Titoistički umekšani, relativno otvoreni socijalizam je ostavio solidan temelj za delovanje levice u postkomunističkoj Srbiji. Ali, Srbija je uprkos tome već godinama zemlja bez prave levičarske partije. Čak i oni koji se predstavljaju kao levičari – bilo da se radi o baštinicima Miloševićevog nasleđa, bilo o samoproglašenim liberalima – sa idejama levice imaju veze samo u svojim fantazijama i proklamacijama. Da FK “Crvena zvezda” nije zadržao svoje staro ime (crvenu) petokraku bi u Srbiji viđali samo u muzejima.
Za nestanak pomena vredne levice u Srbiji zaslužan je prvenstveno Slobodan Milošević. Ali, važnu ulogu imala je i grupa zapadnih, uglavnom američkih vladinih “instituta” i organizacija koje su slanjem “ekspertske pomoći”, raznim “kursevima” i donacijama usmeravali i oblikovali novu političku elitu.
Pozivanje na socijalizam i levičarenje je početkom devedesetih bilo izuzetno efikasno za pridobijanje glasova srednje i radničke klase koja je uglavnom bila navučena na titoističku “uravnilovku” i platu kao neretko redovnu naknadu za nerad. Milošević je mnogo bolje nego opozicija prepoznao slabost Srba prema čarima samoupravnog socijalizma i nemilosrdno je zloupotrebljavao sve što je mirisalo na levicu kako bi iza srpa, čekića i crvene ruže sakrio svoju destruktivnu vlastoljubivost.
“Liberalne” i “građanske” stranke u Srbiji koje sebe danas nazivaju levičarskim, to uglavnom argumentuju svojim odnosom prema nacionalizmu, ratovima, mestu Crkve u državi i pravima verskih i seksualnih manjina. Ali, takvo samorazumevanje ima malo veze sa današnjim shvatanjem levice – i onim koje je dominantno na Zapadu i koje je sve više obeleženo odnosom prema očuvanju čovekove okoline ili globalizaciji, i onim borbenijim u “trećem svetu” koje je uglavnom fokusirano na klasna pitanja i imperijalizam.
Neki od najpoznatijih svetskih levičara su istovremeno i ultranacionalisti, na primer predsednik Venecuele Ugo Čaves, danas najveća levičarska ikona. Kastrov socijalistički režim je jedan od najhomofobičnijih na planeti. Na “crvenoj” Kubi prethodnih decenija na važnim položajima praktično nije bilo žena. S druge strane mnoge konzervativne partije ili njihovi najistaknutiji pojedinci danas otvoreno zastupaju neke od stavova koji su prethodnih dvadesetak godina na Zapadu smatrani kao ekskluzivno levičarski. Na primer u SAD uticajni republikanci Arnold Švarceneger, guverner Kalifornije, i Rudi Đulijani, bivši gradonačelnik Njujorka i jedan od glavnih kandidata za republikansku nominaciju za sledeće predsedničke izbore, imaju prilično levičarski odnos prema abortusu i pravima homoseksualaca.
U mnogim zemljama, naročito onima u razvoju i tranziciji, odnos prema neoliberalnom kapitalizmu je postao glavno merilo mesta političkih partija na ideološkoj skali. Levica je danas najjača u Latinskoj Americi gde je neoliberalni recept rigorozno primenjivan tokom devedesetih, sa katastrofalnim posledicama po standard većine stanovnika. Ne radi se samo o “crvenilu” Čavesovog Karakasa ili Moralesovog La Paza. Prolaznik kroz centar Buenos Ajresa će, najmanje jednom nedeljno tokom masovnih demonstracija brojnih levičarskih grupa i partija, pomisliti da je u Moskvi tri decenije ranije. Neoliberalna formula za koju Argentinci veruju da je nedavno srušila njihovu ekonomiju – koju će u Buenos Ajresu često nazvati “Vašingtonskim konsenzusom”, što je njeno drugo, nama manje poznato ime – danas predstavlja obrazac koje su SAD, MMF i Svetska banka uspešno “izvezle” u zemlje istočne Evrope, uključujući i Srbiju.
