TOČKA
ČETVRTA
*8. Ko srpsko ukrade pa se ufati, da plati duplo i kmetovima ručak. Ako se ne ufati, da mu je aram.
1-
Srpsko znači dobra koja pripadaju Srbima, tj. Vasojevićima i Srbljacima.
2. -
Platiti duplo znači dati za jednu stvar dve isto takve stvari; tj. ako je ukradeno tele daće se dva teleta, ako je ukradeno deset konja platiće se dvadeset itd. I po kaznenom zakonu koji je bio sastavio prota Mateja Nenadović za vreme Prvog Ustanka, lopov je plaćao duplu vrednost ukradene stvari, jer čl. 3 izrečno veli: "Ko ukrade jagnje, prase, konja, taj da plati dvoje i da se kaštiguje štapovima".
3. -
Kmet u Vasojevićima znači isto što i glavar, jer kao god što reč glavar može označavati svako zvanje - titulu - koju čovek ima bilo po svome stvarnom položaju, kao vojvoda, knez, serdar, barjaktar, sudija, bilo po svojoj socijalnoj važnosti i ličnom ugledu, stečenom poštenjem, mudrošću, dovitljivošću i rečitošću, jer se svi takvi ljudi počastvuju zajedničkom titulom: glavar, ban, kmet. Otuda kad se za nekog kaže da je glavar, ban ili kmet, to može značiti dvoje; prvo, da taj doista ima neko glavarsko zvanje, i drugo, da je to kakav pametan, okretan, rečit i pravičan čovek koji nema nikakve glavarske titule, ali koji ima veliki lični i socijalni značaj za sredinu u kojoj se kreće, radi i živi.
Ali i pored svega gore rečenog, kmet prvenstveno znači lice koje u danom slučaju vrši neku sudsku funkciju. Zato se kmetovi zovu kao obični seljaci koji presuđuju neznatne potrice, tako i izbrane sudije koje sačinjavaju tzv.
Krvno kolo,
Sud dobrih ljudi,
Porotu itd., jer se svi oni zovu kmetovi sve dotle dokle kmetuju, tj. dokle taj spor ne presude i privatno-pravna potraživanja ne izglade, bez obzira na to što među njima može biti i knezova, i vojvoda, i serdara. Zbog svega toga kmetovi su imali vrlo veliku vlast, i tu su vlast crpli koliko iz svoga ličnog ugleda koji su uživali kao znatniji ljudi, toliko i iz ugleda i autoriteta svoga bratstva, jer u koliko je koje bratstvo bilo silnije, u toliko je i njegov prvak veću vlast imao.
U prvim danima borbe za slobodu i nezavisnost Vasojevića, kmetovi su se svojski zauzimali za pojedince i njihova bratstva, zastupali ih kod turskih vlasti i ukazivali im svaku moralnu i materijalnu potporu, pa su zbog toga bili cenjeni i voljeni ne samo kod svojih bratstvenika, nego i kod najširih narodnih masa. Ali sa uvođenjem običaja da se kmetovima domaći poslovi kumbulom svršuju, sa sve većim odstupanjem od narodnih običaja i tradicija u izricanju pravde, sa dosuđivanjem velikih globa u svoju korist, a naročito sa zakupljivanjem desetka, kmetovi su iz dana u dan sve više i više gubili narodne simpatije, dokle nisu postali toliko omrznuti, da je na njih bačeno narodno prokletstvo u obliku sledeće kletve: "Da Bog da i Bogorodica kmetovsko se ime utulilo, pod njima se zemlja provalila, a više njih nebo prolomilo!..."
4. -
Platiti kmetovima ručak znači podneti ceo trošak koji oni učine dokle presude taj spor, a to nije bila laka stvar.
Kmetovi su imali pravo pod imenom ručka da ceo dan jedu, piju i puše na račun krive strane. U tu svrhu oni bi odseli kod najbogatijeg seljanina i ovaj bi im bez pogovora donosio sve što im pripada na ime ručka. Tako čim kmetovi dođu odmah se posluže crnom kafom, duvanom i rakijom, a malo docnije pred njima se namesti sofra sa duvanom, rakijom i raznim mezelucima od sira, kajmaka, kuvanih jaja, lešnika, oraha, jabuka, suvog mesa, priganica (naročita vrsta uštipaka), a naročito od ispečene na ražnju crne i bele džigerice kakva mlada brava, koji se mora, ako ničega drugog, a ono radi toga zaklati.
