Zal Kopp - Ljubavna poezija

[Net & Neta]

V R T

Letim iznad prekrasnog vrta strasti koji podamnom prostireš
i poput mjesečine slažem poglede po nabreklim obrisima ,
smisljam način na koji ću im se približiti i početi sladiti
s kakvim dodirima uzeti plodove što se mojim očima cijede ,
kojom vještinom prepustiti beskonačnom sjaju rajskih osjeta .

Odolijevam izvorima uskovitlanih mirisa i još ne prilazim ,
uzdišem i ćutim kako se u probudjenom dahu otvaraš laticama
koje ce moje usne kušati u predivno pripremljenom napitku ,
kad zakoračim požudom i uzbudjen prošećem stazama voćnjaka
gdje me čeka sočno voće kojem se , za sada , izdaleka divim .

Spremam se za odlazak medju stabla obasjana zadovoljstvom
da silinom svojih osjećaja prodrem u njihovo slatko korijenje ,
nemirne ruke , prozirnošću oblikujem u bezbrojne njezne zdjele
i na dlanove polazem mekoću stomaka i prihvaćam usijana njedra
kao mjesta najsladjih užitaka što sa neubranih plantaža stižu .

Oh , kako je lijepo biti u tvom vrtu i udistati svo to voće u sebe
kako je divno sokove u sebi osjećati i plamenom sunca ljubiti ,
zarom probudjenih nebeskih kiša plodno zalijevati tvoje želje
i na ulazu u zemaljsko carstvo uspjeti dokučiti mir svemira
koji je optočen tvojom ženskom ljepotom , ljepotom vječnosti .

Svi se drhtaji moga bića stapaju središtem tvojih milovanja
i vrelim zanosom pronalaze zvjezdane puteve u tvom zagrljaju ,
u trenutku uzdižu poljupce i pletu vijenac oko tvog struka
njezno pristaju uz vrat i tiho posjećuju bjelinu toplih grudi ,
započinju ples , tvojom kožom i tvojim srcem istovremeno .

Napokon se osjećam , jer te ljubim u tvojoj mirisnoj utrobi
razlažem plavetno nebo usnama i postajem nepresušan dah ,
godi mi što se tvoji bokovi poigravaju preskačući sazvježdja
treperim u tankom letu izmedju dostignutog sna i blage jave,
i glas ljubavnika pretvaram u cvrkut ptica tvoga voćnjaka .

 

[Net & Neta]

Moje disanje u tebi

Nema te i ne spavam,
ali cijelu noć tkam u sebi požudu
i pripremam niz izazovnih dodira
kako bih te uronio u miris svoga sna.
U njemu je stjecište nebeskih zagrljaja,
i slijedom vatre što se u meni odigrava,
tražim ravnicu tvog zanosnog struka,
jer omamljen tišinom i mukom ove noći,
plamenom nemira uranjam u svoje srce.

Umivam se tvojim lijepim tijelom,
i klizeći u crvenilo tvojih latica
slažem poljupce visinom prepona,
a glazba uzdaha što teče zrakom,
bliskošću nas prelama u prstima,
vrela i bistra, lahor je drhtave strasti,
zagonetna rijeka među bedrima,
živi oganj moga disanja u tebi
užitak ljepote koji u mene donosiš.

Evo što mi se trenutno događa,
sjajiš kao dunja u mojim dlanovima,
a kad zasjedneš na okna mojih zjenica,
tad će tvoj dolazak slatkom svjetlošću
jedinstvenim šapatom sresti moje ruke,
izazivati krik života u mojoj utrobi
i sve više vezati udove dodirima neba,
rumenilom zanosa i drhtanjem puti
ljubiti me odnekud pristiglim zvijezdama.

Dođi, pomiluj mi čelo mirisom kose,
polako siđi na našu postelju,
lepršavo uroni zavodljivost tople žene,
svuci se u meni, pa otvori ruke,
provuci me kroz crvenilo usana,
uzdahni čežnjom svojih bijelih breza,
a ja ću mudrošću hrasta i blagošću oraha,
propet se u tebi poput vitkog jablana,
i sve što je u meni lijepo dovesti u tebe.

