- Poruka
- 334.460
Danilu Kišu
Ko nije upoznao Bogdana Miketića, čuvenog svirača i majstora gusala, svirala i frula, izgubio je mnogo i propustio je događaj života. Od njega smo čuli da je sviralu i frulu izmislila boginja Atena, a da je prve gusle napravio neko iz Biša. Toliko godina je proveo po zarobljeništvima, naučio dva jezika i naučio da svira violinu i frulu. Od oca naslijedi umijeće pjevača uz gusle i preuze tajnu majstorstva njihove izrade. Ko nije vidio njegov alat: dlijeta, rezače, britve, fine turpije, šila, burgije i noževe, ne može shvatiti ni nastanak ovog svijeta niti razumjeti Knjigu postanja. Ne kaže se tek tako za nekoga ko je započeo težak posao u Bišu: „Ne bi to drvo posjekao ili korito iskopao da ima Bogdanove sjekače i dlijeta!" A tek kakav je doživljaj vidjeti majstorove ruke, sa zlatnim prstenom na domalom prstu desne, koji je okružen ostalim prstima kao klavirskim dirkama.
Kada završi prikupljanje ljetine i dokrajči sve druge poslove, u ranu jesen, Bogdan iz šume, na saonicama, dovlači drvene oblice i rasprostire ih ispred kuće. Narod gleda sa strane i smišlja bezbroj priča i pakosti o njemu. Na gomilu Bogdan nabaca cio drvljanik pažljivo odabranih manjih i većih stabala, tanjih i debljih komada javora, graba, bora, kleke i gloga. Kuda ih je sve tražio i koliko je brda i planina obišao, to samo on zna. Svako drvo je drugačije zarezano i nosi pečat prvog susreta s majstorom. Drveće leži razbacano, u neredu, za nekoga sa strane svako izgleda jednako. Majstor im prilazi pažljivo, kao da ih vreba iz zasjede. Uzima jedno za drugim u ruke, zagleda i okreće po stotinu puta, opipava sa svake strane, zatim prinosi oku, uperi oblicu put sunca i tako je smireno drži. Hrbat drveta prislanja na uvo i sluša, kao kada ljekar stavi slušalice na pluća bolesnika. NJegova žena Dubravka ćutke prilazi, kao carskom prestolu, da majstora ne ometa. Zna tačno šta mu je i kada potrebno. Osjeća koja mu alatka nedostaje. Taj spoj ženskog stvora sa majstorovim nježnim srcem ključ je nebeskih i ovozemaljskih stvari. Ko to ne razumije, nedostupno mu je mnogo toga na ovome svijetu. Jankelja gleda sa strane i ne zna da se rugajući majstoru sam sebi ruga.
Majstor osluškuje brujanje u drvetu, hvata i izvlači melodiju. Zatim odlaže drvo na lijevu stranu i uzima drugu, tanju oblicu, od klena. Okreće desetak puta po uzdužnoj osi, kao da traga za malim tajnim otvorom. U jednom trenutku majstor uzviknu: aha! šta to znači i kakav je to razgovor sa drvetom, niko drugi osim njega ne zna. Za neupućene to su mrtve riječi i buncanje. Onda se Bogdan raskorači, lijevu ruku diže uvis a desnom zadrža oblicu kao da je precizno mjeri. Drvo brzo okrenu nekoliko puta, baci ga uvis i uhvati sa obje šake. Bljesnuše neobične linije života i sudbine na majstorovim dlanovima. I taj trupac odvoji u stranu. Potom sjede na kamen i zapali cigaretu. Gusti pramenovi dima zaviše se oko njegove glave. „Eno ga Bogdan priča sa vilama!" viče Jankelja, kome je sve smiješno u šta on sam ne zna da uđe. Kada majstora pokrenu kašalj, još jednom se trgnu i baci pogled na trupac koji je ležao po strani, predat već zaboravu. Kao da ga je neka teška misao lomila i tjerala na odlučnost. Škiljio je ispod oka, zagledao gomilu materijala, tražeći nešto što je samo on zamislio. Za okolni svijet izgledalo je da nešto čara. Jankelja reče: „On je najveća vračara u Bišu! Priča sa drvećem i sam sa sobom." Kada ispuši cigaretu, Bogdan se podiže i dohvati