poznate likove, i vidim ih u potpuno drugačijem svjetlu. Uočavam njihove motive, za koje sam i prije znao da su sitni (zaboga, kakvi drugačiji i da budu), ali sad ih potpuno konkretizujem. Dvojnik je u tom smislu izuzetno zahvalan, jer, hladan kakav ga je Bog dao, apsolutno ne doprinosi da se nečije ponašanje usmjerava u ovom ili onom pravcu. Recimo da je on ph neutralan
I tu nastaje njihov ključni problem: potcjenjivanje protivnika. Znate onu sportsku maksimu, ni potcijeniti, ni precijeniti. A bolje je precijeniti, no potcijeniti. Oni gledaju dvojnika, koji namjesti onako bleskastu facu, i misle "vid` budale". A za to vrijeme dvojnik, kao savršen agent, distribuira meni gore na brdo sve relevantne informacije i sadržaje, koje ja, budući da imam vremena za objektivnu analizu, procesuiram, te sve fino odlažem u posebne fajlove.
Nema potrebe da govorim koliko ih tako najebe. Ali, šta da se radi. Kad mi se ne analizira, a i to je često, tad drinkam, čitam, slušam, gledam, ili pak ne radim ama baš ništa. E da, nekad se prepustim i čarima neke fine.
A dvojnik je tamo dole, on radi revnosno
Dobra stvar za takve zajebancije jeste dvojnik. Kad mi sve to fino dopizdi, ja ostavim njega da se zajebava sa svim tim kretenima, a ja idem gdje mi duša ište. Nekad se popnem na brdo, pa tu sjedim i pušim pljugu, nekad odem do šume, nekad ostanem kući i slušam neku finu muzikicu. Sve u zavisnosti od raspoloženja. Zapravo, tad jedino i mogu da radim ono što sugeriše raspoloženje mi, u svim ostalim situacijama moje aktivnosti determinisane su ne mojom, nego ko zna čijom voljom, a sve mi se više čini da, zapravo, u suštini u pitanju nije ničija konkretno volja, nego prosta inercija mehanizma haosa.
I tako, dvojnik tamo fino koegzistira u tom haosu, smješka se, klima glavom, apsolutno nikoga ne sluša i ne shvata ozbiljno (o da, moj je to dvojnik, dakle, pametan čovjek i opasna jedna bitanga
. Niko, naravno, ne primjećuje razliku, koje, budimo iskreni, i nema. Dvojnik je savršen, zapravo, on je više perfektan duplikat, nego neki uobičajeni dvojnik. On radi tačno ono što bih i ja radio na njegovom mjestu. Savršena prevara.Meni takva situacija ostavlja prostor da, recimo s brda, malo pažljivije analiziram ljude u onom haosu dole. To, naravno, ne mogu kad se sam nalazim u tom pičvajzu. Gledam, tako, sve te poznate likove, i vidim ih u potpuno drugačijem svjetlu. Uočavam njihove motive, za koje sam i prije znao da su sitni (zaboga, kakvi drugačiji i da budu), ali sad ih potpuno konkretizujem. Dvojnik je u tom smislu izuzetno zahvalan, jer, hladan kakav ga je Bog dao, apsolutno ne doprinosi da se nečije ponašanje usmjerava u ovom ili onom pravcu. Recimo da je on ph neutralan
I tu nastaje njihov ključni problem: potcjenjivanje protivnika. Znate onu sportsku maksimu, ni potcijeniti, ni precijeniti. A bolje je precijeniti, no potcijeniti. Oni gledaju dvojnika, koji namjesti onako bleskastu facu, i misle "vid` budale". A za to vrijeme dvojnik, kao savršen agent, distribuira meni gore na brdo sve relevantne informacije i sadržaje, koje ja, budući da imam vremena za objektivnu analizu, procesuiram, te sve fino odlažem u posebne fajlove.
Nema potrebe da govorim koliko ih tako najebe. Ali, šta da se radi. Kad mi se ne analizira, a i to je često, tad drinkam, čitam, slušam, gledam, ili pak ne radim ama baš ništa. E da, nekad se prepustim i čarima neke fine.
A dvojnik je tamo dole, on radi revnosno