 

[Net & Neta]

Na priobalju milovanja

Probuđen sam u tišini tvojih prstiju,
na priobalju tvojih milovanja,
gdje nježno zalazim u zvjezdanu svilu
i sa čudesnim poljupcima duše
otkrivam tvoj obris u sjaju cvjetova.
Uz pomoć noćne peludi slijedim srce,
i ponosan što nas opireš zimi,
izabirem te između sna i krhkog neba,
jer imaš okus nadolazećeg proljeća.
Dok me činiš božanstveno laganim
otpijam s tobom gutljaje strasti,
uranjam u beskrajnost tvojih očiju,
i udišem besmrtnost tvojih dodira.
U jari usana, u moru tvoje požude,
postojano natapam svoje vjeđe,
i prebirem po tebi žubor uzdaha.
Zaplićeš me u buket svojih zagrljaja,
i mirisna razgrćeš po meni boje duge.
Kao pjev ptica zalazim u tvoje gajeve,
vatrenu i vrelu uzduž bijele postelje
požudno i zamamno, u vrtlogu zanosa,
ženstvenu i gipku, vlažnu i bujnu
unosim u svoj osmjeh u svoje tijelo.
Sve udove rastačem posred tebe,
a ti unosiš osmjeh u moje tijelo,
i prepuštaš mi svoje drhtave bokove.
Da, srebrno crvena moja radosti,
jednom i zauvijek moje si utočište!
Prodirući dubinom tvoje mjesečine
nestajem u rajskim kretnjama tvoga struka,
gdje u svjetlu tvoje ženstvenosti,
treperim na vrhu zanjihane strasti
i sretan liježem u tišinu tvojih prstiju!

 

[Net & Neta]

Vodom te oblačim

Na drugoj obali,
-iznad mog pogleda,
--dozrijeva mirisna naranča.
---Šutiš u njezinoj kori.
----Nadlijećem te bojom suncokreta.
-----Plamtiš kao biser koštice,
------plod si uzdaha vjetra.

--------Prije izlaska sunca,
---------otvaram pjesmu klasja
----------i spremam u nju mjesečinu.
-----------Iza svake riječi naslanjam osmjeh.
------------Zastajem u krošnjama neba
-------------i vodom te oblačim.

---------------U samo praskozorje
----------------uz oštar brid potoka
-----------------naslanjaš pjenu.
------------------Iznad kamenih sjena,
-------------------uvala te pretače.
--------------------Dunjom postaješ.
---------------------Ispod sjene bagrema
----------------------dunjom ostaješ.

 

[Net & Neta]

Kušati nagost

Otkada je zamrla tromost moje tihe duše,
u siječanjskom predvečerju oblaci su stada
što struje promrzlim pogledom neba,
a plavetno disanje u plovnosti mjesečine
tvojim bisernim imenom okružuje moj san,
pa kroz ljubavne tajne svemira odjekuje
koliko sam ozbiljan u šutnji tvojih ruku.

Iznova dolaziš plesom svoje uzavrele krvi,
i napokon je omogućeno mom osmjehu
kušat nagost razdijeljenu na dane i noći,
a mjesece i godine puštam neka čekaju,
neka me njihova bezazlenost ne plaši,
tečem dodirima nastalim u međunožju,
jer među plahtama vladaš zanosom.

Tijela smo uzvisili besmrtnošću drhtanja,
u prisnoj tišini srca ocrtali usnula lica,
a bit srebrnog traga povrh naših zjenica
visoki je vjetar uzdaha i znamenje poljubaca,
sad iz mene svečano vriš neizrecivošću daha,
i sve što je istinski ljepotom označeno,
prelijevam u tajnu tvojih usana, lijepa ženo.

 

[Net & Neta]

Čitanje pjesme

Što ti, mila, ovom pjesmom želim reći?
Naša ljubav lutalica nije, niti se ona skita
baš u onom času, kada pomišljamo leći,
ona u nama Pjesmu nad pjesmama čita.

Nas dvoje bez i riječi jedne, usred tame,
kao dvije rajske ptice širimo posteljom krila
i polijećemo nebom među zvijezde same,
u sazviježđe, gdje se oduvijek ljubav pila.

Medom iz saća svojih naše usne poji,
sa izvora njenih strasti ona nama daje.
Slatke sokove pravi, pa nas nježno doji,
donosi miris vječnosti i u nama traje.

Tebe, zaručnicu moju, poput bijelih snova
prinosi na njedra, meni, zaručniku tvom,
pa nas u zagrljaje tihog jutarnjeg zova
na počinak prima, u mirnom osmjehu svom.