najmanji čekić koji je ležao na travi. NJime kucnu nekoliko puta u čelo odvojenog trupca i oslušnu šta mu glas iznutra odgovara. Ponovi to opet: Tup-tup-tup! Tankim rezačem zapara koru na drvetu i prevuče prstom po oguljenom licu oblice. Zatim prinese prst i pomirisa. Zarezani dio drveta liznu jezikom, kao da proba glavno jelo spremljeno za krsnu slavu. Zagrize koru i ispljunu. Lice mu postade kisjelasto i namršteno. Stanija na sav glas poče da se kikoće i uzviknu: „Eno ga Bogdan poludio, žvaće koru od drveta!" Majstor skoči među razbacane drvene oblice i izvuče novu. S ove skide parče kore, stavi je na kamen i stuče čekićem. Iz džepa izvadi komad bubine i zapali je na stučenoj masi. Vlažna kora poče da dimi. Plamen se s teškoćom hvatao i mamio osmijeh na majstorovom licu. „Gledaj ga kako se smije, pali bubinu i baca neke čini!" viče opet Stanija; njeno oko je svuda prisutno. Oblicu majstor gurnu ispod miške, bacajući pogled na ostale. Brzo uđe u kuću i unese drvo koje je odabrao. Odmah se vrati, pregledajući nanovo svaku od oblica; mahao je čekićem ispred njih kao kandilom, zarezujući nožem svaku, kao kalemar. Nešto se došaptavao a možda i svađao sa drvetom ispred sebe. Neke od odbačenih oblica ponovo je hvatao i tako razgonio vlastite sumnje. Presloži ih nekoliko puta, zatim odvoji tri naslage. Na prvu grupu stavi drenovu grančicu, na drugu zaoštren kolac, na treću iz kutije baci šaku žutog duvana. Još jednom kucnu čekićem o deblje stablo u znak oproštaja, pokupi alat, stavi ga u torbu, prekrsti se i pođe u kuću. Još jednom se s kućnog praga osvrnu i baci pogled put oblaka.
Mi, djeca, znali smo da je to vrijeme kada se majstor sprema da otpočne praviti novi instrument. U njegovom licu su se smjenjivala uzbuđenost i smirenost, osjećaj neizvjesnosti i sigurnosti u koje ulazi. Svakog bi od nas po glavi pomilovao i ponešto rekao. Prije nego se upusti u posao, uvijek nas je darivao suvim šljivama, orasima i lješnicima Tako i danas. Hranio je s ljubavlju jednako mačke, pse i telad, prema svima je iskazivao neku neobjašnjivu dobrotu. Otvaralo se naglo njegovo srce prema cijelom svijetu, svašta je oko sebe usput popravljao i udešavao. A Jankelja je ispredao svoje priče, on sve oko sebe pretvara u smijeh i komediju.
Poslije priprema, majstor je na spoljni dio kuće kačio vijenac od tisovine, presijecajući tako put svakom zlu, i vješticama, i vukodlacima, i vampirima. Povlačio se u svoju radionicu, u neku vrstu dužeg isposništva.
Narod je svašta izmišljao i pričao, kako je majstor lud čim se tako zatvara i bježi od svijeta. Cio naš život je ispleten raznim plotovima, kanalima i zidovima, izmišljotina koje nekad traju kraće a nekad duže. Sve dok ih ne oduva vjetar kao cvijet zrelog maslačka Mi, djeca, znali smo da je to majstorov okršaj sa onih tridesetak posječenih stabala i mladica koje je izabrao i složio ispred kuće, raspoređenih i razvrstanih njegovom rukom. Iako smo na sve udarali, rušili, sjekli, palili i kvarili, majstora nikada nijesmo dirali. Kada bi tako neko drugi složio drva, sve bismo mu razbacali, ali njegovom drvljaniku se nijesmo primicali. Činili smo hiljadu pakosti svakome, i ljudima i biljkama i životinjama, ali majstoru nikada. Grigoriju smo obrali šljivu, iako je plod bio zelen, Velinki pokrali jaja iz legla kokoške, Mijatovoj mački zakačili škudalu za rep da je zamalo izludjela, Ješni prosuli burilo vode ispred kućnog praga, a Stoji razbacali vijence luka koji su se sušili na zidu trapa.
