Religija

Savremeni čovek rado i lako odbacuje religiju, smatrajući je skupom dosadnih kanona, strogih pravila i običaja.
Nije moguce da čovek odbaci deo sebe, i zato prihvata različite surogate; umesto bogova počinje da obožava idole, ljude, novac, slavu.
Kada uvidi grešku - potpuni nedostatak oslonca u obožavanom - ne reterira, ne vraća se u početnu poziciju, nego nastavlja da luta, izgubljen i očajan jer ne razaznaje svoj cilj.
Slabi ljudi se, u potrebi za prihvatanjem, često priklanjaju ekstremnim ideologijama, gubeći i prepuštajući svoj život vođi.
Jaki se ne predaju; istrajno nastavljaju lutanje, više se ne nadajući da će pronaći boga, nego da će bog pronaći njih.
To će se, tek na kraju, kada odustanu od lutanja i shvate besmisao, i desiti. Tek tada će, kada iscrpljeni i razočarani odbace svu svoju oholost i ego, kada odbace imperativ da sve zavisi od njih, napraviti u sebi dovoljno mesta za ljubav.
Ona će doći "kao gorušičino zrno" mala i naizgled beznačajna semenka, a onda u srcu koje se potpuno očistilo i ispraznilo od ega proklijati i izrasti, dajući i hlad i hranu i dom. Ljubav. Prihvatanje. Poverenje.
I neće doći na munjama i gromovima kao supermenov zrak. Doći će kao nečiji osmeh, pogled. Poruka. Naizgled slučajan dodir.
Ljubav tada postaje religija, baš kao što bog zapoveda.

Savremen čovek mora da veruje u sebe, a ne u božiju milost.
Na religiju gleda kao na zanimljivo poglavlje iz istorije civilizacije,
a na obrede i običaje kao na magijske plemenske rituale.
Svestan je svemoćne stvaralačke energije, otkriva je korak po korak.
Njegov alat nisu molitve, već matematičke jednačine, hemijske formule, zakoni fizike, biologije...

Svest o sopstvenoj sićušnosti i prolaznosti, ali i sposobnosti za neverovatna dostignuća,
čine ga dostojnim postojanja.
Urođena potreba za ljubavlju, gura ga kroz život i daje mu smisao
Jedini put ka sreći.
Ljubav je jedina religija kojoj se treba moliti i klanjati.
 

Back
Top