Jedino nas ona dalje smije voditi i može,
jer po svemu onom što u nama jest i vidi,
Pjesmom nad pjesmama njeni stihovi se množe,

jer snagom našom nijedan od njih se ne stidi.

 

[Net & Neta]

Ti, ja i nitko između nas

U boji sjajne zrelosti, u tišini ispijamo uzdah,
umjesto šećera dodajemo jutarnje poljupce,
u mirisnom pogledu sretni udišemo šaputanje,
nijednom riječju ne ometamo požutjelu jesen,
jer smo prisutni na zlatnim stazama milovanja
ti, ja i nitko između nas u boji sjajne zrelosti.

Rumenilo za vratom od ogrlice jutarnjeg neba,
po obrisu blistavih usana klize uske jagodice,
a iznad lišća kroz tihu škripu gradskog snijega
u prostor tankih prstiju dopiru cjelovi daha,
i drhtimo sljubljeni samom svetošću zagrljaja
ti, ja i nitko između nas i rumenilo za vratom.

Pod očima plavog dana ispovijedamo ljubav,
na čistom suncu udišemo toplo svjetlo života,
i najljepši smo kad u nama dodiri blago trepere,
jer tad započinje tijelo sretno kružiti srcem sna,
pa noć koja se tiho otapa prelijevamo u strast
ti, ja i nitko između nas pod očima plavog dana.
http://3.***************/-5bGZgBqMM6I/UB5A_63OtHI/AAAAAAAABIE/tyyQq-bEHmQ/s1600/couple-hug-love-separate-with-comma-Favim.jpg

 

[Net & Neta]

Kad tišina neba tiho zajeca u meni

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
šutim i ne žalim se, već promatram
drhtanje zvijezda kako se razmiče.
Ne vidim tvoje razmažene obline,
samo slutim tajnu tvog odlaska
i jednostavno šutim u našoj postelji.
Odsutna si i što da kažem na to?
Da plačem? Da se plačem branim?
Ne, kroz portret našeg vremena
u kojem su naši koraci bojali ulice,
napuštam vjetrove i sazviježđa,
i udišem mirise nevidljivih zanosa.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
grlim te u svom bolnom čekanju,
a svoje ruke kupam u tvom obrisu,
jer dok radosno zalaziš u moje pore
slušam tvoje bijelo tijelo u sebi.
Ne molim ga tugom, već kličem
i svu noć uzvikujem njegov dolazak.
Tako slažem i uzdahe u osmjeh,
a poljupce što te traže i tebe hoće,
uvjeravam kako zaista postojiš.
Znam, pronaći će latice cvijeća
i na gnijezdima ptica usne sviti.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
pokušavam dokučiti svježinu polja,
to vječno proljeće u mojim zjenicama,
jer bez njih kao da ti se ne divim,
tebi koja si u njihove brazde zasjela!
Ta ista polja na kojima duša plamti,
navikla na suncokrete tvoga pogleda,
drijemaju ispod neba naših milovanja.
Pružam se po njihovoj toploj mekoći
i kao tvoj ljubavnik, odsutna moja,
bez obzira što te nema, ne plačem,
jer zašto da se plačem branim?

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
u dubokoj noći otvaraš moje srce,
i odjednom kao bistri korak srne
rastrčavaš ruke mojim bunilom.
Neprestano žuboriš i prstima ječiš,
a tvoj dah s lakoćom preskače kožu.
Sva ta svila što me tišinom slatko dira,
dašće u plavim kapima moga znoja,
i obliven tvojim vrućim stenjanjem,
uspinjem se sretan među tvoje grudi,
i pomiješan s oblacima toplog neba,
podižem grane jablana nad posteljom.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
cijelu noć sam žedan tvoga tijela,
cijelim tijelom sam kroz noć žedan.
I dok te ispijam golu nasred mjesečine
opijam se tvojim slatkim mirisom.
A kad s glasom jutra osvanu nemiri,
ponovno složim čežnju u tvoje kose
i zašutim, jer si u stvari odsutna.
Što da kažem na to? Da plačem?
Da se plačem protiv toga branim?
Ne! Sa suncem te i dalje sanjam!
Doduše strepim, ali nikako ne spavam.