Za majstora, dok je radio, spoljni svijet nije postojao. Na svako pitanje znatiželjnih: šta Bogdan radi, njegova žena je odgovarala: „Danas je lijep dan!" I to je bio kraj razgovora. A svijet je izmišljao i dodavao, stavljao razne laži u usta te iste žene. I kada bi stiglo do nje, nije se na to osvrtala. Osluškivali su svi koji su prolazili pored kuće ne bi li čuli udarac čekića ili struganje turpije. Ali, ništa se nije čulo. Govorili su da je majstor poludio, isto kao neki Obrad, koji je otkupljivao suvi cvijet zove. Neko je rekao kako majstor Bogdan i nije uopšte u kući, već da je pobjegao u šumu gdje su ga razbucali vukovi. A najgora je bila priča Stojina da je na majstoru najteža bolest i da je noću skočio u našu čatrnju. I ko onda da pije vodu iz nje? Sve se odvijalo u tajanstvu i samoći, daleko od radoznalih očiju svijeta, koji je stvoren da pravi vječiti cirkus, ispreda razne priče, da izmišlja spletke i okreće stvari naopačke.
Priče o majstoru imale su hiljadu početaka i još više završetaka. U svakoj je bila neka smutnja i podvala U svakoj se čuo Jankeljin cinični smijeh i Stanijin jezik koji neprestano plete i mrsi. Pijanci, kao Simat, govorile su da se majstor naglo propio i u nekom potoku skončao. Bolesni, kao Velizar, govorili su da je majstor naglo umro i da je noću kriomice sahranjen. Ludaci, kao Golub, govorili su da je poludio i da se u nekoj pećini krije. Nevjernice, kao Ristana, govorili su da ga je žena prevarila i zbog toga je pobjegao u neku stranu zemlju. Tvrdice, kao Nevena, govorili su da je majstor naglo osiromašio i od gladi umro. Izmećari vlasti i ulizice, kao Prokopije, govorili su da je lajao na vlast i odveden u najstrožiji zatvor, negdje nakraj svijeta. Razmetljivci, kao Alimpije, govorili su da se od silne hvale i halapljivosti zadavio u sopstvenim riječima Oni koji ne vjeruju ni u šta, kao Andrija, govorili su da je majstor izgubio vjeru u sve, prestao vjerovati i u Boga, koji mu je uzeo dušu. Najposlije, neki Jevrem, koji nikome pa ni svom djetetu ne misli dobro, reče da se majstor pretvorio u psa, i zato njihov pas sve rjeđe i promuklije laje. Tako su kružile razne izmišljotine koje je vjetar natrag nanosio u usta i kuće onih koji su ih pričali. Šta sve nijesu pričali i izmišljali. I šta sve nijesu na đavoljoj preslici i vretenu ispredali.
Zato tiho, na prstima, uđimo u kuću majstorovu, da vidimo šta je od svega istina. Ostavimo sve mračne priče, sva zla koja u njima ključaju, svaku zavist i mržnju. Operimo ruke i lice, obrišimo noge i uđimo u majstorovu radionicu. Otresimo ispred vrata blato i prljavštinu. Oslušnimo i uđimo, ne tražimo ono čega tamo nema Ne unosimo svoje predrasude, kolebanje i kukavičluk. Ne gubimo vjeru i nadu da se ništa novo ne može stvoriti ni doživjeti. (Sve su to Jakovove riječi, tog malog stvora, koji uvijek sa strane gleda i svjedoči.)
Majstorova soba liči na prvobitnu biblijsku sliku u kojoj se mnogo toga nazire. Po patosu leže oblice, skinuta kora s drveta, piljevina i bezbroj malih drvenih parčića, odrezanih, isjeckanih i sastruganih. Sve to liči na haos i rasulo. Alatke su svuda razbacane po sobi, leže u neredu. Kliješta pritisnuta tijelom blanje, turpija rezačem. Drveni metar se ispružio kao da nešto na patosu mjeri, a dlijeto napola skriveno bijelom masom strugotine. Sasvim u kraju majstorova kutija s duvanom. U piljevini se guše i šila, čekaju da budu očišćena. Gvozdeno lice rezača izgleda nadmoćno i vječno, njegova se oštrica sjajka. Majstor djelje drvo na kamenu – tako da ga nikada ne dodirne oštrica noža. Negdje u uglu suknena torba zaštitnica alata od vlage i propadanja. Tako slijepljena miruje i spava. U šporetu pukće vatra, pišti neko vlažno drvo, otvara oči i pokreće uspaanog mačka. Šta mu vrijedi što mijaukne kada nema ničijeg odgovora. Na zidu ikona svetog Tome, zaštitnika drvodjelja, s njegovim zagonetnim licem u kojem stoji hiljadu pitanja. Svetac u ruci drži oblak spreman da donese željenu kišu.
