Moram priznati da sam dosta razmišljao da li da odgovorim ili ne... Razlozi su nebitni. Ipak, odlučio sam da odgovorim.
Prvo što želim da kažem jeste da imam izuzetno velik problem sa samim imenom teme "Tražiš istinu, znači imaš mozga..."; najviše zbog toga što 1) intelekt je taj koji pod sobom podrazumeva istinu kao nešto što jeste nesagledivo konačnim bićima poput čoveka jer je ona a) bezgranična, b) samim time što je bezgranična je i nemerljiva, dakle besmrtna, a to povlači za sobom činjenicu da je najprihvatljivija slobodnoj volji, a verujem da biste se mogli složiti da "slobodna volja", kao takva, danas ne postoji (već da postoje samo "volje" koje će se, iz ovih ili onih razloga prihvatiti kao slobodne); 2) istina bi bila neka suština: ako se iza svega traži neka suština, zar nije nekako logično da i iza te istine postoji još neka istina, tj. da iza te, neke, suštine postoji još neka suština? Ukoliko bi se tako sagledalo, problem beskonačnosti je neizbeživ, najpre radi, činjenica koju sam već spomenuo, toga što su ljudi KONAČNA bića, smrtna, tj. telo je smrtno, ali ono odobrava, ili ne, "traženje istine"; sa druge strane paradoksalnost samog pojma istine iza istine je neprevidiv, utoliko što bi teorije zavere onda zavladale svetom. Zar samo oni koji traže tu jako iluzornu pojavu imaju mozga? Ne mogu da se složim sa time. Istine su samo fragmenti, dakle, ne postoji jedna istina van svih. Znanje svih tih isfragmentiranih istina je malo više no nemoguće, a, opet, to znanje je poželjno. Onda, zašto? Dubina donosi mir radi mišljenja da je to dobar način za nastavkom "potrage": problem nastaje kada se gleda po površini: nelagodnosti nastaju u trenucima shvatanja da je nešto dobro promišljeno, jer je tada, izuzetno neizbežno pitanje, da li je to baš tako? Ipak, da li ograničeno biće može da shvati i uzme u obzir sve istine, one mikronaracije koje okružuju, na uštrb metanaracija koje svakako govore binarnim jezikom, određujući šta je ono "dobro": šta je crno, a šta je belo (da je crno crno upravo jer nije belo). A, nije li i žensko bilo, nekako oduvek, na strani "crnog", onog "drugog", marginalizovanog samo zato što nije ja ili muško? Da li su, zaista, te metanaracije, koje nalažu traganje za istinom kao spas od nas samih koji smo, neophodno loši? Psihoanaliza, ipak, ukazuje na prljave male tajne, tj. neophodno postojanje istih kod svakoga. Nije li i taj sam čin diskriminacija? I, nije li ono protiv čega se pokušavamo boriti upravo ta diskriminacija? Nije li je način mišljenja "ja ili ti", "nešto ili nešto drugo", "crno ili belo", "muško ili žensko" upravo to diskriminišuće? Afirmacija kao utopija nije dobra, ali afirmacija kao polazak od različitosti, za razliku od identiteta (koji i sam počiva na različitosti, ipak), a samim tim i prihvatanjem onoga drugog, marginalizovanog? Zar je nemoguće time doći do onog "i... i... i...", dakle prihvatanje stanja, postmodernističkog, gde je ono "ili" postalo drugo, marginalizovano, upravo zbog toga što to neophodnost isključuje, diskriminiše? Struktura u strukturi? Večita istina? Paradoksalnost je neizbežna.
Istina kakvu nalažu metanaracije: da li može postojati?
Zar nelagodnosti nisu ono mesto gde treba istraživati? Ne duboko... već samo istraživati?