SAD već više od 25 godina širom sveta nameću neoliberalizam, sistem začet u glavama grupe profesora na Čikaškom univerzitetu, kao najefikasniju inkarnaciju kapitalizma. “Pluralizam kapitalizama” koji je u Evropi postojao tokom hladnog rata, je polako nestajao od raspada Sovjetskog Saveza. Zamenila ga je neoliberalna dogma koja pogoduje najbogatijima na svakom nivou – od pojedinaca do država. Neoliberalizam po pravilu dovodi do izuzetno nepravedne raspodele rasta nacionalnog dohotka i povećanja socijalnih razlika – bogatiji postaju sve bogatiji, dok čak i srednja klasa teško održava korak sa inflacijom.
Poslednja u nizu evropskih zemalja koje su se odrekle “svog kapitalizma” je Francuska – izborom Nikole Sarkozija za predsednika Francuzi su u maju izabrali i da prime “brzu dozu” neoliberalizma. Kritičari sa levice tvrde da će “represija biti jedini (Sarkozijev) odgovor na zahteve nižih klasa”. Sarkozi je posle izbora najavio da više “neće biti prava bez obaveza” i da će “svako morati da nađe svoje dostojanstvo”.
Dostojanstvo je u neoliberalizmu najskuplja roba. Ovaj poredak podrazumeva minimalnu socijalnu zaštitu i sigurnost zaposlenih. Od svih pojedinaca se zahteva da na neki način postanu preduzetnici kako bi možda obezbedili sigurnost u “poznim godinama” u državama u kojima pojam penzije polako prelazi u udžbenike istorije. Neoliberalni “građanin kapitalista” kupivši akcije samo prividno postaje suvlasnik firmi u kojima poseduje beznačajne deliće. Od uspeha ovih kompanija, odnosno od rasta vrednosti njihovih akcija, zavisi i njihova starost i dostojanstvo.
Tek nedavno neoliberalni kapitalizam se u svetu suočio sa ozbiljnijim preprekama. Otpor njegovom trijumfalnom globalnom pohodu dolazi sa tri strane – od levičarskih vlada u Latinskoj Americi koje pokušavaju da povrate kontrolu nad prirodnim bogatstvima i zauzdaju obest multinacionalnih kompanija, od autokratskih i pseudodemokratskih režima (kakvi su oni u Kini ili Rusiji) koji imaju dovoljno veliku ekonomsku moć da ucenjuju Zapad, i od militantnih islamskih fundamentalista.
Srbija je jedna od zemalja sa izuzetno slabim sindikatima, u kojoj na političkoj sceni ne samo da ne postoji levičarska politička snaga koja bi artikulisala i sugerisala korektivne mehanizme, već ni ozbiljnija javna debata o posledicama često pogrešnog, nespretnog ili ishitrenog nametanja neoliberalnih recepata tokom prethodnih šest godina. Pri tome u Srbiji javno preispitivanje brzine i cene otvaranja ekonomije, sprovođenja neoliberalnih reformi ili opravdanosti donošenja nekih od “evropskih zakona” po pravilu biva diskvalifikovano kao “antievropsko” ili “antizapadno” delovanje baš od onih partija i “nevladinih organizacija” koje sebe smatraju levičarskim.
Odsustvo ili marginalan uticaj levičarskih snaga u Srbiji i drugim zemljama je, kako piše Džerald Sasman, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Portlandu, u velikoj meri rezultat uspeha programa “pomoći demokratiji” koje su u zemljama u tranziciji od 1991. godine sprovodili ogranci američkih organizacija kao što su Nacionalni demokratski institut (NDI), Internacionalni republikanski institut (IRI) i drugi “instituti” i centri koji su novac dobijali od državnih ili paraprivatnih institucija, kao što su “Nacionalna zadužbina za demokratiju” (NED) i “Agencija Sjedinjenih Država za međunarodni razvoj” (USAID).
Sasman navodi Srbiju kao jednu od zemalja gde su “NED i organizacije koje ona finansira nedavno intervenisale na izborima” radi “slamanja nacionalističkog i socijalističkog otpora” neoliberalizmu. NED, prvenstveno preko lokalnih kancelarija NDI-ja i IRI-ja, instituta koji su formalno vezani za Demokratsku odnosno Republikansku stranku u SAD, “obezbeđuje novac, tehničku pomoć, programe obuke, poznavanja medija... izabranim političkim grupama”. Sasman smatra ironijom činjenicu da NED sebe definiše kao nevladinu organizaciju i citira da je jedan od njegovih glavnih javno proklamovanih ciljeva “destabilizovanje progresivnih pokreta, naročito onih sa socijalističkim i socijaldemokratskim profilom” u zemljama u tranziciji.