Sasvim blizu prozora, u uglu koji najbolje hvata zrake sunca, na obližnjoj drvenoj stolici, zarasla u bradu kao monah, posavijena prilika majstora. Diše u ritmu pokreta ruke. Čas se čini da ne pomjera ruku a čas da kroti divljeg bika. Za trenutak liči na čovjeka privezana za stijenu, kažnjenog i utamničenog, ali sposobnog da izdrži najveće vrućine i mrazeve. Taj bi izdržao i kljucanje golemog orla u džigerice, sve bi to njemu opet zaraslo. Na usnama mu stoji proročanstvo i tajna koju samo on zna, i niko više. O tome niko nema prava nagađati i izmišljati. U krilu majstor drži očišćeni komad drveta pretvorenog u oblik instrumenta. Nevještom oku može se učiniti da se majstor ispovijeda i moli Svevišnjem. Ali čim pokrene prste na licu instrumenta, sve oživi, sve dobija punoću. Tada oživljavaju i sve alatke oko njega, postaje jasno da je svaka na svom mjestu i nadohvat majstorove ruke. U trenutku kada povuče turpijom po vratu instrumenta, čini se da je sve završeno, da nema šta više dodati ni oduzeti. Ali ubrzo shvatamo da smo u zabludi, i da to nije kraj. Na glavi instrumenta pojaviše se lica: NJegoševo, Karađorđevo i Vuka Karadžića. Majstor ih gleda iz svih uglova, nešto priča s njima. Kada lica oživješe, kao poslije spavanja i jutarnjeg umivanja, majstor poče da ih uređuje, kao da ih sprema za kakvu svečanost. Popravlja nevidljive detalje, dodaje nove, izvlači linije. Tu je Isusovo lice, zatim zmija omotana oko vrata instrumenta. Majstor izdiže instrument, zakloni se iza njega Uperi ga prema suncu i gleda.
Ko nije upoznao Bogdana Miketića, čuvenog svirača i majstora gusala, svirala i frula, izgubio je mnogo i propustio je događaj života. Od njega smo čuli da je sviralu i frulu izmislila boginja Atena, a da je prve gusle napravio neko iz Biša. Toliko godina je proveo po zarobljeništvima, naučio dva jezika i naučio da svira violinu i frulu. Od oca naslijedi umijeće pjevača uz gusle i preuze tajnu majstorstva njihove izrade. Ko nije vidio njegov alat: dlijeta, rezače, britve, fine turpije, šila, burgije i noževe, ne može shvatiti ni nastanak ovog svijeta niti razumjeti Knjigu postanja. Ne kaže se tek tako za nekoga ko je započeo težak posao u Bišu: „Ne bi to drvo posjekao ili korito iskopao da ima Bogdanove sjekače i dlijeta!" A tek kakav je doživljaj vidjeti majstorove ruke, sa zlatnim prstenom na domalom prstu desne, koji je okružen ostalim prstima kao klavirskim dirkama.
Kada završi prikupljanje ljetine i dokrajči sve druge poslove, u ranu jesen, Bogdan iz šume, na saonicama, dovlači drvene oblice i rasprostire ih ispred kuće. Narod gleda sa strane i smišlja bezbroj priča i pakosti o njemu. Na gomilu Bogdan nabaca cio drvljanik pažljivo odabranih manjih i većih stabala, tanjih i debljih komada javora, graba, bora, kleke i gloga. Kuda ih je sve tražio i koliko je brda i planina obišao, to samo on zna. Svako drvo je drugačije zarezano i nosi pečat prvog susreta s majstorom. Drveće leži razbacano, u neredu, za nekoga sa strane svako izgleda jednako. Majstor im prilazi pažljivo, kao da ih vreba iz zasjede. Uzima jedno za drugim u ruke, zagleda i okreće po stotinu puta, opipava sa svake strane, zatim prinosi oku, uperi oblicu put sunca i tako je smireno drži. Hrbat drveta prislanja na uvo i sluša, kao kada ljekar stavi slušalice na pluća bolesnika. NJegova žena Dubravka ćutke prilazi, kao carskom prestolu, da majstora ne ometa. Zna tačno šta mu je i kada potrebno. Osjeća koja mu alatka nedostaje. Taj spoj ženskog stvora sa majstorovim nježnim srcem ključ je nebeskih i ovozemaljskih stvari. Ko to ne razumije, nedostupno mu je mnogo toga na ovome svijetu. Jankelja gleda sa strane i ne zna da se rugajući majstoru sam sebi ruga.