 

[Net & Neta]

Otmjeno obnaženi

Oduvijek šaputanjem ulazim u dušu,
i pod okriljem srca ispijam nebo.
Šumski mirisan, otmjen i obnažen,
širinom ruku vežem tvoje poljupce
i ljubavnim snom uranjam u tebe.
Zato uz krošnje glasa pripijaš grudi,
i mekanih dodira pjevaš o cvijeću.
Kao plavi vjetar na sve četiri strane,
sretna šapućeš dok ti ulazim u dušu.

Tebi, ženo, tihom biću svoga svemira,
donosim svu nježnost potocima zraka
i uzdišem s oblacima noćnih buđenja.
Vežem te poljupcima pod okrilje srca,
a bezbrojne zvijezde, štiteći moje riječi,
slobodno s tobom drhte na mjesečini.
Između krošnji glasa i pripijenih grudi,
usred svake kapi treperiš crvenilom,
i šapućeš sretna kad ti ulazim u dušu.

Zadovoljstvo je u tebi osjećati zrelost
i obnaženu otmjeno umatati u naručje.
Zavodljivo je ljubiti vrelinu tih usana,
i taj prsten od zore oko tvoga struka,
jer tečeš kroz prste na dohvat svjetla.
Kad je tvoj struk tanak prsten od zore,
osvajam krišom oblake potocima zraka
i zanosno živ u tvojim snenim očima,
otmjeno obnaženu pokrećem usnama.

Tada i zvijezde još uvijek štite riječi,
a njihov zlatni žar, neizrecivim sjajem
veže moje poljupce pod okriljem neba
i sretan, šaputanjem ulazim u tvoju dušu.
Tiho u tebi, ženo, biću moga vremena,
potocima zraka osvajam oblake požude
i neprestano bujam radošću plavetnila.
Osjećam zadovoljstvo u tvojoj zrelosti,
zato i šapućem ulazeći u tvoju dušu…

 

[Net & Neta]

RIJECI


Moja te rijec u kriski narance stize ,
usnama ti tece mirisom svojih slova
i slatkom bojom sunca utrobu dira .
Dok se tako pokraj mora sjecas ravnice
i vjetar ti iznad vala pise zvukom pjene ,
pa slaze rijeci u uvalu tvog pogleda ,
takve krhke plavetnilom zjenice ih spremi .


Drhtanje oblaka u navali tisine ,
tihim uzdasima pod obraze primi
i umjesto rijeci , ruku sebi primakni .
Bolno teske misli sto u tebi stoje ,
glasom srca prevari i u njih udji ,
vidjeti ces da svakom samo tuga zbori ,
jer bez rijeci , njihova se nada ne roji .


Kad budna nocu na tren isklijas ,
pa te mirne brazde mirisom pozovu ,
u sjemenu rijeci ponovno zaspi
i svakom od njih poljem duse iznikni .
Ustani u zrelost grozdja , grozdu budi osmjeh
i kad se predivnom svjezinom stopis ,
onda ces u slatkom zrnu rijeci naci .


Mojom se rijeci tada iz jabuke posluzi
i neka ti crvena boja nepce sladi ,
njeznim dodirima neka tvoje vene toci .
U osvit zore osjetiti ces zagrljaje njive
i pod jablanom koliko se svidjas suncokretu ,
pozeljeti ces mir njegovom sjaju dati ,
a on ce ti zauzvrat , ponuditi moje rijeci .

 

[Net & Neta]

NE SNIVAS


Osmjehom se u tankom jutru provlacis
i svaki drhtaj sunca mirisom vala pamtis ,
pa kad se napijes svjezih obrisa pucine ,
smokvu u sebi kapima zelene trave posjetis .

Sve sto se tada dogadja , ustvari ne snivas ,
jer se sa svakim uzdahom horizonta spajas ,
prepoznajes slatke slike svoje meke uvale
i nad njenim mirom poput galeba klikces .

Posto si u krilu i njegov zamah istovremeno ,
nebo osjecas i njegova prostranstva hranis ,
uzimas srcem uvalu i u dlanove strmih litica
dusom vjetra pocinjes hvatati pogled ravnice .

Umjesto oblaka primjecujes mjesta suncokreta ,
smirene njezne brazde cutis dubinom mora ,
a kamene obale cjelivas drvoredima breza
i na kraju , osjecaje zalijevas zlatnim klasjem .

