Taj romanticni Balasevic

Bezdan



Nema me vise u tvojim molitvama,
vise me putem ne prate.
A noc mi preti, ponoc i pusta tama,
kad me se samo dohvate.

Vise me ne volis,
kad se vracam nisi budna,
ne goris,
gasne nasa zvezda cudna,
lazna srebrna stvar.

Daleko putujem,
vetar nudi neke rime,
kupujem,
pristaju uz tvoje ime,
dva-tri stiha na dar.

Ne slusam vise sta sapuces dok snivas,
plasi me koga pominjes.
I sve si dalja, a sve mi bliza bivas,
kao da opet pocinje...

Ali me ne volis,
to se uvek drugom desi,
govoris,
ali vise ne znam gde si,
da li neko to zna?

Sta sam uradio?
Kakva tuzna humoreska!
Gradio
ispod gradova od peska
dubok bezdan bez dna.
 
VolimSunce:
Naopaka bajka

U suterenu tunel ka nebesima
na tankoj gazi jutro
mracan goblen tka
sumorna lica, nasamo sa gresima
u hodniku bez povratka

U crni grm se moja ptica zaplela
zaneta titrajima zvezde danice
u kasni dah dok hladni
celik skalpela
klizi niz nit brojanice

Postoji plan da je andjeli ukradu
il' bar na cas
da je vrate medju njih
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i trazi rimu za taj stih

Na grad jurisa ne zna bela legija
januar prostire svoj prefinjeni sag
u tajnom dosluhu smo
prvi sneg i ja
da zima priceka njen trag


Ne vrede price koje znam
lazi za oci pospane
izmisljam bajku
cudnu naopaku uspavanku
da od nje budna ostane


Postoji put koji namernike bira
tajnovit drum
uvek najboljima sklon
jer nekad nebo samo crne
dirke svira
i trazi notu za taj ton

Negde sad decak jedan
zbunjeno na mostu stoji
jer tek sluti da postojis

Negde u tebi ceka
okovana neka pesma
koju niko ziv jos ne zna
u tebi lanac zvecka tajnim alkama
bices ti majka majkama

Postoji plan da je andjeli ukradu
il' bar na cas
da je vrate medju njih
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i trazi rimu za taj stih


l_28568-1.jpg

Koliko ja znam tu pesmu je napisao kad mu je cerka imala onu saobracajku... pa je jedva prezivela... Pa joj je spevao naopaku uspavanku da od nje "budna" ostane

A "u suterenu tunel ka nebesima" je valjda onaj tunel kroz koji cemo svi jednom proci... Samo mozda ne is suterena :) Salim se malo... Nego sam hteo reci da to onda i nije bas veselo mesto za Lokaciju.

I pesma je puna metafora... I kao i uvek (a mozda to nije bas ocigledno, ali je Uvek tako) optimisticna, sto najbolje odrazava stih Bices ti majka majkama.

Lepo ja kazem da je On za citanku a ljudi nece da mi veruju...
 
evo i od mene jedan deo jos jedne predivne pesme.

ako dirnes u civutski vrt,
kletvu ces nositi ko srebrn zvoncic.
bices zedan kraj bunara, i siroma spuno para,
sve ces dijamante dati za smesni cirkoncic.
ko utudji vrt udje crn hlebac mesi u crnom plehu,
nepozeli nista tudje, svi smrtni gresi u tom su grehu.....
 
Hasan Buda:
Koliko ja znam tu pesmu je napisao kad mu je cerka imala onu saobracajku... pa je jedva prezivela... Pa joj je spevao naopaku uspavanku da od nje "budna" ostane

A "u suterenu tunel ka nebesima" je valjda onaj tunel kroz koji cemo svi jednom proci... Samo mozda ne is suterena :) Salim se malo... Nego sam hteo reci da to onda i nije bas veselo mesto za Lokaciju.

I pesma je puna metafora... I kao i uvek (a mozda to nije bas ocigledno, ali je Uvek tako) optimisticna, sto najbolje odrazava stih Bices ti majka majkama.

Lepo ja kazem da je On za citanku a ljudi nece da mi veruju...


