Potreba za tragedijom

Sama svjesnos viseg i putevci njemu je tragedija . Vise , kao opsesija i hrvanje s njim odvaja nas od svakodnevnog i trazi nas kompletno . Trazi od nas sve ono sto nas spasava od najezdi surovog. Prema tome nezasticeni smo pred olujama, dakle tragicni smo tj. tragedija je tu .
 
Tuzni_patak:
Recimo primer vere:
Ja ću dozvoliti dokaz vere i postojanja boga , ako se desi da NE UVEK već i samo ponekad se dese ispunjenja želja, namera , smirenja osobi koja je to poželela ne kao dokaz postojanja boga , već kao odraz velike težnje i želje i na kraju molbe upućene bogu.
Izvanredno zapažanje! Nauka upravo treba da posveti ozbiljnu pažnju baš ovakvim detaljima, koje si tako lepo opisao, kad su u pitanju tvrdnje vernika, za koje će mnogi reći da su proizvod umišljaja, zaslepljenosti, šizofrenije...
 
neka tamo katolička rečenica --"kada se čovek smeje lice mu poprimi oblik grimase kao kod ludaka, a neartikulisani zvukovi koji se tada čuju ne mogu da se protumače kao normalni"

V Igo -- Čovek koji se smeje --- čovek da bi imao dušu ona mora da bude napaćena ,

a čemu li služi ,, nemojte da ih krivite , ne znaju šta rade --- verovatno je opravdano deci da budu srećna , a čovek kada vremenom vidi i čuje , doživi ,, patnju ,, zar je pravedno da ostane bezbrižan
 
hedon29:
Zanimljivo mi je kako se to odvija kod choveka, ta njegova sposobnost da manipulishe emocijama. On je unapred svestan da ce mu to doneti zadovoljstvo i namerno tezi dozivljaju patnje. Ono shto mu je bitno, je to da bude uverljivo. A najuverljivije je kada neko iznosi svoj istinit osecaj (ili bar onaj koji moze da sebe dovede u takvo stanje). Padaju mi na pamet pesnici: Po, Bodler i Miljkovic. Oni su stvarno imali tragichne zivote, i sam njihov kraj. Bodler je prichao da postoje ljudi koji su rodjeni prokleti, a Isidora Sekulic ih je nazvala pesnicima ponora, konkretno Poa i Bodlera. Da li je to njihova zla sudbina, ili su je oni sami sebi priredjivali (upotrebom alkohola, droga, kockakanjem) tek, namece mi se mishljenje da je takav njihov zivot, pored talenta, uzrok da mi sada mozemo da uzivamo u njihovim delima. Ono shto mi pada na pamet je to da zeleci josh takvih velichanstvenih dela, mi posredno trazimo zivot, mozda, nekog buduceg umetnika, ispunjen patnjom.
Saživljavanje sa patnjom donosi zadovoljstvo jedino ako se kao proizvod dobije duhovno uzdizanje. Inače, patnja vodi u propast (fizičku).
Pomenuti umetnici (kao i S. Jesenjin) mada genijalci, najbolji su primeri dokaza da svi poroci vode u smrt i da to važi za svakoga. Zabluda je da su im poroci obezbeđivali genijalnost. Oni bi bili još veći umetnici, da su smogli snage da se odupru porocima. (Primer: Persijski morivi, koje je Jesenjin napisao u vreme tromesečne apstinencije, smatraju se njegovim najvećim pesničkim dometom).
 
Na temi je raspravljano da li je sklonost ka tragediji (zlu) nasledna. Kod čoveka je sve nasleđeno. Autonomni nervni sistem obezbeđuje funkciju rada čitavog čovekovog organizma, potpuno samostalno, bez čovekovog voljnog delovanja, a to je nasleđeno. Čovekov karakter je takoođe nasleđen. On delom potpada pod autonomni nervni sistem, ali se na njega može i voljno uticati (duhovno uzdizanje/padanje). Znači, čovek može menjati karakter vlastitom voljom, ali će tako promenjeni karakter preneti i na potomstvo.
Čovekove zasluge (pozitivne ili negativne) prenose se i na potomstvo. Ako su neki ljudi generacijama bili duhovno napredni (skloni pozitivnim ljudskim karakteristikama, odnosno dobru), onda će takvi biti i njihovi potomci, što im u suštini, obezbeđuje večni život. Isto tako, ljudi koji su iz generacije u generaciju duhovno nazadni (sklonost ka negativnim ljudskim osobinama, odnosno zlu) brzo dostignu gašenje loze, odnosno večnu smrt.
 
ristob ,, tvoj post je toliko dokazan u realnosti da je zastrasujuce ali opet sa druge strane mogao bi nekome biti i podstrek da se mane zlih misli i dela , mada , kome nije u mislima dobrota tog nece ni dotaci ova pisanija
 
Oh, oh, kako to da onda iznova se javljaju stari problemi, ukoliko se stvarno zivoti zbog navedenog gase? To me suvishe podseca na pitanje nekakve kosmichke pravde, pravde koju chovek misli da zasluzuje i da, ipak, postoji.
 
Potreba za tragedijom?

Je li se neko možda potrudio da sprovede neko opsežno istraživanje i da nađe da li ljudi uopšte imaju potrebu za tragedijom?
I da pita ove što se izjašnjavaju da imaju šta podrazumjevaju pod tom potrebom.
I da ispitaju uslove pod kojima ti koji se izjašnjavaju da imaju žive.
 
Kazesh opsezno istrazivanje? Svako "istrazivanje" na tu temu je u sushtini moralno, metafizichko pitanje, tako da tu ne vazi tachnost koju kompas daje prilikom odredjivanja strane sveta, pogotovo shto je anketa(o kojoj ti govorish) daleko manje pouzdana.
 
tragična tragedija u smislu istinski tragične tragedije koja nastaje kao ono što se u okviru glavnog egzistencijalnog tragicizma misleći na presijavanje multirefleksije u pogledu onog što se javlja različito manifestujući se pokazujući trag onoga što ostavlja trag nasuprot savremenim shvatanjima onoga što je ranije savremeno shvatano a sada poprima formu prošlog.
 
faraonn:
...Mislim da potreba za tragedijom ne postoji kao Ovisnost , nego prije bih rekao kao predostroznost i spremnost prihvatanja ako / nedaj Boze , / naidje .

ja sam odusevljen kako si ovo reko, divim ti se. Tacno, apsolutno se slazem, cesto sam razmisljao o tragediji itd. ali ovo mi nikad nije palo na pamet cak ni kao hipoteza. Izvrsno. Nemam rijeci da opisem kolko puno mi se svidja ovo receno.
A i ima puno psihologije u ovome. Ova se recenica ne bavi 'tregedijom' nego objasnjava da neki brka spremnost sa potrebom. Izvrsno.
 

Back
Top