Dah zatreperi iz tebe , kad se slika snova slozi ,
ali ti dobro znas , da u stvari zalijevas osjecaje ,
jer to ne snivas , vec se sa voljenom smokvom ,
obrisima pucine , zlatnim kapima klasja opijas .

Pucinom svog pogleda upijas odsjaj ravnice
i mekocom zjenice tiho uzivas suncokrete ,
a tisinom rijeci , u zlatne strukove vezes klasje ,
da se zelenom travom uzdasi valova ispruze .

Sve sto morska pjena osjeca dodirom sunca ,
ti poljem nesebicno siris , pojis brazde sjajem ,
u naramke svojih zagrljaja drvorede slazes
i toplim poljupcima svaki cvijet obilazis .

Mirisna , odjekujes horizontom plavog neba
i bojom preplanulih dubina snivas u sutnji riba ,
nudis praskozorju vocnjake u kliktaju galeba
i sa prvom zrakom sunca otpocinjes ples .

Dok takvom slikom platno duse oslikavas
i svaki detalj obrisa tih boja stavljas u srce ,
s kistom njeznih misli tvoje se bice natapa ,
da se snovima toj nebeskoj slici pridruzi .

 

[Net & Neta]

Žeđ vremena

Dovoljno poznajem intimu tvoje raskoši
i silno volim vrelinu tvojih bokova,
podsjećaju me koliko je srpanjskog zlata
preplanulo na tvojim mirisnim grudima.
Toliko sam zaljubljen u kolovoz tvojih ruku
i očaran mednim uzdasima tvojih usana,
da mi se čini, dok te u krvotoku nosim,
kao da oduvijek sanjam samo tebe,
jer me tvoja nagost omata životom.

Potoci zvijezda tad u meni šapuću
o tebi u rujnu, o ljubavi što dozrijeva u srcu,
jedino našoj, ljubavi našeg nebeskog sna.
Plamteći s pticama u beskraju prostranstva
u šumu tvojih poljubaca uživam raj,
i otkrivam kako si ustvari nastala iz osmjeha,
jer osjećam te šetnje zagrljaja kroz listopad,
kojima moje brazde tisućljećima bez uzbuđenja,
sad oblačiš u znoj i natapaš svojom ljepotom.

Ne želim sjećanja dok šećem vrelom strasti,
hoću sa uzvisine mojih čeznutljivih usana
na uzdrhtalu bjelinu tvoje kože sletjeti,
i slijedeći svaki njen trzaj razgrtati studeni.
Želim duž mekoće leći među tvoja bedra,
jer tamo me dok ulazim odvajaš od zemlje,
i raznovrsna kakva jesi rastačeš u prosinac,
pa sanjaš moje mirise kao svoju toplinu
kako te kupa zrelim sjemenom noći.

U tvojoj koži moji prsti nježno bude čulnost,
a to što te diraju golica tvoju svježinu,
izaziva pogled kojim dišeš u mirisu siječnja,
i još žešće žudiš za ubrzanim njihanjem.
Na mom čelu pronalaziš ozimu veljaču,
i njezin struk koji se komeša uzglavljem
pažljivo razvlačiš preko mekih obraza,
gladiš moja ramena njihovim sjajem
i dodirima bradavica šećeš po mom tijelu.
Raspoloženi, pristajemo uz bok ožujka,
takvi smo uvijek kad su nam noge izmiješane,
i slika naše nagosti kruži svemirom sobe,
jer radoznale usne osjećaju žar požude,
a žudnja kože što neprekidno vitla posteljom
niže tvoje i moje milovanje u oblik travnja,
tvoju ženstvenost i moju muškost u jedno,
i kao kad nadire svjetlo kroz oštre usjeke noći
rastvara nam butine u zjenici sazviježđa.

Svijeni smo u duši svibnja u licu neba,
a ono među našim gipkim koljenima stenje
i vlažnim nas crvenilom užitka jača.
Besprijekorno lebdimo nadohvat lipnja,
i ljubeći se dodirom srca, kože i daha,
grlimo ulazak ruku u naš vječni san.
U ime ljubavi i njezine potrebe za nama,
u ime večeri kad mjesec srebrom pjeva,
spajamo se u neodoljivu žeđ vremena.

 

[Net & Neta]

RIJEKOM SE SNIVAMO


Vec , kao po kakvom pravilu ,
uvijek kad se rijekom snivamo ,
nasim tokom zadrhti mjesecina
i s mirisom valova se sretnemo .