Ovu pesmu mnogo volim, ali sada kada znam i ovo,
ona je u mojim mislima dobila jednu drugu dimenziju,
ne znam kako, slusam je nekako drugacije,
ali ne i sa manje postovanja prema NJMU, legendi.
 
evo jos jedne dobre...

Drvena pesma

Snio sam nocas nikad prezaljenu stvar
mog drvenog konjica
kanap i zvuk tockica, vrbice zvon
za mnom verni Sanco moj
u pohodu na Nespokoj

Snio sam jos i svoju prvu tamburu
kako ko nocna dama
iz juznog Amsterdama
iz izloga mene klinca zavodi
na smrtne grehe navodi

'Di je to drvo raslo
od kog je tesana
da l' se pod njime
neko nekada ljubio

Otkud u njemu izvor
svih mojih pesama
da l' je to znao
onaj ko ga je dubio

'Di je to drvo raslo
vrh kojih bregova
da l' nas je ista
kisa mladjane zalila

Ko mu je grane kres'o
mati ga njegova
cija je ruka lisca
s jeseni palila, da znam

Snio sam onda krevet, sav u cipkama
obesnu igru vatre, sklopljene salukatre
na uzglavlju ruza u intarziji
pod kojom smo se mazili

Snio sam sanduk, crni, srebrom okovan
novembar, izmaglica i kvartet dragih lica
maleni cun nasred luke pokisle
da me u vecnost otisne

'Di je to drvo raslo
spram kojih vetrova
da l' je pod njime
neko za nekim zalio

Sto ga je grom obis'o
mati ga Petrova
ko je u sake pljun'o
pa ga strovalio

Jedina moja mila, sto si me budila
bio sam tako blizu nalicja vremena
taji se jedno drvo u mojim grudima
gde li ce nesto nici iz toga semena
da znam
 
VolimSunce:
evo jos jedne dobre...

Drvena pesma

Snio sam nocas nikad prezaljenu stvar
mog drvenog konjica
kanap i zvuk tockica, vrbice zvon
za mnom verni Sanco moj
u pohodu na Nespokoj

Snio sam jos i svoju prvu tamburu
kako ko nocna dama
iz juznog Amsterdama
iz izloga mene klinca zavodi
na smrtne grehe navodi

'Di je to drvo raslo
od kog je tesana
da l' se pod njime
neko nekada ljubio

Otkud u njemu izvor
svih mojih pesama
da l' je to znao
onaj ko ga je dubio

'Di je to drvo raslo
vrh kojih bregova
da l' nas je ista
kisa mladjane zalila

Ko mu je grane kres'o
mati ga njegova
cija je ruka lisca
s jeseni palila, da znam

Snio sam onda krevet, sav u cipkama
obesnu igru vatre, sklopljene salukatre
na uzglavlju ruza u intarziji
pod kojom smo se mazili

Snio sam sanduk, crni, srebrom okovan
novembar, izmaglica i kvartet dragih lica
maleni cun nasred luke pokisle
da me u vecnost otisne

'Di je to drvo raslo
spram kojih vetrova
da l' je pod njime
neko za nekim zalio

Sto ga je grom obis'o
mati ga Petrova
ko je u sake pljun'o
pa ga strovalio

Jedina moja mila, sto si me budila
bio sam tako blizu nalicja vremena
taji se jedno drvo u mojim grudima
gde li ce nesto nici iz toga semena
da znam
prava pesma .....tipujem da ce ova da udje u citanke........
 
ajde i ja da napisem jednu onu koju u poslednje vreme najvise slusam.....pesma se zove onaj ludi serbedzijin sin...pevao kao gost na koncertu radeta serbedzije u beogradu.

Vreme je da nazdravimo, baćo moj...
Palo inje po ravnici širokoj...
Zauzela zima busije,
vetar nosi miris Rusije,
Bosutom se štuka mresti...
Ko zna kad ćemo se sresti...
Razmazana maglom šikara
ko štafelaj starog slikara...
Di ćemo se opet naći, Gospod zna...

Pa da lepo nazadravimo, moj baćane...
Za sve one garave i zlaćane...
Jer niko ne zna kao ja i ti
kako tama zna zasjajiti...
Smetnuo je, srećom, Dante
negde nas komedijante...
I niko ne zna kao ti i ja
kakva li je suza stihija...
E vidiš, u to ime i ova se ispija...