Za nestanak pomena vredne levice u Srbiji zaslužan je prvenstveno Slobodan Milošević. Ali, važnu ulogu imala je i grupa zapadnih, uglavnom američkih vladinih “instituta” i organizacija koje su slanjem “ekspertske pomoći”, raznim “kursevima” i donacijama usmeravali i oblikovali novu političku elitu.
Pozivanje na socijalizam i levičarenje je početkom devedesetih bilo izuzetno efikasno za pridobijanje glasova srednje i radničke klase koja je uglavnom bila navučena na titoističku “uravnilovku” i platu kao neretko redovnu naknadu za nerad. Milošević je mnogo bolje nego opozicija prepoznao slabost Srba prema čarima samoupravnog socijalizma i nemilosrdno je zloupotrebljavao sve što je mirisalo na levicu kako bi iza srpa, čekića i crvene ruže sakrio svoju destruktivnu vlastoljubivost.
“Liberalne” i “građanske” stranke u Srbiji koje sebe danas nazivaju levičarskim, to uglavnom argumentuju svojim odnosom prema nacionalizmu, ratovima, mestu Crkve u državi i pravima verskih i seksualnih manjina. Ali, takvo samorazumevanje ima malo veze sa današnjim shvatanjem levice – i onim koje je dominantno na Zapadu i koje je sve više obeleženo odnosom prema očuvanju čovekove okoline ili globalizaciji, i onim borbenijim u “trećem svetu” koje je uglavnom fokusirano na klasna pitanja i imperijalizam.
Neki od najpoznatijih svetskih levičara su istovremeno i ultranacionalisti, na primer predsednik Venecuele Ugo Čaves, danas najveća levičarska ikona. Kastrov socijalistički režim je jedan od najhomofobičnijih na planeti. Na “crvenoj” Kubi prethodnih decenija na važnim položajima praktično nije bilo žena. S druge strane mnoge konzervativne partije ili njihovi najistaknutiji pojedinci danas otvoreno zastupaju neke od stavova koji su prethodnih dvadesetak godina na Zapadu smatrani kao ekskluzivno levičarski. Na primer u SAD uticajni republikanci Arnold Švarceneger, guverner Kalifornije, i Rudi Đulijani, bivši gradonačelnik Njujorka i jedan od glavnih kandidata za republikansku nominaciju za sledeće predsedničke izbore, imaju prilično levičarski odnos prema abortusu i pravima homoseksualaca.
U mnogim zemljama, naročito onima u razvoju i tranziciji, odnos prema neoliberalnom kapitalizmu je postao glavno merilo mesta političkih partija na ideološkoj skali. Levica je danas najjača u Latinskoj Americi gde je neoliberalni recept rigorozno primenjivan tokom devedesetih, sa katastrofalnim posledicama po standard većine stanovnika. Ne radi se samo o “crvenilu” Čavesovog Karakasa ili Moralesovog La Paza. Prolaznik kroz centar Buenos Ajresa će, najmanje jednom nedeljno tokom masovnih demonstracija brojnih levičarskih grupa i partija, pomisliti da je u Moskvi tri decenije ranije. Neoliberalna formula za koju Argentinci veruju da je nedavno srušila njihovu ekonomiju – koju će u Buenos Ajresu često nazvati “Vašingtonskim konsenzusom”, što je njeno drugo, nama manje poznato ime – danas predstavlja obrazac koje su SAD, MMF i Svetska banka uspešno “izvezle” u zemlje istočne Evrope, uključujući i Srbiju.
SAD već više od 25 godina širom sveta nameću neoliberalizam, sistem začet u glavama grupe profesora na Čikaškom univerzitetu, kao najefikasniju inkarnaciju kapitalizma. “Pluralizam kapitalizama” koji je u Evropi postojao tokom hladnog rata, je polako nestajao od raspada Sovjetskog Saveza. Zamenila ga je neoliberalna dogma koja pogoduje najbogatijima na svakom nivou – od pojedinaca do država. Neoliberalizam po pravilu dovodi do izuzetno nepravedne raspodele rasta nacionalnog dohotka i povećanja socijalnih razlika – bogatiji postaju sve bogatiji, dok čak i srednja klasa teško održava korak sa inflacijom.