Majstor osluškuje brujanje u drvetu, hvata i izvlači melodiju. Zatim odlaže drvo na lijevu stranu i uzima drugu, tanju oblicu, od klena. Okreće desetak puta po uzdužnoj osi, kao da traga za malim tajnim otvorom. U jednom trenutku majstor uzviknu: aha! šta to znači i kakav je to razgovor sa drvetom, niko drugi osim njega ne zna. Za neupućene to su mrtve riječi i buncanje. Onda se Bogdan raskorači, lijevu ruku diže uvis a desnom zadrža oblicu kao da je precizno mjeri. Drvo brzo okrenu nekoliko puta, baci ga uvis i uhvati sa obje šake. Bljesnuše neobične linije života i sudbine na majstorovim dlanovima. I taj trupac odvoji u stranu. Potom sjede na kamen i zapali cigaretu. Gusti pramenovi dima zaviše se oko njegove glave. „Eno ga Bogdan priča sa vilama!" viče Jankelja, kome je sve smiješno u šta on sam ne zna da uđe. Kada majstora pokrenu kašalj, još jednom se trgnu i baci pogled na trupac koji je ležao po strani, predat već zaboravu. Kao da ga je neka teška misao lomila i tjerala na odlučnost. Škiljio je ispod oka, zagledao gomilu materijala, tražeći nešto što je samo on zamislio. Za okolni svijet izgledalo je da nešto čara. Jankelja reče: „On je najveća vračara u Bišu! Priča sa drvećem i sam sa sobom." Kada ispuši cigaretu, Bogdan se podiže i dohvati najmanji čekić koji je ležao na travi. NJime kucnu nekoliko puta u čelo odvojenog trupca i oslušnu šta mu glas iznutra odgovara. Ponovi to opet: Tup-tup-tup! Tankim rezačem zapara koru na drvetu i prevuče prstom po oguljenom licu oblice. Zatim prinese prst i pomirisa. Zarezani dio drveta liznu jezikom, kao da proba glavno jelo spremljeno za krsnu slavu. Zagrize koru i ispljunu. Lice mu postade kisjelasto i namršteno. Stanija na sav glas poče da se kikoće i uzviknu: „Eno ga Bogdan poludio, žvaće koru od drveta!" Majstor skoči među razbacane drvene oblice i izvuče novu. S ove skide parče kore, stavi je na kamen i stuče čekićem. Iz džepa izvadi komad bubine i zapali je na stučenoj masi. Vlažna kora poče da dimi. Plamen se s teškoćom hvatao i mamio osmijeh na majstorovom licu. „Gledaj ga kako se smije, pali bubinu i baca neke čini!" viče opet Stanija; njeno oko je svuda prisutno. Oblicu majstor gurnu ispod miške, bacajući pogled na ostale. Brzo uđe u kuću i unese drvo koje je odabrao. Odmah se vrati, pregledajući nanovo svaku od oblica; mahao je čekićem ispred njih kao kandilom, zarezujući nožem svaku, kao kalemar. Nešto se došaptavao a možda i svađao sa drvetom ispred sebe. Neke od odbačenih oblica ponovo je hvatao i tako razgonio vlastite sumnje. Presloži ih nekoliko puta, zatim odvoji tri naslage. Na prvu grupu stavi drenovu grančicu, na drugu zaoštren kolac, na treću iz kutije baci šaku žutog duvana. Još jednom kucnu čekićem o deblje stablo u znak oproštaja, pokupi alat, stavi ga u torbu, prekrsti se i pođe u kuću. Još jednom se s kućnog praga osvrnu i baci pogled put oblaka.