I osta jedva na dnu srca...
Točilo se iz te bačve...
Sto godina da se priča...
Od Erduta pa do Spačve...

Drama, scena prva, prvi čin,
onaj ludi Šerbedžijin sin,
zagledan u oblake ko Arlekin...
Drama, scena prva, prvi čin,
Onaj ludi Šerbedžijin sin,
Zagledan u oblake ko Arlekin...

U ravnici svima ravno, rode moj...
Pa je čovek nekad planina u njoj...
Požare smo tuđe gasili,
da li smo bar dušu spasili?
Svi su nas za rukav vukli,
lakoverni i podmukli...
Tuče grom po samom oraju...
Ne vole nas, i ne moraju...
Ma slušaj, kere laju kad koga ne poznaju!

I osta jedva na dnu srca...
Točilo se iz te bačve...
Sto godina da se priča...
Od Erduta pa do Spačve...

Drama, scena stota, stoti čin,
ovaj ludi Šerbedžijin sin,
sad tumara oblacima kao džin...
Drama, scena stota, stoti čin,
ovaj ludi Šerbedžijin sin,
Sad tumara Holivudom, bato, kao džin...
 
Slazem se sa vecinom da se ne moze izdvojiti jedna njegova pesma,da ne postoji najbolja...sve su dobre,sve su najbolje...evo dela jedne od tih pesama koja mi je posebno draga...

Ole,lole,danas sam pun neke Spanije,triput sam ziveo tamo,
sumnjas u zivot ranije,ako smej se samo...
Lole,daj mi da jos jednu ispijem,opet sam sanjao susu,
pa pusti ponovo Gipsy-je za moju dusu...
 
TUZAN ODLOMAK IZ KNJIGE "KAO RANI MRAZ"..............

uputi se tamo gde je najveca guzva,znajuci da tamo mora biti i najbolja tezga?Usput su ga neki prijateljski gurkali,neki se gurkali medjusobno,probijao se kroz taj neprijatni kordon povrsnih poznanika od kojih mnogi nisu znali da li sad treba da se pozdravljaju sa njim,kad pre rata nisu,i oborio je pogled ne zeleci da on bude taj koji o tome odlucuje,a onda se odjednom ,ne smislivsi kako da se ponasa ako se to desi,stvorio tacno pred njom

okrenula se od tezge sa dva klakera u ruci,i nasla mu se ,cudnom ironijom,blize nego sto je ikad bila...

MALA VIDRA> HEJ?

i ona je bila zatecena i to je bilo najpostenije.niko nije bio u prednosti ,niko nije imao spremnu recenicu,cak ni gest,a u odnosu na predomisljaj,afekt uvek povlaci i neke olaksavajuce okolnosti ,u ma sta da se izrodi u svojo nepredvidivosti.

VASA> HEJ I TEBI ....LEPI MATROZU

njena haljina zaista je imala kockastu mornarsku kragnu.,i ona pokusa daj taj kompliment primi kao prava mala zenica,smerno i sramezljivo,ali srce je mahnitalo kao mace pod kosarom, bila je ocajna shvativsi da se vise nista ne moze uciniti, pred njom je stajao neko drag,blizak ,neko potreban,pred njom je stajao neko koga ne sme dotaci,zagrliti,cak ni osloviti bliskije nego poznanika.

MALA VIDRA> JAVILI SU DA SI POGINUO...

VASA> IH....SMRT BI BILA JEFTIN IZGOVOR..SECAS SE?

kandilo osmeha u njegovim ocima nikad se nije gasilo,sad je jedva tinjalo,ali ga ona ipak uoci i pokusa da ga raspiri svojim smeskom, ali rec "nepredvidivost" kao da je vec pomenuta malocas .umesto prozvanog osmeha odazvale su se krupne nezadrzive suze i nije ni pokusala da ih zaustavi ,kad su vec same krenule nek se same i zaustavljaju...

