HARTMANN: Bitni element mog istraživanja jeste bila uloga Beograda, odnosno konkretno Miloševićevog režima. I u mom kasnijem angažmanu u Haškom tribunalu, koje počinje nekoliko dana nakon pada Miloševića, pažljivo sam pratila sve nove činjenice koje su kroz njegov predmet i druga suđenja iznesene. Milošević je uvijek vodio računa da minimizira saznanja javnosti o svojoj ulozi i utjecaju na događaje u Hrvatskoj i Bosni, što se može vidjeti i iz većeg broja presretnutih razgovora iz 1991. Zabilježila sam i zapamtila kako u jednom presretnutom razgovoru u decembru 1991. upozorava Karadžića da ne pominje novi koncept Jugoslavije, veliku Srbiju, naprimjer, nego da radije koristi izraz "kontinuitet stare Jugoslavije"?! Pazi, rekao je ovako: "Vodi računa, opasno je ako pomisle da se nešto novo kreira." To je naročito važno kada se sjetimo da je u to vrijeme Cyrus Vance zaista govorio Miloševiću: "Vi nikad nećete dobiti Republiku Srpsku." U prvim godinama rata izgledi za legalizaciju preuzimanja dijela bosanskohercegovačke teritorije bili su ravni nuli. Milošević je već u junu '93. osjetio da je "ratna opcija u BiH iscrpljena". Na sastanku na najvišem nivou u Beogradu objasnio je i razlog: "Oni su uzeli sve što je trebalo da uzmu". To "oni" odnosilo se na njegove saradnike, ali oni, ustvari, nisu imali ono što su željeli. Negdje polovinom 1994. Milošević je shvatio da je međunarodna zajednica spremna da mu prizna rezultate rata. Svojim saradnicima na sastanku u Beogradu je rekao: "Ponuđeno nam je da proširimo našu teritoriju za 1/4 i da se to legalizuje! I čak da odmah imamo konfederaciju!" Ali, njihov plan je zahtijevao pravljenje kompaktne teritorije. Enklave Srebrenica, Goražde i Žepa su bile prepreke u tom planu. Upravo je ta želja i odlučnost da imaju kompaktnu teritoriju zapečatila sudbinu enklava u ljeto 1995. Dakle, tragični događaji koji će uslijediti nisu bili haotična posljedica individualnih lokalnih izvršilaca, nego su bili posljedica brižljivog planiranja i predviđanja srpskog političkog rukovodstva. Zato tvrdim da je sve bilo predvidivo i kao takvo se moglo spriječiti. Prije masovnog ubijanja u Srebrenici, već u januaru 1995, Milošević je naglasio da će međunarodna zajednica na kraju ponuditi rješenje u omjeru 50 naprema 50 posto u BiH isključivo na osnovu činjenica da je postignuta vojna pobjeda u ratu. Da nema vojne pobjede, međunarodna zajednica, objasnio je, "nikada ne bi predložila podjelu bh. teritorije fifti-fifti, koja kroz istoriju nikad nije bila teritorija na kojoj je bila srpska država." Poslije genocida u Srebrenici, a prije Daytona, u augustu '95, Milošević je izjavio da neće biti potrebno da se enklave mijenjaju za neku drugu teritoriju, jer će se one utopiti bez borbe u srpske teritorije. On se nakon toga zahvalio Mladiću i njegovim oficirima što su završili "njihov dio posla časno". Dalje je dodao: "… ako muslimani odbiju mirovno rješenje, bit će im rečeno da će biti ostavljeni sami sa Mladićevim mačem koji će visiti iznad njihovih glava!". Odmah poslije Daytona, Milošević je euforično istakao: "I stvorena je Republika Srpska, država na teritoriji gdje nikada nije bilo srpske države. To je istorijsko postignuće. Jednostavno, postignuta je velika pobjeda i rezultat je da je stvorena Republika Srpska, republika na pola teritorije Bosne i Hercegovine…. Izdržali smo i u knjige je upisano 49 posto!".
DANI: Zašto onda genocid nije spriječen? Sigurna sam da niste pristalica teorije zavjere. Kako definirate razlog što se genocid u BiH odvijao pred očima svijeta?
