Urvan Hroboatos
Veoma poznat
- Poruka
- 13.190
pa opšte je poznata stvar...pa ko je reko da je preuzeo latinične znakove od Srba...haha..WTF...
Dakle preuzeo je od Čeha...(opet ništa hrvatsko)
Ali je uveo srpski štokavski dijalekt kao hrvatski knjizevni jezik...
Da li je isto tako hteo da uvede i ćirilicu ali su se tome protivili njegovi saradnici...
Evo sta kaze nemac Gaj i njegovi saradnici...strani slavisti, naucnici o Gaju...
Sam tvorac "hrvatskog" književnog jezika Ljudevit Gaj pisao je 1846 (47):
"...Ta npr. sav sviet zna i priznaje da smo mi književnost ilirsku
podigli; nu nama još iz daleka nije na um palo ikada tvrditi da to nije
srpski već ilirski jezik; pače se ponosimo i hvalimo Bogu velikomu
što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo..."
Gaj je 1852 u polemici sa Antom Starčevićem, napisao (49) da je Pavle Vitezović-
Riter u 8 knjiga opisao veliku srpsku istoriju (Serbia ilustrata) u kojima je
"priznao veličanstvo naroda serbskoga, tako glede njegove narodne
važnosti, kao što i jezika. Kamo sreće da je on, koji se u svoje doba za
narodni jezik borio, na mjesto što je hervatski provincijalizam sa
serbskim mješao i tako nepraktično na neoborive zaprjeke nagazivao,
– kamo sreće da je on onda, kao što smo mi sada u novija vremena,
najglavnije grane jezik, koji se u izobilju izrekah i u svojoj čistoti
najbolje sačuvao, u svojoj cjelosti prigrlio i u hervatsku književnost
uveo, mi bi se zaista sa svime na drugom stepenu narodnog napredka
danas nalazili".
U istom članku, malo pred tim Gaj kaže:
"Kako da se prepiremo što je kod Srbaljah narodno, što li nije; kod
Srbaljah, u kojih je od oltara do čobana ništa biti ne može što ne bi
narodno bilo; kod Srbaljah, od kojih mi jezik u svojoj mudrosti i u
svom bogatstvu, i običaje u svojoj izvrsnosti i čistoći učiti moramo
ako hoćemo da ilirski život obnovimo..."
Ivan Derkos je na latinskom jeziku 1832 motivisao namere za reformom pravopisa
i jezika, pa je izmeñu ostaloga rekao
"da će Hrvati s takim jezikom sebi privući Srbe, i to ne samo one u
Ugarskoj (Vojvodini), nego i one onkraj Save (u Srbiji), jer njihov
jezik neće se razlikovati od ovoga skupnoga jezika triju kraljevinah
(tj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije)". (Šišić, 55, str. 147).
Hrvatski "povjesničar" i teolog Šime Ljubić pisao je polovinom prošlog veka (45):
"Današnji Hrvati, kojih nema mnogo, na Gajev poziv odlučno
odstupiše od svoga (jezika) pomiešanog poriekla... te su ozbiljno
proprimili takozvane srbske načine i oblike jezične... do ciela u učenju
i u javnom životu".
U Memoarima Vatroslava Jagića (62, I, 62) ovaj saopštava jedno pismo koje mu je
uputio Muškatović 13 februara 1864, u kome ovaj piše:
"...jer naši ljudi, koji danas vladaju, boje se zlu našemu od Srbaljah, i
misle, ako znanost i logika zahtievaju da uzmemo pravopis koji je u
Srbaljah, da će tim srpstvo obhrvati hrvatstvo."
Dalmatinac Vladislav Vežić, koji je najveći deo života proveo u Hrvatskoj (živeo
od 1825 do 1894) i bio Ilirac, pisao je 1885 godine (24):
"Hrvati, kako rekoh, uvedoše i sami jezik štokavski, akoprem ih je to
stalo i stoji neizmjernog truda, jer im je od svagdanjega domaćega
govora dosti daleko."
29 nov. 1885 godine je Ignjat Veber-Tkalčević kazao na skupštini "Matice
Hrvatske" kako neki hrvatski pisci sve to više prianjaju uz način pisanja "koji se
obično zove srpski", a to je štokavština, i da on taj isti jezik naziva i hrvatskim
samo zato, što njime danas govore i neki Hrvati" (46).