MALA VIDRA>..O KAKO MI JE TESKO..TESKO MI JE BILO KAD SAM CULA DA SI POGINUO...JOS TEZE KAD SAM CULA DA SI ZIV...ALI OVO JE NAJTEZE ....NISAM MISLILA DA CE BITI BAS TAKO.

nije u tom casu pozeleo da je prigrli,nego je to pozeleo jos cim ju je video,a u tom casu je samo bio opasno blizu da to i ucini,no, vrlo dobro je znao da u okolnoj guzvi ima bar dvoje njih koji bi time mogli biti neizlecivo povredjeni.

VASA> VIDIS...TESKO TEZE NAJTEZE...NE VALJAM TI NI ZIV NI MRTAV....CIGANI KAZU KAD SE DJAVO NAMERACI NA TVOJ BELI SAL,MOZES GA SARATI,MOZES GA PRATI,AL ON CE GA I U KONCICIMA NACI...NEKO NAM JE GADNO UVRACAO....IZMICALO JE OD POCETKA...UVEK ZA KORAK

smrknula je nekoliko puta ,nije joj se dopalo to objasnjenje ,ali za svo ovo vreme ni ona nije uspela da smisli puno bolje.

MALA VIDRA> I STA SAD ? CITAV ZIVOT CEMO OSTATI NA TOM KORAKU?

pogledao ju je nezno,brizno,u tom pogledu vise nije bilo onog bezobrazluka koji ju je proganjao kroz snove,ali odjednom je bila sretna sto ga ima bar ovakvog ...

VASA> PA......JESI LI SRETNA?

nije to bilo zajedljivo , ni zlobno ,kao ni njegov pogled ka njenom zaobljenom profilu,daleko upadljivijem od Tilinog.Pomisao na malo bice cije je pokrete vec osecala,ispuni je onom neopisivom milinom koja u svom nadiranju odroni jos koju suzicu,ne dopustajuci joj nista osim potpune iskrenosti.
ona zagrize usnu ,kao da mora da mu prizna nesto uzasno, i to sto je imala izgovori u dahu gotovo sa olaksanjem...

MALA VIDRA> PA JESAM ..BOG NEK MI ORPOSTI ,ALI JESAM ....BAS SAM ....SRETNA

uplasivsi se sto o sreci govori kroz suze ,uhvatila se za sidro na lancicu,i primetivsi da on gleda u tom smeru,shvatila da njena amajlija,brojanica,zalog nade,tragicne ljubavi, i ko zna cega sve jos , polako gubi pravo da to i bude..
vasa podje ka maloj vidri namerivsi da je samo pozdravi,ali ona ga preduhitri okrenuvsi se ,i brzo mu tutnu u ruku lancic koji je u medju vremenu skinula.
gledali su se bez reci,sve sto mu je padalo na pamet u vezi tog lancica licilo mu je na natezanje,a onda se spasonosno seti ,oprezno pridje kolicima ,i pazljivo da ne budi usnulog andjelka, ususka smotanu zlatnu stvarcicu pod svileni jastucak.

VASA>ZNAM DA JE OBICAJ DA TO BUDE DUKAT ,ALI.......OBJASNICES JOJ.....
 
Hasan Buda:
Koliko ja znam tu pesmu je napisao kad mu je cerka imala onu saobracajku... pa je jedva prezivela... Pa joj je spevao naopaku uspavanku da od nje "budna" ostane

A "u suterenu tunel ka nebesima" je valjda onaj tunel kroz koji cemo svi jednom proci... Samo mozda ne is suterena :) Salim se malo... Nego sam hteo reci da to onda i nije bas veselo mesto za Lokaciju.

I pesma je puna metafora... I kao i uvek (a mozda to nije bas ocigledno, ali je Uvek tako) optimisticna, sto najbolje odrazava stih Bices ti majka majkama.

Lepo ja kazem da je On za citanku a ljudi nece da mi veruju...

Скапирао сам ја за "тунел", али ми се ипак свиђа...
А ово за читанку потписујем... ;)
 
Nevernik

K'o ukleti jedrenjak
u gusti modri mrak
uranja kolodvor.
O, dobra noć Banja Luko!

Ne, ne dolazim,
samo prolazim.
Nismo se videli dugo.
Da l' to beše čast, šinjel maslinast?

Znam, ona spava sad
i možda ponekad
predgrađem njenog sna
prošeta ludi desetar.