Mi, djeca, znali smo da je to vrijeme kada se majstor sprema da otpočne praviti novi instrument. U njegovom licu su se smjenjivala uzbuđenost i smirenost, osjećaj neizvjesnosti i sigurnosti u koje ulazi. Svakog bi od nas po glavi pomilovao i ponešto rekao. Prije nego se upusti u posao, uvijek nas je darivao suvim šljivama, orasima i lješnicima Tako i danas. Hranio je s ljubavlju jednako mačke, pse i telad, prema svima je iskazivao neku neobjašnjivu dobrotu. Otvaralo se naglo njegovo srce prema cijelom svijetu, svašta je oko sebe usput popravljao i udešavao. A Jankelja je ispredao svoje priče, on sve oko sebe pretvara u smijeh i komediju.
Poslije priprema, majstor je na spoljni dio kuće kačio vijenac od tisovine, presijecajući tako put svakom zlu, i vješticama, i vukodlacima, i vampirima. Povlačio se u svoju radionicu, u neku vrstu dužeg isposništva.
Narod je svašta izmišljao i pričao, kako je majstor lud čim se tako zatvara i bježi od svijeta. Cio naš život je ispleten raznim plotovima, kanalima i zidovima, izmišljotina koje nekad traju kraće a nekad duže. Sve dok ih ne oduva vjetar kao cvijet zrelog maslačka Mi, djeca, znali smo da je to majstorov okršaj sa onih tridesetak posječenih stabala i mladica koje je izabrao i složio ispred kuće, raspoređenih i razvrstanih njegovom rukom. Iako smo na sve udarali, rušili, sjekli, palili i kvarili, majstora nikada nijesmo dirali. Kada bi tako neko drugi složio drva, sve bismo mu razbacali, ali njegovom drvljaniku se nijesmo primicali. Činili smo hiljadu pakosti svakome, i ljudima i biljkama i životinjama, ali majstoru nikada. Grigoriju smo obrali šljivu, iako je plod bio zelen, Velinki pokrali jaja iz legla kokoške, Mijatovoj mački zakačili škudalu za rep da je zamalo izludjela, Ješni prosuli burilo vode ispred kućnog praga, a Stoji razbacali vijence luka koji su se sušili na zidu trapa.
Za majstora, dok je radio, spoljni svijet nije postojao. Na svako pitanje znatiželjnih: šta Bogdan radi, njegova žena je odgovarala: „Danas je lijep dan!" I to je bio kraj razgovora. A svijet je izmišljao i dodavao, stavljao razne laži u usta te iste žene. I kada bi stiglo do nje, nije se na to osvrtala. Osluškivali su svi koji su prolazili pored kuće ne bi li čuli udarac čekića ili struganje turpije. Ali, ništa se nije čulo. Govorili su da je majstor poludio, isto kao neki Obrad, koji je otkupljivao suvi cvijet zove. Neko je rekao kako majstor Bogdan i nije uopšte u kući, već da je pobjegao u šumu gdje su ga razbucali vukovi. A najgora je bila priča Stojina da je na majstoru najteža bolest i da je noću skočio u našu čatrnju. I ko onda da pije vodu iz nje? Sve se odvijalo u tajanstvu i samoći, daleko od radoznalih očiju svijeta, koji je stvoren da pravi vječiti cirkus, ispreda razne priče, da izmišlja spletke i okreće stvari naopačke.
Priče o majstoru imale su hiljadu početaka i još više završetaka. U svakoj je bila neka smutnja i podvala U svakoj se čuo Jankeljin cinični smijeh i Stanijin jezik koji neprestano plete i mrsi. Pijanci, kao Simat, govorile su da se majstor naglo propio i u nekom potoku skončao. Bolesni, kao Velizar, govorili su da je majstor naglo umro i da je noću kriomice sahranjen. Ludaci, kao Golub, govorili su da je poludio i da se u nekoj pećini krije. Nevjernice, kao Ristana, govorili su da ga je žena prevarila i zbog toga je pobjegao u neku stranu zemlju. Tvrdice, kao Nevena, govorili su da je majstor naglo osiromašio i od gladi umro. Izmećari vlasti i ulizice, kao Prokopije, govorili su da je lajao na vlast i odveden u najstrožiji zatvor, negdje nakraj svijeta. Razmetljivci, kao Alimpije, govorili su da se od silne hvale i halapljivosti zadavio u sopstvenim riječima Oni koji ne vjeruju ni u šta, kao Andrija, govorili su da je majstor izgubio vjeru u sve, prestao vjerovati i u Boga, koji mu je uzeo dušu. Najposlije, neki Jevrem, koji nikome pa ni svom djetetu ne misli dobro, reče da se majstor pretvorio u psa, i zato njihov pas sve rjeđe i promuklije laje. Tako su kružile razne izmišljotine koje je vjetar natrag nanosio u usta i kuće onih koji su ih pričali. Šta sve nijesu pričali i izmišljali. I šta sve nijesu na đavoljoj preslici i vretenu ispredali.