Pošto se kmetovi malo potkrepe i porazgovaraju, nameste im se postelje krajem sobe da se spuste, te da se "ne raspadnu na stolicama", a kakva mlada žena im poskida opanke s nogu da su komotniji.
Domaćin, kao da mu je krsno ime, stalno je na nogama i gologlav služi rakiju i duvan, nudi meze i drugo, a jedno dete, devojka ili kakva mlada žena neprestano stoji sa mašicama u ruci te donosi i namešta žar kmetovima na lule od njihovih čibuka.
Uz kmetove, kojih mora biti najmanje tri, ide tzv. "kmetovska kumpanija" (kmetovsko društvo), a to su stari ljudi koji svojim iskustvom i poznavanjem starih običaja i tradicija služe kmetovima kao savetodavci, ili bolje reći kao neki kodeksi, zatim pisari i neki broj mlađih ljudi koji izvršuju kmetovske naredbe, kao pozivaju parničare, dovode svedoke, vezuju neposlušne ili ih teraju u izbu (zatvor); donose kafu, šećer i rakiju ako se domaćinu nije dovoljno zateklo kod kuće; kolju kokoške i brave, spremaju meze, peku na ražnju jaganjce i uopšte staraju se o svemu, da se kmetovi što bolje ugoste i što tačnije izvrše njihove odluke. Sva se ta lica vode na račun krive strane, odnosno na račun kmetovskog ručka.
Kad se kmetovi odmore, napiju, najedu i pretresu ne samo celu plemensku istoriju, nego i celu tradicionalnu istoriju srpskog naroda, i kad budu pribavljena sva potrebna lica, onda tek pristupaju izviđanju i presuđenju sporne stvari, a kad presudu izreknu, odmah se donosi ručak.
Za ručak mora biti presna pogača, meki sir, kajmak, čorba od svežeg mesa, sveže kuvano meso, pečen brav, gotov (cicvara), pita i dosta kiselog mleka. Uz sve to, razume se, ide rakija, crna kafa i duvan, jabuke, lešnici i druge poslastice.
Po svršenom obedu kmetovi obično daruju decu, devojke i mlade žene koje su vršile ulogu posluge, sa po nekoliko groša "da kupe sapun, češalj" ili što drugo, a domaćinu kažu da će "ovo malo troška što je bilo platiti N." imenujući krivu stranu, i ova to mora bespogovorno izvršiti, da ne bi platila još jedan ručak, ako bi do spora došlo oko učinjenog troška.
Pri polasku kmetovi napune svoje mušeme (duvan-kese) duvanom sa sofre "da imaju šta pušiti dokle dopru do kuće"; a ako je koji i konja poveo, što, razume se, nisu retki slučaji, onda se i njegov trošak uračunava u kmetovski trošak.
Zbog svega toga kmet je, kao gurman, ušao i u narodnu priču. Tako se veli da je neki đavolčić našao koš u koji se hvataju ribe, i kad je video kako je dubok i udešen da što god u njega uđe ne može više izići niti se može videti šta unutra ima, začuđeno se upitao:
- Šta ovo može biti!?
- To mogu biti tri stvari, odgovori mu jedan stari đavo, kmetov trbuh, popovske bisage ili ciganska torba.
- Pa zar su te stvari tako duboke!? - upita đavolčić.
- Još i dublje, sinko, prihvati stari đavo. Kmet pojede celo selo i opet s praznim trbuhom kući dođe.
- Pop, kad obilazi parohiju, stavlja u bisage i jaja, i sir, i kajmak, i pasulj, i duvan, i kruške, i kupus, i krompir, i slaninu, i sve drugo što mu se da, i opet bisage ne napuni, jer nikada ne kaže "nemam gde da metnem", već sve uzima i u svoje bisage trpa. - A ciganska torba upravo dna i nema: može se ciganki dati što god u kući ima, opet će pokazati praznu torbu i tražiti da joj se "što da".
5. -
Aram je neka kletva koja nosi zlo onome kome se uputi. Otuda izraz: "da mu je aram" znači da mu je nesrećno, da mu je prokleto, i to po ondašnjem shvatanju nije bila mala kazna. Jer ko povuče na sebe i svoj dom narodno prokletstvo, taj se nema rašta mučiti: sve će mu naopako ići, a njegovo se ime po zlu spominjati kao prokletoga Vuka Brankovića.