Da l' ikad pomisli
kroz prozor pokisli
il' je sve pomeo vetar?
Hej, oči čarne ispred kasarne!

Njenima nisam bio po volji,
važno im bilo odakle su moji.
Zašto to smeta, sa ovog su sveta,
hlebotvorci, čestit soj?

Njen me je baba uz'o na nišan:
da l' sam od njinih il' baš i nisam?
Sloven sam, belac, slobodni strelac.
Mani se čiča, ja sam svoj.

Od Stare Kanjiže,
pa, malko naniže,
gde Tisa uspori,
dići ću salaš na bregu.

Možda im pobegne
kad žito polegne,
kad se jarebice legu.
Možda, kad sneva, meni dospeva.

Otpravnik klima crvenom kapom:
"Vreme je bilo, 'ajmo polako".
Prosipa vetar behara pehar,
spavaj mala, mašala.

Ne volim kad me uzmu na nišan:
da l' sam od njinih il' baš i nisam?
Sloven sam, belac, slobodni strelac.
Za svaki slučaj, još uvek samo svoj.
 
Jaroslava

Umesto molitve rekla si "O tom ću misliti sutra..."
Sa šminkom od gara, ko Skarlet O'Hara... Tvoj preslikan lik...
I dugo plutala ko brodolomnik ka obali jutra...
Nekad tišina zna prepasti džina, kad ispusti krik...
Još jednu noć si izgurala sama... Čehov je zaspao blaženim snom...
Ni ne zna da je orgijala tama... Pod prozorom...
Vetar je vežbao violončelo.. Čežnjive skale u nedogled...
Zora ti brižljivo pipnula čelo... Negde u tebi je goreo led...

Princezo, javi se... Još imam džep u kom se hladni prsti zgreju...
Pošalji poruku... Da vidim jednom to pisamce na displeju...
Sve mi nedostaje... Čuvam u damastu još kalup tvoga vrata...
Princezo, dosta je... Dve i po godine smo taoci inata... šta ti je?

Plima banalnosti tvoj svet zapljuskuje ko Atlantidu...
Dok šmrka bioskop, fali ti neko da napravi geg...
Da ti za rođendan ispiše sonet na komšijskom zidu...
I s bandom cigana pod tvojim prozorom utaba sneg?
Na podmetaču još crtam tvoj profil... Suvišna pitanja izbegnem fintom...
Ime ti ispišem u svakoj strofi... Nevidljivom tintom...
Pod mojom jelkom do proleća stoji... Jedino dar tebi namenjen...
Zauvek fosil tvog struka postoji... Na mome dlanu okamenjen...

Princezo, javi se... Neke se pobede dobijaju na juriš...
Ne tvrdoglavi se.. Priznajem javno da se genijalno duriš...
Opasno postaje... Na durske akorde se paučina hvata...
Princezo, dosta je... Dve i po godine smo taoci inata... Princezo, dosta je...

Princezo, javi se... Još imam džep u kom se hladni prsti zgreju...
Pošalji poruku... Da vidim jednom to pisamce na displeju...
Sve mi nedostaje... Čuvam u damastu još kalup tvoga vrata...
Princezo, dosta je... Dve i po godine smo taoci inata... šta ti je?
 
PA NEZNAM DALI NEKOJ VOOPSTO JA SPOMENA 'PRVA LJUBAV'
TOA E NESTO STO NESMEE DA SE ISPUSTI......
SMEAM NA MAKEDONSKI???
ME RAZBIRATE(RAZUMETE LI)?
.
.
.
.
.

PRVA JE LJUBAV DOSLA TIHO, NEZVANA, SAMA
ZA SVA VREMENA SKRILA SE TU NEGDE ,DUBOKO U NAMA
.
.
.
.
A DA!!! I BEZDAN DA NE JA ZABORAVAM...
 