HARTMANN: U većini slučajeva, kao i u Bosni, sprečavanje genocida na vrijeme zahtijeva posmatranje, razumijevanje znakova, pogotovo kad je namjera jasno formulirana na samom početku rata. Nije bilo iznenađenja u onome što se desilo u Bosni, bilo ko, ako je želio, mogao je jednostavno predvidjeti krug nasilja i namjeru da se uništi jedna od etničkih grupa po imenu Bošnjaci. Sprečavanje genocida zavisi dakle od vanjske političke volje. U Bosni, namjera je bila jasno artikulirana i dostupna na znanje velikim silama. Ako genocid nije spriječen, posljedica je nedostatka političke volje. Ja moram potcrtati da se nedostatak političke volje desio unatoč zakonskim obavezama proisteklim iz Konvencije o genocidu za sve potpisnike, budući da se tu kaže da države imaju dužnost da interveniraju i spriječe genocid. Izbjegavanje tih obaveza od strane međunarodne zajednice, prvenstveno SAD-a i Evropske unije, odvijalo se i kroz namjerno izbjegavanje korištenja riječi genocid, čime je zapravo genocid negiran u BiH, kao što je to učinjeno i u Ruandi, 1994. godine.
DANI: Sa ostalim učesnicima konferencije prisustvovali ste komemoraciji i dženazi žrtava srebreničkog genocida, obišli Memorijalni centar i Crnu sobu u Potočarima. Priznajem: čula sam Vaš razgovor sa Hasanom Nuhanovićem o zbivanjima u Potočarima u ljeto 1995. Mogu li Vas zamoliti da objasnite o čemu je riječ?
HARTMANN: Ovo je moja druga posjeta Memorijalnom centru. Prvi put sam dolazila kao glasnogovornica Haškog tužilaštva 2003. godine, a sada dolazim potpuno privatno. Ranije nisam imala priliku, zbog protokola, obići širi prostor fabrike akumulatora i ono što me je zapanjilo je da je UN baza zaista bila dovoljno velika i imala dovoljan kapacitet da prihvati oko 30.000 Srebreničana koji su se uputili u Potočare da potraže zaštitu pod okriljem holandskog bataljona. Zato sam sutradan pitala Hasana da li su sadašnja ograda i parametri isti kao i 1995. godine, da to provjerim. On mi je to potvrdio, uostalom on je to i dokumentirao u svojoj izuzetnoj knjizi Pod zastavom UN-a. Pored svih pitanja koja su ostala bez odgovora, a u vezi su sa odgovornosti međunarodne zajednice u Srebrenici, stoji i činjenica da UN nije otvorio kapiju i omogućio svima koji su izbjegli u Potočare da uđu i onda tu čekaju političko rješenje situacije. Umjesto toga, oni su dozvolili i potpomogli razdvajanje muškaraca od žena i djece. Odvajanje muškaraca od žena i djece je svima prepoznatljiva prva etapa u direktnom izvršavanju masovnog zločina. To je neoprostivo i sramno, jer nije bila u pitanju vojna nemoć snaga UN-a na koju se pozivaju prestavnici UN-a i sve zapadne vlade od tada. Da je samo to bilo urađeno, vjerovatno bi se spasilo više hiljada života.
Nova knjiga
Razlike između prava i pravde (citat):
DANI: Nakon Vašeg neočekivanog odlaska iz Haškog tribunala izazvali ste veliku pozornost javnosti: svi su se zanimali za razloge. U svojim istupima potencirali ste povratak poslu novinara istraživača i publiciste i obećali knjigu. O čemu pišete? Kada će knjiga biti gotova i hoće li biti prijevoda na bosanski jezik?
HARTMANN: Razlozi mog odlaska iz Haškog tribunala leže u odnosima u samom tribunalu. No, moram priznati da sam zadovoljna što sam se vratila svojoj profesiji i novinarskom istraživanju. Rezultat toga je i knjiga koju planiram izdati u septembru. Tema je ono čime se već dugo bavim: odnos između međunarodne politike i međunarodne pravde. Pisala sam je u nadi da pomognem i postaknem mlade generacije da i nakon prestanka rada tribunala nastavimo borbu za istinom. Mi nemamo pravo zaustaviti se, zatvoriti oči nad činjenicama koje su nam danas poznate. Ni zbog istine, niti zbog budućih generacija. Naravno, bit će i bosanska verzija.