Još PLATON je smatrao da učenje aritmetike, muzike i astronomije usavršava moć spekulativnog mišljenja. Iz ovog, veoma starog shvatanja, kasnije se razvila PRVA TEORIJA TRANSFERA – TEORIJA FORMALNE DISCIPLINE. U 17. veku engleski filozof DŽON LOK je smatrao da je formalna disciplina glavni cilj vaspitanja. Teorija formalne discipline vladala je dugo vremena i imala je veliki broj pristalica među istaknutim naučnicima i filozofima. Tek početkom XX veka ona je podvrgnuta oštroj eksperimentalnoj i teorijskoj kritici. Međutim, još i danas veliki broj vaspitača i nastavnika ima shvatanja koja su, u stvari, u skladu sa teorijom formalne discipline, mada obično oni toga nisu svesni.
TEORIJA FORMALNE DISCIPLINE, na osnovu koje su u 19. veku pravljeni školski programi, zasnivala se na tzv. PSIHOLOGIJI MOĆI. Prema psihologiji moći ljudski duh se sastoji od većeg broja specifičnih mentalnih moći, od kojih svaka čini celinu za sebe i potpuno je nezavisna od ostalih moći. Pamćenje, suđenje, mišljenje, volja, dar za matematiku, sposobnost za učenje stranih jezika, temperament, predstavljaju primere moći. Svaka ličnost je rezultat neke kombinacije određenog broja moći. Tako jedan čovek može da ima dobro pamćenje, prosečno mišljenje, slabu volju i karakter i odličan temperament.
Moći, međutim, mogu da se pojačavaju vežbanjem. Tako, na primer, ako učenik vežba pamćenje učenći napamet stihove on će time vežbati pamćenje kao moć. Posle tog vežbanja učenik će bolje pamtiti ne samo stihove nego i smisao pročitanog štiva, prozna štiva u celini, imena, datume u istoriji, brojeve, itd. Njegovo pamćenje će biti bolje bez obzira o kojoj je sadržini pamćenja radi. Pošto su moći nezavisne, ovo vežbanje će uticati samo na pamćenje i ni na jednu drugu moć.
Za disciplinovanje, pojačavanje pojedinih moći preporučivalo se učenje pojedinih predmeta. Naročito se mnogo govorilo o vrednosti matematike, latinskog jezika i gramatike. Vrednost ovih predmeta nije u njihovoj sadržini, nego u njihovoj formi.
Ova teorija je imala mnogobrojne PRAKTIČNE POSLEDICE. Predmeti nisu uvođeni u školske programe prema svojoj korisnosti u praktičnom životu, već su oni u programe ulazili prema svojoj formalno disciplinskoj vrednosti. Prema teoriji formalne discipline pogodni su nastavni planovi sa malim brojem dobro organizovanih predmeta. Obimni programi i veliki broj predmeta mogu da imaju rđave posledice, pošto učenici površno uče mnoštvo činjenica i pri tome ne vežbaju svoje moći. Motivacija, prema ovoj teoriji, takođe nema nikakvog značaja.
Krajem 19. veka psiholozi su prvi put počeli EKSPERIMENTALNO da ispituju transfer i od tada je to postala jedna od najvažnijih i najviše ispitivanih oblasti psihologije. U prvom eksperimentu u ovoj oblasti, koji je izvršio VILJEM DŽEMS 1890. godine, pokušalo se da se proveri teorija formalne discipline. Ovaj eksperiment je sa gledišta moderne psiholgije imao dosta metodoloških nedostataka, tako da ima više ISTORIJSKI ZNAČAJ. Džems je u ovom eksperimentu ispitivano vežbanje pamćenja. On je hteo da utvrdi da li je tačno da se celokupno pamćenje popravlja ako ga vežbamo u jednoj specifičnoj oblasti. Džems je sa svoja četiri saradnika učio prvo napamet jedan deo poeme "Satir" od Viktora Igoa. Mereno je vreme koje im je bilo potrebno da nauče te stihove. Zatim su učili napamet stihove iz poeme "Izgubljeni raj" od Miltona. Posle takvog vežbanja pamćenja oni su ponovo učili, sada drugi deo Igoove poeme. Džemsu i jednom od njegovih saradnika bilo je potrebno čak duže vremena da nauče isti broj stihova. Džems je smatrao da do slabijih rezultata u drugom učenju dolazi zbog umora, ali su opšti ZAKLJUČCI njegovog eksperimenta da se PAMĆENJE, uopšte uzev, NE MOŽE VEŽBATI. Ako postoji neka korist od vežbanja, ona se sastoji u sticanju iskustva kako da se koriste racionalnije, bolje metode učenja. Znači, ovaj eksperiment nije potvrdio teoriju formalne discipline, već je njene osnovne postavke doveo u pitanje.