ZA MAKEDONCE:-)

Djordje Balašević - Mi smo jos uvek zemljaci

Kada se noć i subota sretnu
Zakuva se takav žur na Menhetnu
Da bele rade iskaču iz saksije
Startuju tada opasne njuške
Protuve ženske, seke muške
Al glavni provod ipak je lov na taksije

Majstor je stao ko da je znao
Sitna mu kiša farove tiho gasila
I učini mi se momenat pre tog
Da na visuljku prepoznah svetog Vasila

Svi su taksisti uglavnom isti
Stari kontraši i nihilisti
Ili ćutljivci nemi od ružnih prizora
Na poznat govor samo se trže
Neko već trubi da tera brže
Proviri mišić iz ugla retrovizora

Al svaka psovka mišolovka
I on je jedva čekao da se ulovimo
Odgurnu volan ko supu vrelu
Okrenu se lupi po čelu
Zaglavljen metak i tišina
A srce tuče sedam osmina

Mi smo još juče bili zemljaci
Poznam ja odmah naše oči iste
Šta se tu folirate da ste stranci
Kada niste

Mi smo još juče bili tim snova
A evo kako danas stoje stvari
Ne smeta ništa što je zemlja nova
Mi smo stari

Devedes` prve spakov`o kofer
Hortikultura, trenutno šofer
`Ajmo do njega, po ženicu i svastiku

Tri čase kaže, rečicu prave
Četiri bome, Njujork poplave
Ote se suza i zamuti mastiku?

I reče nam gorko ne d`o Bog nikom
Da `leb zaradi politikom, greh je to
Vidiš, moji sinčići Vangel i Blaže
dohvate globus, Strumicu traže
I gde god prstić na Balkan stave
Pokriju barem tri države

I tako krene cuga za cugom
Proveja jutro kao sitno brašno
Javi se onaj stari žal za Jugom
Nista strašno

Čuvaj mi Bože bivše zemljake
Moje su pesme njinih reči pune
A tuge su nam tako podjednake
Da me zbune
 
I JOS...

Djordje Balasevic

Sedam osmina

Bude tako nekih dana
sto se ko suv list duvana
pri dodiru moga dlana istrune
i zamuti mi nesto sliku
kane suza u mastiku
odsjaji mi sunca casu ispune
i uvek jedna pesma sto se ne zna
zaore mi njivu misli kao plug
a grudi postanu mi uske
osetim, ko divlje guske tugu za jug

Po Balkanu pala tama
drumovi su u uicama
svaka basca granicama spartana
krijem kompas u prsima
uvek neki prolaz ima
ako brodis po zvezdanim kartama
znam sad je kasno
to smo sta smo
nikom vise nije do nostalgije
al' ja nit' delim niti mnozim
niti se na tudje lozim
ja sam samo malo proklet
ne pitaj cime, ma evo ga opet

Pici mi srce sedam osmina
u glavi taman kao od vina
opet sam tu u Skopju
svoj na svome, milo mome
ne da se ova stara masina
cipela cupka sedam osmina
stihovi klize kao zlatne ribe
moeto libe

Kucao mi vrag na vrata
ratovao sam protiv rata
i silne sam gradove izgubio
stavili mi kratak lanac
sad sam samo crni stranac
tamo gde sam sanjao i ljubio
ne vredi, sve je jasno
to smo sta smo,
nikom vise nije do nostalgije
ne uzimam nit' sabiram
sam zemljake odabirem
nit' sam duzan, nit' dugujem
smem li barem da tugujem

Cuvaj mi, Boze, moje zemljake
jos su nam neke reci jednake
jos se u istoj strofi case lome
milo mome
smiluj se jednom i na juznjake
cuvaj mi, Boze, moje zemljake
tuku po nama strune kao sibe
moeto libe
 
Njegova tajna je u optimizmu. :p Iliti pozitivnom pogledu na svet. Zato se, čini mi se, sviđa svim generacijama.
(Ja sam taj famozni tunel iz pesme povezala sa onim dugačkim bolničkim hodnicima, kad čekaš da ti kažu ishod kritične operacije, nemoćno čekaš, ništa tu ne možeš. Osim da utrneš i da čekaš. I čekaš. Da ti neko nepoznat dođe i kaže da li je taj tunel bio put za nebesa, ili je put sa povratkom.)