Zvucima vode , na obraze sjedamo
i kroz nas prodje nas pogled ,
pa se u dah zvijezda pretvorimo
i primimo s mirom sum svojih kapi .

Uvijek tako , nebrojeno puta ,
nasim snom nijemo tecemo vodom ,
uz obale svoje docekujemo zoru
i tiho pristajemo u praskozorje .

Zrak u nama suti i mi nebom plovimo ,
svaku trsku sto nam vjetar njise
i grane sa krosnji u odsjaju plesu ,
bezbrojnim liscem sobom upijamo .

Tako nam i sunce pozdrave salje ,
s plavim nitima vjecnih misli ,
u svakoj njezni pramen nudi ,
i toplinu svoju nasim koritima daje .

Odkada istim obalama tecemo i disemo
na svakoj strani nizu se obrisi ,
sa pjevom ptica mi se oblacimo
i sve blize s nasim vodama stizemo .

Stidljivo se jos sapatom posjecujemo
i svojim mirisima bodrimo ,
pruzene uzdahe zovemo k sebi ,
pa se nasim proticanjem mazimo .

Odkada cijelom vodom drhtimo
i veselo se glasom slijevamo u sebe ,
svakom valu nove rijeci dajemo
u toplu pjesmu njihova njedra slazemo .

Sada , kako kao jedna rijeka postojimo ,
osjecamo se smireno svojim tokovima ,
a u nama se rijeci stapaju i mnoze
jer u njima nase duse ljubav prepoznaju .

Zajedno cemo dalje u dubine svoje teci
i nikad necemo vise u snu stati ,
napokon praskozorjem ljubavi okupani ,
duzinom njenog pogleda mi cemo snivati .

 

[Net & Neta]

DOLAZAK

Prošlo je vrijeme kada sam dubinama sretao brodolomce ,
sad se ponovno vraćam , jer čeznem za oblicima sunca .
Izmoren iskušenjima , ne nadam se odmah dobrom zraku
i ne hvata me groznica iščekivanja zapamćenih mjesta .
Jedva se i sjećam misli u kojima sam nekada obrise sanjao ,
a već nove puteve poznatim kretnjama , u nogama slažem .

Iako sam lomniji , a i moja krhkost nikako ne prestaje ,
s visinom se okomito dižem i uspravno sa njom hodam .
Vrhovi mog proljeća ostaju po strani i u prošlost odlaze ,
a jesenji snovi , još se stide boja i u strahu škrinjom kleče .
Čemu drhtaji cvijeta , ako ih ja u mirisu ne prepoznajem
i zbog čega šutnja , kad pod ovim svodom grmljavine kipe ?

Biranim riječima počinjem na rubu šume , a zemlju volim
i suhim lišćem neprospavane mladosti svoju dušu mazim .
Kako se mrak mrači , tako i moj dah uzavrelost vena traži ,
ali ja ne želim , tu noć preobučenu u svilu , ponovno zvati .
Zato dalje od nje zastajem i krijesnice blagim vjetrom udišem ,
njihov kristalni horizont pogledom skupljam i plućima širim .

S naporom uspijevam iz tog sjaja vječite nade uzdignuti let
i pročišćen , u miru prolazim tijelom nebeskog iskušenja .
Svaka kap žari i vječnost me u svom biću na svoj oltar prima ,
priklanja prostorom iskonske divljine i nepoznatog trenutka .
Koja se odredišta tišine čuju nakon velikih dodira nevremena
i što u beskonačnim povicima značim , ako ispod kože ne ćutim ?

Odjekujem lakoćom vremena značajnog za moje prve zamahe ,
prepoznajem okove samoće i njihove nemirne lance skidam .
Trampim pobacane drangulije za gutljaj nadolazeće sudbine
i iz pehara ne ispijam žuć , već varkom usne kradem samo slast .
Mirisnom pjenom zadovoljstva , niz nepce uzdrhtalost slijevam ,
i sa svim uzicima beskrajnog sazviježdja , zaspalu utrobu častim .

Sad kada sam primjećen , slijedim san i ne ispitujem razloge ,
prostranstva tih vrtloga nikada više ne želim s osjećajima obići .
Zato zaboravljeni glas hocu nadahnuti ljepotom bezbrizne rose
i nebom pustiti pjesme , gdje se njena odvažnost smislom puni .
Zar ponekad u potoku , tanki žubor ne pokupi odsjaj svog mira ,
napne njegove vjedje i zaiskri izvorom nepomućene mjesečine ?

