Vasko Popa o humoru
URNEBESNIK
1
Taj divni, taj neulovljivi humor! Ide zemljom, a senka mu nebom. Glas mu govori belo, a odjek mu odgovara crno. Stopalo mu je okrenuto unapred, a trag unazad. Ko će znati, ko opisati: u kakvom to beskraju, u kakvoj jezi se humor sa svojom senkom ponovo susreće? U kojoj gluhoti mu se glas sa odjekom ponovo spaja i miri? Nad kojim bezdanom mu se stopalo s tragom ponovo sastaje i izjednačuje? Ko će humoru nabrojati sva lica i naličja? Humor može da bude: kamen koji ujeda kad ga neko zgazi. Vatra koja voli da se kupa gola. Reka koja teče uzvodno. Voćka koja sama pojede voće sa svojih grana. Kuća koja je izgubila svoje zidove, ali se i dalje ponaša kao kuća. Nož koji se poseče kad god nešto seče. Čovek koji je sam sebe skinuo s vrata i uspravio se. Ko će s humorom izaći na kraj? Osim samog humora.
2
Tragao sam za humorom u novijoj srpskoj književnosti. Stari beskućnik, humor, nastanio se u samom žarištu poezije. Temelje te poezije koja je izgubila svetost da bi izvojevala čovečnost održava dobrim delom on, ozloglašeni palikuća. To jedinstveno boravište je kao stvoreno za njega, tu on ima plameni krov nad glavom i ognjene zidove poezije oko sebe i za sebe. Tu on caruje kako samo on to ume, žareći i paleći svaki i najmanji znak carevanja. I teško je predvideti hoće li iko moći ikada da izagna njega, humor-cara, iz njegove prestonice poezije.
Prečuo sam, koliko god je to bilo moguće, sve šale i pošalice, sve viceve i ciceve duhovitosti, nemoćne da ostave za sobom dublji pesnički trag. Duhovito je: golicati stvari. Posle toga, nikom ništa. Humorao je: skinuti prosto stvarima kožu. Posle toga, nekom koža, nekom sve zvezde.
Saslušao sam jedino ona dela u kojima se putem delotvornog humora došlo do novih pesničkih sredstava, izraza i otkrovenja. Ta sredstva su razorna, ti izrazi bezobzirni, ta otkrovenja zapanjujuća. Humor je ozakonio sva bezakonja govora: reči prestupnice, nedozvoljene spregove, urnebesne slike. Humor je prekovao sva zarđala, prezrena oruđa govora: besmislenosti i dvosmislenosti, preteranosti i protivurečnosti. Stvaranje humora se sastoji u tome što ispremešta sve na svetu, tako da ništa ne ostane čitavo, tako da ništa ne ostane na svome mestu. Tako da neumitne makaze početka i kraja budu izigrane i da uzalud škijocaju u praznom. Stvaranje humora je nešto kao građenje ruševina. Velelepnih i savršenih ruševina doduše, jer ih niko ne može više srušiti. Sa vrha tih čudnih svojih građevina, sazdanih od krša, loma i srče umlja i bezumlja, humor zna da se, neočekivano, vine do jedne izuzetne, do jedne inače nedostižne oštroumnosti.
Sabrao sam ona ostvarenja naših pesnika u kojima likuje pravi humor. Humor koji se ne šali, koji ne zna za šalu. Redak je, plemenit i zato skup, ali i ćudljiv (kao i svaka vatra) taj humor do koga pesnik dolazi po svaku cenu, pa i po cenu svoga sveta i samoga sebe. Uživajući u pobedonosnom i spasonosnom poduhvatu humora, mi saznajemo tu surovu cenu tek kasnije, kada trenutak njegovog slavlja mine i kada ugledamo njegove vatrene krugove koji se sve više šire pretvarajući u pepeo sve oko nas i u nama. Brzina i doslednost sa kojima se sve to odigrava služe kao merila na beskrajnoj lestvici od sočnog kao grohot rujnog humora do suvog, kao podzemni smeh crnog. Uništavajući, na naše zadovoljstvo, jedan besmisleni svet, humor ga zamenjuje, na naše zaprepašćenje, drugim isto tako besmislenim. Humor nam omogućuje da vidimo kako bi izgledalo kada bi sve bilo drugačije, ali nas ne pušta da se time zanosimo. U tome se krije njegova opasna draž, njegov tamni alem kamen, njegov najdublji nauk. I taj nauk je taman i čist kao najdublja vedrina.
Pokušao sam da složim jednu knjigu od onih stranica naše novije književnosti koje su ispisane tim ponosnim i prkosnim znamenjima humora. Jednu knjigu u kojoj će pesnički humor biti neprikosnoven, biti kod svoje kuće. I praviti nam društvo: oslobađaće nas naše danonoćne nežnosti prema nama samima (ili prema bogu, svejedno). Odvikavaće nas od služenja svemu mrtvome, bilo ono izvan nas ili u nama. Lečiće nas od naše vaseljenice. Govoriće nam kako se možemo izvući iz svoga koštanoga kaveza, iz svoje mesnate loptice, iz svoje misaone mreže. Govoriće nam sve što i sami naslućujemo ali ne priznajemo sebi jer bismo onda morali sebe da poreknemo (i ureknemo). Učiće nas kako možemo, bar za trenutak, da se odmorimo od sebe i da uživamo.