'Ipak, sve teče, a u tome se naročito ističe Dunav.
Gledam ga često odavde. Sa druge strane puta su vinogradi koji se naglo spuštaju do pruge, a od samih šina, pa do daljnjeg, proteže se Veliki Tihi Rit, moj omiljeni pejzaž i sedativ. Strašan je...
Jedan sam od najvernijih slušalaca njegove tišine, i već nekoliko puta mi se pred zoru učinilo da čujem udaljene korake, frktanje konja i došaptavanje na nekom jeziku koji nisam razumeo. Naravno, niko mi nije poverovao...'
(Tri posleratna druga)
 
Slazem se sa svima da su sve Djoletove pesme zaista predivne i svaka za sebe i na svoj nacin je posebna....pridruzicu se svima i izdvojiti one koje zaista posebno volim....i tu nije kraj....



LUNJO
Lunjo, moj stari kofer opet miriše na sive ceste
a tvoja soba na mandarine i pržen kesten.
I toplo je tu, tu ispod tvog krova.
O, dobro je tu, u zamku iz snova, pa sretna ti nova.

Lunjo, sad ću ti reći i više nikom i više nikad:
svako je od nas ponekom sličan al' ti si unikat.
Pročitaš me, znam, od slova do slova.
Prećutiš to, znam, k'o pametna sova, pa sretna mi nova.

Ti uvek znaš najbolji način,
s tobom lako stižem na tron.
Ti si ta nit, taj retki začin
koji daje poseban ton.

Ti si mali čarobnjak koji donosi spas
a svi ti pajaci na pokretnoj traci nek žure bez nas.

Lunjo, ako me traže ti slaži da sam odavno mrtav.
Spusti roletne i navij sat na sredu, četvrtak.
A napolju mraz i magla i zima.
A napolju mrak al' ovde sve štima, od kad tebe imam.

Ti uvek znaš najbolji način,
s tobom lako stižem na tron.
Ti si ta nit, taj retki začin
koji daje poseban ton.

Ti si mali čarobnjak koji donosi spas
a svi ti pajaci na pokretnoj traci nek žure bez nas.

Ti uvek znaš najbolji način,
s tobom lako stižem na tron.
Ti si ta nit, taj retki začin
koji daje poseban ton.

Ti uvek znaš najlepše reči,
ti čak i ćutiš više od svih.
Ti imaš smeh koji sve leči,
ti od psovke načiniš stih.




Nedostaje mi naša ljubav...

Na jastuku... Bdim na ponoćnoj straži kao stari posustali ratnik
Kom svaki put od riznice neba jedva zapadne mesečev zlatnik...
Pod oklopom drhti košuta plaha večno gonjena tamnim obrisima straha
Koja strepi i od mirnih obronaka sna...


Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje se život kruni uzalud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo...

Kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje...
I skrijem se u zaklon tvog uha kao minđuša od duple trešnje...
Al uspevam da jos jednom odolim da prošapućem da te noćas ruski volim...
Šta su reči... Kremen što se izliže kad tad...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... A bez nje ovaj kurjak menja ćud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme svemu menja boje... I da je silan sjaj pomračilo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo...

Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin...
I tad sam svoj... Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični Harlekin...
Ponekad još... Suza razmaže tintu... I ko domina padne zid u lavirintu...
Tako prosto... Ponekad još stignemo do nas...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje uz moje vene puže stud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...



Zivot je more

Zivot je more, pucina crna,
po kojoj tonu mnogi sto brode.
Nije mi srce plasljiva srna,
ja se ne bojim velike vode.

Lome me vali, nose me struje:
oseka srece, a tuge plima.
Siba me nebo bicem oluje,
al' jos se ne dam i jos me ima.

U jutra rana plase me senke
minulih dana
.

Secanja mutna kao u lazi, kao u snu.
Ipak se borim, ipak se nadam,
sve manje letim, sve vise padam
i sve su jace ruke sto me vuku dnu.


Mozda ce zena svilenog bedra,
koja me zove i pruza ruke,
uliti vetar u moja jedra
do nove zene, do nove luke.
 
Večeras sam u Doljetovskom fazonu...8)

..ušla je nedavno sama u kafe Petrograd,
suviše tajni u očima,
u zlatni okov je prstić pao,
molio me dugi pogled da je kradem,
do vraga kafa je gorčila,
al taj sam ukus odavno znao,
probao sam jednom davno divlji badem...
 

Back
Top