 

[Net & Neta]

USNULA

Kao da si zasjala u vodi ,
u svakoj kapi osjecaje dajes .
Pored mojih misli , rascupana lebdis
i probudjene strasti uranjas u mene .
Tvoja se kosa , na visoravni duse ,
u sjeni lipe , odmara u meni.

Kao da si zaspala u polju ,
pa iz brazde smireno me gledas .
Usnulom se klasju , predajes i sutis
i snovima tiho , milujes me njezno .
Tvoje se oci , poput kapi rose ,
u sutonu , stapaju sa zemljom .

Kao da si zastala u sumi ,
sklonjena ispod krosnji drhtis ,
u liscu ti si , obavijena granom
i u stablu svoje poljupce cuvas .
Tvoje ruke zagrljaje traze ,
obrisom u oku , nestaju u sjeni .

Kao da si za san novi spremna ,
jer sa vjetrom pomalo se mazis .
Prepustena snu , zavrijedila si paznju ,
u kojima se snovi neprestano roje .
Tvoje me tijelo , svijeno na zemlji ,
uzdasima noci , doziva i mami.

Kao da si zasjenila zvijezde ,
u oblaku tisine , meni lebdiš .
Dodirujes me ustreptalom ceznjom
sto sa mjesecinom plovi .
Tvoje se usne , nicega ne srame ,
vec mi toplim dodirima , tebe nude .

 

[Net & Neta]

NEBESKI PLES

Čim uzmogneš zagrijati krila , k meni doleti ,
privij se , u mom gnijezdu i perje odmori .
Tada me zagrli i gdje oblaci plove ,
po beskonačnom prostoru ,
sa vjetrovima ponesi .
Sačuvaj , u svom nebeskom plesu ,
pa , nadmaši nedostižne visine .

Ti si ptica i ja te , kao let prepoznajem ,
dok iznad ravnice , u prozirnom tragu ,
svoj vez slobodno izvezuješ .
Neka ništa ne zaustavi ,
ta nemirna krila ,
da mogu dokučiti vječnost ,
iznad izabranih mjesta ljubavi.

Prepoznajem tihi uzdah kruga ,
što ga čeznjom izrezuješ , po zraku
i u njemu , tvoju slutim strepnju ,
jer , u svakom zamahu postojiš ,
isto kao , zvijezda , na svom putu.
Prislanjam se jutru , kojim lako letiš
i pod ovim nebom ostavljaš mi snagu .

Želim da me nosiš , neslućenim dahom
i sa njim , putem da me smiriš .
Povesti me moraš , prema jutru plavom ,
da kroz njega postojanje shvatim .
Iznad uzburkanog mora , smočiti ćeš krila
i kraj sunca stati , da se kiša prostre ,
uzoranom brazdom , preko raširenog polja .

 

[Net & Neta]

Plemeniti dodiri ljubavi


Mislima te u oblik sna pretvaram
i dok sapatom izgovaram zelju za tvojim likom,
prilazis mi zemljana i okupana vatrom.
Tiha poput vjetra nosis jedro moga glasa,
a ja te u odsjaju ceznje gutam
i u plavoj svjetlosti daljine,
one iste svjetlosti iz koje izranja ljubav,
takvu smjelu i tako zrelu,
kao ljubav nas samih,
kao bozanstveni dar prinosim
i medenu u sebi iskonskom tisinom ljubim.
Iako te sad nema kraj mene,
iako su se vrazije udaljenosti ponovno razgalamile
hodas abecedom zagrljaja ponosno u meni
i slikom osmjeha koracas mojim usnama.
Oduvijek te u svom srcu i svojoj dusi imam
i tu spokojno odrastas,
a metri i kilometri sto se ponavljaju
i gaze vrijeme rastezuci moj pogled,
kao da se i ne dogadjaju
ili se nikada nisu dogodili.
Samo se mi sretni dogadjamo
u mnostvu tog prokletog cekanja.
Ne klecimo, opiremo se nadiranju samoce
i u vjecnim jutrima istine,
poput uzarenog pogleda,
kao plemeniti dodiri ljubavi,
pod prstima mjesecine nestajemo.

