Aprilslo nevrijeme, kise vjetrovi .Slika je mojih sljedecih dana .Jezero je u talasima .Moj camac za sada odolijeva opasno se njisuci .
Moja Zlatokosa sigurno nece doci da proseta. Da ucini tako nesto morala bi biti hrabra i uporna .Trazio sam od nje da bude i uporna i hrabra .A nisam bio sebecan koliko sam imao portebu da joj kacim osobine kojima je biram .Zaboravljajuci da zene biraju na kraju .Cudio sam se sebi i svojoj zelji da Zlatokosa bude moja a samo je prosla mojom ulicim .Sto me to tjeralo da preskacem pravo upoznavanje pa da redjam zelje .Masta moja potreba da razbijam samocu a da budem sam .Potreba da se samozabavljam .Dok je cvijece pocelo da se sareni ja sam hvatao sebe u zamku nenadanja koje mi nije prijalo.Opet sam se vracao zelji da uredjujem dvoriste perem koja sjedim ispred kuce .Cekao sam je i jednog suncanog dana ona je prosla mojom ulicom.Sjedio sam za stolom i tu sam ostao i kad se vratila .I gle desilo se cudo .Ispruzila je ruku u stilu nijemog pozdrava.Ruku savijenu i laktu stidljivo kratko .Bio je to pozdrav vrijedan moga radovanja .Kao da e osjetila da bas to treba da uradi .
Ucestvujem li ja to u stvaranju novog civjeka koji penje svoju svijest na veci nivo, pa virtuelni zivot pretvara u stvarni .Znao sam da ce ponovo da proseta i da ce ona uciniti nesto vise od podignite ruke, samo nisam znao sto .
Jesam li to masti davao suvise prostora ili sam se igrao ali da sam snazno pozelio da se vrat i da me nesto pita jesam.
Prolazili su dani nije je bilo .Plaseci se da necu biti tu kad ponovo proseta poceo sam biti zatvorenikom svije zelje .
Sve sam podredio tome da budem tu kad opet proseta ...
I bio sam sa moticicom u rukama kopajuci i cupajuci naraslu travu u redovima cvijeca .Prosla je bez pozdrava jer sam bio sagnut i nisu nam se pogledi sreli .Cekao sam za stolom naizgled mirno da napravi krug ...Da opet prodje mojom ulicim .
O prosla je i cuo sam joj glas u vidu pozdrava * Dobar Dan...Cu sam sebe kako odpozdravljam * Dobra ti sreca djevijko .
Lagani osmijeh kao da mo je dobacila * Dobro je to momce a nijema je prosla .
Moja Zlatokosa sigurno nece doci da proseta. Da ucini tako nesto morala bi biti hrabra i uporna .Trazio sam od nje da bude i uporna i hrabra .A nisam bio sebecan koliko sam imao portebu da joj kacim osobine kojima je biram .Zaboravljajuci da zene biraju na kraju .Cudio sam se sebi i svojoj zelji da Zlatokosa bude moja a samo je prosla mojom ulicim .Sto me to tjeralo da preskacem pravo upoznavanje pa da redjam zelje .Masta moja potreba da razbijam samocu a da budem sam .Potreba da se samozabavljam .Dok je cvijece pocelo da se sareni ja sam hvatao sebe u zamku nenadanja koje mi nije prijalo.Opet sam se vracao zelji da uredjujem dvoriste perem koja sjedim ispred kuce .Cekao sam je i jednog suncanog dana ona je prosla mojom ulicom.Sjedio sam za stolom i tu sam ostao i kad se vratila .I gle desilo se cudo .Ispruzila je ruku u stilu nijemog pozdrava.Ruku savijenu i laktu stidljivo kratko .Bio je to pozdrav vrijedan moga radovanja .Kao da e osjetila da bas to treba da uradi .
Ucestvujem li ja to u stvaranju novog civjeka koji penje svoju svijest na veci nivo, pa virtuelni zivot pretvara u stvarni .Znao sam da ce ponovo da proseta i da ce ona uciniti nesto vise od podignite ruke, samo nisam znao sto .
Jesam li to masti davao suvise prostora ili sam se igrao ali da sam snazno pozelio da se vrat i da me nesto pita jesam.
Prolazili su dani nije je bilo .Plaseci se da necu biti tu kad ponovo proseta poceo sam biti zatvorenikom svije zelje .
Sve sam podredio tome da budem tu kad opet proseta ...
I bio sam sa moticicom u rukama kopajuci i cupajuci naraslu travu u redovima cvijeca .Prosla je bez pozdrava jer sam bio sagnut i nisu nam se pogledi sreli .Cekao sam za stolom naizgled mirno da napravi krug ...Da opet prodje mojom ulicim .
O prosla je i cuo sam joj glas u vidu pozdrava * Dobar Dan...Cu sam sebe kako odpozdravljam * Dobra ti sreca djevijko .
Lagani osmijeh kao da mo je dobacila * Dobro je to momce a nijema je prosla .
