- Poruka
- 334.460
Pomalo već lišen svoje bajkovite opstojnosti, na svom bijelom konju jaše naš tužni princ u potrazi za neuglednom Pepeljugom, anemičnom Snjeguljicom, dremljivom Trnoružicom ili, kojom li već, obećanom draganom.
Pokraj njega autostradom jure surovi jahači apokalipse na svojim moćnim harlijima, u čijim sedlima iščezavaju pankerke sa zelenim pramenovima, barske dame, drčne intelektualke sa naočalama od kornjačevine i ostali (ne) zamislivi arsenal ženskih stereotipova.
Poslovično sažaljive ljepotice noći upućuju mu nedolične riječi i izvode lascivne kretnje obećavajući mu lako dostupan raj još za života. Užasnut, nastavlja svoje putovanje povremeno zastajkujući pred trošnim krovinjarama postolara u pokušaju da sazna ime vlasnice staklene cipelice koju uvijek nosi u ruci. Uzalud mu već mahom senilni postolari pokušavaju objasniti da su sve potencijalne vlasnice staklene cipelice već odavno mrtve, ako su ikada i postojale, ili bar okružene divljim čoporom unučića koji im uveseljavaju mirne, staračke dane.
Kvalitet nevidljivosti, kojeg ni sam nije svjestan, vjerovatno je učinio da svojevremeno prođe neprimijećen upravo dok je Snjeguljica sasvim nepotrebno šminkala svoje rujne usne vrelim đordani red ružem, Trnoružica uvijek iznova tonula u svoj stogodišnji san, ili se, pak, frustrirana Pepeljuga ratoborno odlučila za konačan obračun sa svojim surovim i oholim posestrama.
I dok se nad sudbom našeg romantičnog junaka nadvijaju zlokobni oblaci, a nagovještaja hepienda nigdje na vidiku, podsjetimo se još jednom, šta je to uopšte bajka.
Samo nesputana moć mašte i želje nad stvarnošću, rekli bi neupućeni.
Možda posljednje pribježište, teza je mnogih, koji pokušaše racionalno pojasniti njeno vjekovno prisustvo na kulturnim mapama i u srcima svih naroda i regiona svijeta. Ona nikada nije određena ili ograničena mjestom i vremenom, pojasniše nam mudri teoretičari književnosti u čije znanje i stručnost nema razloga da sumnjamo…
Uostalom jedan princ, koji je nedavno postao i kralj, smiješi se na balkonu Kraljevske palače svojoj Maximi čije sparene labutinke nagovještavaju mogući srećan kraj jedne moderne bajke.
Pokraj njega autostradom jure surovi jahači apokalipse na svojim moćnim harlijima, u čijim sedlima iščezavaju pankerke sa zelenim pramenovima, barske dame, drčne intelektualke sa naočalama od kornjačevine i ostali (ne) zamislivi arsenal ženskih stereotipova.
Poslovično sažaljive ljepotice noći upućuju mu nedolične riječi i izvode lascivne kretnje obećavajući mu lako dostupan raj još za života. Užasnut, nastavlja svoje putovanje povremeno zastajkujući pred trošnim krovinjarama postolara u pokušaju da sazna ime vlasnice staklene cipelice koju uvijek nosi u ruci. Uzalud mu već mahom senilni postolari pokušavaju objasniti da su sve potencijalne vlasnice staklene cipelice već odavno mrtve, ako su ikada i postojale, ili bar okružene divljim čoporom unučića koji im uveseljavaju mirne, staračke dane.
Kvalitet nevidljivosti, kojeg ni sam nije svjestan, vjerovatno je učinio da svojevremeno prođe neprimijećen upravo dok je Snjeguljica sasvim nepotrebno šminkala svoje rujne usne vrelim đordani red ružem, Trnoružica uvijek iznova tonula u svoj stogodišnji san, ili se, pak, frustrirana Pepeljuga ratoborno odlučila za konačan obračun sa svojim surovim i oholim posestrama.
I dok se nad sudbom našeg romantičnog junaka nadvijaju zlokobni oblaci, a nagovještaja hepienda nigdje na vidiku, podsjetimo se još jednom, šta je to uopšte bajka.
Samo nesputana moć mašte i želje nad stvarnošću, rekli bi neupućeni.
Možda posljednje pribježište, teza je mnogih, koji pokušaše racionalno pojasniti njeno vjekovno prisustvo na kulturnim mapama i u srcima svih naroda i regiona svijeta. Ona nikada nije određena ili ograničena mjestom i vremenom, pojasniše nam mudri teoretičari književnosti u čije znanje i stručnost nema razloga da sumnjamo…
Uostalom jedan princ, koji je nedavno postao i kralj, smiješi se na balkonu Kraljevske palače svojoj Maximi čije sparene labutinke nagovještavaju mogući srećan kraj jedne moderne bajke.