U zbirci "Lički Grudobran", izašloj 1940 u Zagrebu, piše Mile Starčević članak pod
naslovom "Ekavica dra Ante Starčevića". Na str. 78 stoji (delo pod 101):
"Gaj nije sa svojom reformom ortografije, kojom je propisao za sve
hrvatske krajeve jedinstveno, prema češkom uzoru nešto reformirano
latinsko pismo, odmah potpuno uspio, nego tek iza nekoliko godina
borbe; a ni onda nije mogao odrediti svim književnim radnicima i
ostala najnužnija pravopisna pravila, jer ni sam nije dovoljno
poznavao hrvatskog jezika. Za njega i za veći dio njegovih još vrlo
mladih drugova govorni jezik bijaše kajkavsko narječje..."
Pisac se poziva na Šišića, po kome se još u petom razredu gimnazije Gaj lakše
izražavao nemačkim nego hrvatskim jezikom. (102).
Dubrovački gospar konte Medo Pucić pisao je u italijanskom uglednom časopisu
"Nova Antologija" za 1867 (43):
"Ako je narečje dovoljno da obelodani Jedan narod, onda Sloveni
Hrvatske i Slavonije pripadaju srpskoj grani u Slavoniji i Vojnoj
Krajini, a kranjskoj grani u Civilnoj Hrvatskoj. Ali su Hrvati,
formulisavši svoje poglede na budućnost, primili srpski jezik kao
zvaničan, srpsku literaturu kao svoju, srpsku zemlju kao svoju
roñenu, obeležavajući ih samo hrvatskim imenom. Ova zamena
imena ne menja ništa u stvarnosti činjenica..."
Neka nam je dozvoljeno ovde citirati i "poslednjeg Dubrovčanina", katoličkog
kanonika Iva Stojanovića, koji u svojoj knjizi "Dubrovačka Književnost" izdatoj u
godini njegove smrti (1900) (40) na strani 329 kaže:
"Nijesu li pripoznali i sami veliki književnici hrvatski, kao Broz, Gaj,
Preradović, Mažuranić i dr., što se tiče jezika književnoga, da im se
treba obrnuti na srpske izvore, a nadasve na književnost
dubrovačku, koja je prvoroñena kći srpska. Ne, zaista radi svoje
krivice, Hrvati nijesu mogli razvijati malenu kulturu slovinsku, ili
bolje sredstva prave kulture; te stoga su u njih već davno izumrle u
većem dijelu njihove pjesme narodne, i uopće sve prave narodne
umotvorine."
Rusko-poljski naučnici slaviste Pipin i Spasevič kazaše u svojoj monumentalnoj
"Istoriji slovenskih književnosti" krajem sedamdesetih godina devetnaestog veka
(52, str. 263):
"Hrvatski pisci, meñu kojima je u prvoj liniji Ljudevit Gaj delovao,
uzeše kao književni jezik dijalekat u kome se stara zapadnosrpska
literatura razvijala i čija delotvornost postiže veliki značaj
za celo Srpstvo na zapadu i na istoku. Specifično hrvatski dijalekat
bio je prepušten svojoj sudbini i retko kad izañoše u njemu knjige za
običan svet".
Ruski naučnik Andrej Sirotinjin pisao je 1913 u jednoj inače prohrvatski izrañenoj
knjizi (53, str. 422):
"Iz mnogih narečja srpsko-hrvatskog jezika, Gaj je za svoje novine
izabrao, ne njegovo kajkavsko, već štokavsko kojim govore Srbi".
U čuvenoj Geografiji Jeliseja Reklija, izdatoj u godini okupacije Bosne i
Hercegovine, stojalo je (120, III, 278):
"Hrvati su usvojili srpski kao narodni jezik, jer se njihov sopstveni
idijom razlikuje samo provincijalizmima bez važnosti, a takoñe i pod
pretežnim (preponderatnim) uticajem srpske književnosti..."
itd, itd...
Jadno. I odavno pokopano, na ovoj pučkoj razini, negdje drugdje: http://www.forum.hr/showthread.php?t=224662
Na znanstvenoj, to je tema koju nitko u cijelom svijetu ne smatra diskutabilnom.