Poslednja u nizu evropskih zemalja koje su se odrekle “svog kapitalizma” je Francuska – izborom Nikole Sarkozija za predsednika Francuzi su u maju izabrali i da prime “brzu dozu” neoliberalizma. Kritičari sa levice tvrde da će “represija biti jedini (Sarkozijev) odgovor na zahteve nižih klasa”. Sarkozi je posle izbora najavio da više “neće biti prava bez obaveza” i da će “svako morati da nađe svoje dostojanstvo”.
Dostojanstvo je u neoliberalizmu najskuplja roba. Ovaj poredak podrazumeva minimalnu socijalnu zaštitu i sigurnost zaposlenih. Od svih pojedinaca se zahteva da na neki način postanu preduzetnici kako bi možda obezbedili sigurnost u “poznim godinama” u državama u kojima pojam penzije polako prelazi u udžbenike istorije. Neoliberalni “građanin kapitalista” kupivši akcije samo prividno postaje suvlasnik firmi u kojima poseduje beznačajne deliće. Od uspeha ovih kompanija, odnosno od rasta vrednosti njihovih akcija, zavisi i njihova starost i dostojanstvo.
Tek nedavno neoliberalni kapitalizam se u svetu suočio sa ozbiljnijim preprekama. Otpor njegovom trijumfalnom globalnom pohodu dolazi sa tri strane – od levičarskih vlada u Latinskoj Americi koje pokušavaju da povrate kontrolu nad prirodnim bogatstvima i zauzdaju obest multinacionalnih kompanija, od autokratskih i pseudodemokratskih režima (kakvi su oni u Kini ili Rusiji) koji imaju dovoljno veliku ekonomsku moć da ucenjuju Zapad, i od militantnih islamskih fundamentalista.
Srbija je jedna od zemalja sa izuzetno slabim sindikatima, u kojoj na političkoj sceni ne samo da ne postoji levičarska politička snaga koja bi artikulisala i sugerisala korektivne mehanizme, već ni ozbiljnija javna debata o posledicama često pogrešnog, nespretnog ili ishitrenog nametanja neoliberalnih recepata tokom prethodnih šest godina. Pri tome u Srbiji javno preispitivanje brzine i cene otvaranja ekonomije, sprovođenja neoliberalnih reformi ili opravdanosti donošenja nekih od “evropskih zakona” po pravilu biva diskvalifikovano kao “antievropsko” ili “antizapadno” delovanje baš od onih partija i “nevladinih organizacija” koje sebe smatraju levičarskim.
Odsustvo ili marginalan uticaj levičarskih snaga u Srbiji i drugim zemljama je, kako piše Džerald Sasman, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Portlandu, u velikoj meri rezultat uspeha programa “pomoći demokratiji” koje su u zemljama u tranziciji od 1991. godine sprovodili ogranci američkih organizacija kao što su Nacionalni demokratski institut (NDI), Internacionalni republikanski institut (IRI) i drugi “instituti” i centri koji su novac dobijali od državnih ili paraprivatnih institucija, kao što su “Nacionalna zadužbina za demokratiju” (NED) i “Agencija Sjedinjenih Država za međunarodni razvoj” (USAID).
Sasman navodi Srbiju kao jednu od zemalja gde su “NED i organizacije koje ona finansira nedavno intervenisale na izborima” radi “slamanja nacionalističkog i socijalističkog otpora” neoliberalizmu. NED, prvenstveno preko lokalnih kancelarija NDI-ja i IRI-ja, instituta koji su formalno vezani za Demokratsku odnosno Republikansku stranku u SAD, “obezbeđuje novac, tehničku pomoć, programe obuke, poznavanja medija... izabranim političkim grupama”. Sasman smatra ironijom činjenicu da NED sebe definiše kao nevladinu organizaciju i citira da je jedan od njegovih glavnih javno proklamovanih ciljeva “destabilizovanje progresivnih pokreta, naročito onih sa socijalističkim i socijaldemokratskim profilom” u zemljama u tranziciji.