Zato tiho, na prstima, uđimo u kuću majstorovu, da vidimo šta je od svega istina. Ostavimo sve mračne priče, sva zla koja u njima ključaju, svaku zavist i mržnju. Operimo ruke i lice, obrišimo noge i uđimo u majstorovu radionicu. Otresimo ispred vrata blato i prljavštinu. Oslušnimo i uđimo, ne tražimo ono čega tamo nema Ne unosimo svoje predrasude, kolebanje i kukavičluk. Ne gubimo vjeru i nadu da se ništa novo ne može stvoriti ni doživjeti. (Sve su to Jakovove riječi, tog malog stvora, koji uvijek sa strane gleda i svjedoči.)
Majstorova soba liči na prvobitnu biblijsku sliku u kojoj se mnogo toga nazire. Po patosu leže oblice, skinuta kora s drveta, piljevina i bezbroj malih drvenih parčića, odrezanih, isjeckanih i sastruganih. Sve to liči na haos i rasulo. Alatke su svuda razbacane po sobi, leže u neredu. Kliješta pritisnuta tijelom blanje, turpija rezačem. Drveni metar se ispružio kao da nešto na patosu mjeri, a dlijeto napola skriveno bijelom masom strugotine. Sasvim u kraju majstorova kutija s duvanom. U piljevini se guše i šila, čekaju da budu očišćena. Gvozdeno lice rezača izgleda nadmoćno i vječno, njegova se oštrica sjajka. Majstor djelje drvo na kamenu – tako da ga nikada ne dodirne oštrica noža. Negdje u uglu suknena torba zaštitnica alata od vlage i propadanja. Tako slijepljena miruje i spava. U šporetu pukće vatra, pišti neko vlažno drvo, otvara oči i pokreće uspaanog mačka. Šta mu vrijedi što mijaukne kada nema ničijeg odgovora. Na zidu ikona svetog Tome, zaštitnika drvodjelja, s njegovim zagonetnim licem u kojem stoji hiljadu pitanja. Svetac u ruci drži oblak spreman da donese željenu kišu.
Sasvim blizu prozora, u uglu koji najbolje hvata zrake sunca, na obližnjoj drvenoj stolici, zarasla u bradu kao monah, posavijena prilika majstora. Diše u ritmu pokreta ruke. Čas se čini da ne pomjera ruku a čas da kroti divljeg bika. Za trenutak liči na čovjeka privezana za stijenu, kažnjenog i utamničenog, ali sposobnog da izdrži najveće vrućine i mrazeve. Taj bi izdržao i kljucanje golemog orla u džigerice, sve bi to njemu opet zaraslo. Na usnama mu stoji proročanstvo i tajna koju samo on zna, i niko više. O tome niko nema prava nagađati i izmišljati. U krilu majstor drži očišćeni komad drveta pretvorenog u oblik instrumenta. Nevještom oku može se učiniti da se majstor ispovijeda i moli Svevišnjem. Ali čim pokrene prste na licu instrumenta, sve oživi, sve dobija punoću. Tada oživljavaju i sve alatke oko njega, postaje jasno da je svaka na svom mjestu i nadohvat majstorove ruke. U trenutku kada povuče turpijom po vratu instrumenta, čini se da je sve završeno, da nema šta više dodati ni oduzeti. Ali ubrzo shvatamo da smo u zabludi, i da to nije kraj. Na glavi instrumenta pojaviše se lica: NJegoševo, Karađorđevo i Vuka Karadžića. Majstor ih gleda iz svih uglova, nešto priča s njima. Kada lica oživješe, kao poslije spavanja i jutarnjeg umivanja, majstor poče da ih uređuje, kao da ih sprema za kakvu svečanost. Popravlja nevidljive detalje, dodaje nove, izvlači linije. Tu je Isusovo lice, zatim zmija omotana oko vrata instrumenta. Majstor izdiže instrument, zakloni se iza njega Uperi ga prema suncu i gleda.