 

[Net & Neta]

Plodovi tihe usamljenosti

Čula si za mene dok još nisi spavala u spavačici mjesečine,
ali dalek bijah snom, nisam imao božansku narav disanja,
već sam srcu tvom samo nagovijestio mirise svoga dolaska,
i nekim čudom doletjeh na tvoje lice hrabrošću maštanja,
pa osmislih kako usred rijeke sna probuditi u tebi čežnju.

Sad sam tu, mila, zeleni lipanj u tvojim godinama čekanja,
iskren i tih, preko tvojih probdjevenih noći ispuštam uzdah,
a one iste noći u kojima si sanjala obrise ovog našeg lipnja
kao vjetar slažem na ramena i ne dopuštam im postojanje,
jer plodovi tihe usamljenosti ne uživaju razigranost leptira.

Zaputi se vrhom očiju slobodno u beskraj vječnih zvijezda,
niz nevidljivu putanju gdje počiva slava izgubljenog sunca,
prepusti nježnost usana jasnom drhtanju prisutnog ljeta,
i svoju osamljenu dušu prisloni uz mene u melem oblaka,
preći ću u tebe svim svojim nadanjima, tijelo tvoje postati.

Imaju trave pravo kad u pogledu rose ispijaju suncokrete,
jer dodirnuta mekoćom vlati, tišina svjetlosni biser postaje,
i zato u zagrljaju neba kao dvije nerazdvojne sunčeve kapi
zatvorimo izvore sjećanja, zaputimo se na sanjive ravnice,
tamo će naši obrazi postati rumeni od bezbrojnih poljubaca.

 

[Net & Neta]

Tišina čekanja


Čekam te u tišini naše sobe
i brojim osmjehe ptica.
Osjećam kako dolaziš
i ljubim tvoj obris, mila.

Kao da si tu,
kroz sjenu vremena
rascvjetavam svoje ruke
i njezno te ispod sebe polažem.

Ne pamtim koliko sam već dugo u tebi
i od kada su moje usne postale dio tebe,
ali se prisjećam,
kako si me jednom pitala,
snalazim li se dobro na tvojim usnama.

Ljubavi moja, pa ti si uvijek
slatka u mojim zagrljajima.
I okret tvojih ruku
i tvoj vitki struk
i mirisni tragovi tvojih uzdaha,
sve je slatko
i neobično moje.

Kako se ti
u tišini čekanja snalaziš?
Bez mojih usana.

Kako se sada osjećaš
kad razumiješ glasove moga srca?

Sada kada znaš
da si u njemu,
jasan smisao njegova voljenja
i da te otkucaji
njegove beskrajne ljubavi čekaju.

 

[PetarSamotnjak]

KORJEN MOJE LJUBAVI

Kad iz korijena svoje ljubavi
iznjedrim slatkim osmjehom
i započnem te grliti vrelim poljupcima ,
pristani na sve moje dodire
i primakni se oblikom kapi mom krvotoku.
Kada se moji uzdasi zateknu iznad tebe,
pa te tijelom kao svoju ljubavnicu prihvatim,
svaka će se tvoja pora u meni otvoriti,
a ti ćeš nestati opijena u izmaglici mojih ruku
i kao probuđena svjetlost, odjekivati mojom dušom.
Tako savladane u osnovi anđeoskog sna,
tvoje će se boje po meni razlijevati,
a moje boje toplo u tebi raznježiti.
Ne računajući prolaznost ovog vremena,
ležat ćemo obavijeni tankim nitima
i zagrljeni poput mjesečine, jedno u drugo srasti.
U odmjerenoj ljepoti naših milovanja,
vatri što oduvijek u nama zaklon ima,
naši će svjetovi s pticama letjeti
i postati u odrazu mirisnog cvijeća vječni.
Nije važno što će se tada u dolini zanosa događati
i s kojim ćemo proljećem život nastaviti,
jer dok sunce, zvijezde i nebo
radosno u nama budu plesali, mi ćemo klicati.
Tvoja će plodna polja i tvoji bogati usjevi,
sve moje izvore popiti, a moje vode,
zelene od tvojih pitomih gajeva,
jurit će brzacima među tvoje obale.
Kada osjetiš u zoru moje srce,
kako se zalijeće u tvoje grudi,
a moji vitki prsti, okretni poput jelena miruju,
iznjedri slatkim osmjehom
u korijenu moje ljubavi,
primakni se mome snu
i zagrli me s vrelim poljupcima.