U SMRT ZBOG KOŠARKE
Samo stotinu metara ispred Severnog ulaza u Beogradsku arenu, pre podne u subotu 17.9., prolaznici su pored puta u travi mogli da vide stravičan prizor.
Otrovani, mrtvi, ali i još umirući psi, sa obližnjeg gradilišta ležali su unaokolo. Bilo ih je preko deset, koji su se mogli videti na samom trotoaru i na obližnjim peščanim naslagama. Dublje na peščari, ko zna koliko još. Pored pasa, mrtve ptice - svrake, gačci.
Na dva metra odatle u kompleksu gradilišta, ogromna deponija djubreta koje niko već godinama ne čisti.
Ispod baraka na nekoliko metara odatle, gde su smešteni radnici, šmugne po neki pacov. Barake u kojima oni rade i spavaju upravo liče na velike pseće štenare. Neki u psima vide prijatelje, neki neprijatelje. Imaju istu brigu- treba preživeti. Za razliku od pasa koji očajnički čekaju neku hranu, ljudi čekaju kada će ih platiti, da kupe hranu. Ništa više od toga.
Ove ljude i pse spojila je okrutna profiterska vlast. Novi Beograd odavno je prenaseljen. Nema više ni jednog travnjaka većeg od dvadeset kvadratnih metara. Samo asfalt i zgrade. Važno je što više graditi i prodati. Jednom se vlada gradom od dva mliona stanovnika. Treba to iskoristiti.
Psi saterani na još jedinu preostalu peščaru, izmedju mešalica za beton, daleko od gradjana. Preko dana dok bruje mašine, kriju se u šipražju i na peščanim dinama. Noću krišom obilaze okolne kontejnere. Dobri ljudi, u hrišćanskom maniru, ponekad ih nahrane. Ali, u Srbiji sve manje hrane pretekne, a i broj hrišćana se smanjio, očito. Porasla je mržanja prema psima, ljudima, sopstvenom narodu i veri.
Sa »reformama« i kapitalističkom »demokratijom«, ljudi postali sve divljiji, ponašaju se i prema psima – kao zveri. Napadaju ih, sikću, ubijaju. I plaše ih se. Kao da su oni deo druge planete. U gradu više nema mesta za sve.
U toj gusto nabijenoj stambenoj četvrti, 17. septembra izmedju 8 i 9 sati, iz prejakog ozvučenja trešti nešto nalik muzici (neki rep, dens i sl.), ali daleko i od kulture i podneblja u kojoj je stvoren ovaj narod. Ne, ne remeti se javni red i mir, jer skup je legalno prijavljen(!) Gradske vlasti su same sebi izdale dozvolu da prave buku, odgovaraju policajci na žalopojke starijih gradjana.
Mladi ljudi skupljaju se na bučnu feštu koju organizuje Skupština grada. Tek tako da se nešto dešava i da nešto trešti. Da se mlad svet muva i nečim zabavlja. Budućnost im se ne smeši, to su odavno svi shvatili.
Na peščanom nasipu i oko njega, sto metara dalje - smrt. Pseća.
Ljudi i deca koji su hranili pse sa gradilišta, ne mogu da veruju svojim očima. Pričaju da su pse već danima obilazile šinterske ekipe, ali nisu mogli da ih uhvate. Ti psi beže od ljudi. A zašto ih je trebalo uhvatiti, kad nikog nisu napali, ujeli? Zato što je na sastanku proevropske demokratske vlasti, u Sekretarijatu za zaštitu životne sredine, 9. septembra odlučeno da se oko hale ne sme videti ni jedan pas »lutalica«. Zašto? Valjda zato što nas Evropa gleda i ko zna šta može da pomisle kad vide da imamo na ulici pse(!). Pa još nepedigrirane, odnosno bez brenda. A nije dobro ni da psi tumaraju po čistim zelenim travnjacima, valjda. Što li je Bog uopšte stvarao pse? Zašto odmah nije stvorio novac i automobile i asfalt, da se ljudi ne muče?
Pacove i djubre gradski sekretar, Božović, geolog i večiti funkcioner koječega, ne pomenu. To ne laje, a neće se valjda ni videti.
Ali, psi su se od šintera dugo sklanjali, uspešno. Shvatili odmah sa kakvom nehrišćanskom vlašću imaju posla. Tako psi ispadoše mudriji od beogradskih birača i opstajaše tu godinama.
Jedna doktorka koja ih je redovno obilazila i hranila, slika leševe. Da odnese slike u novine. Neka svet vidi evropski Beograd.
Vrlo brzo stiže kombi šinteraja. Istrčava usplahireni veterinar Djordje (koji obavlja »humane« eutanazije pasa) traži da se leševi sklone, otima doktorki aparat, vuče je za ruku, udara, obara na pesak. Može sin da joj bude, ali tog dana je mnogo nervozan. Nešto mu smeta, viče. Zašto mu to smeta? Sam kaže da je danima, po nalogu gradskog Sekterarijata obilazio teren i psima davao u mesu Sedalin, za uspavljivanje, kako bi ih lakše uhvatili šinteri. Ipak, ni jedan pas nije uspavan niti uhvaćen do početka Prvenstva.
Petak je bio poslednji dan da se posao obavi.
Kako su se ovi baš tada naprasno otrovali i sa čime – ON ne zna. NEKO ih je otrovao, kaže, i on je samo došao da skloni leševe. Za mrtve pse javila mu Organizacija za poštovanje i brigu o životinjama »Orka«. Ova organizacija, inače na »sitnim« donacijama Gradske vlade, jedino je poznata po svojim saopštenjima u medijima. Druga udruženja za zaštitu životinja u »nezavisnim« medijima- ne prolaze. Iako mrtve pse nije ni video, niti ima rezultate obdukcije, predsednik »Orke«, Burazerovć, propali student veterine, ali ambiciozan nevladin aktivista, već naslućuje da su otrovani Strihninom(!?)
Burazerović, koji više voli da kontaktira sa medijima i političarima, nego sa psima, preko saopštenja tvrdi da je krivo N.N. lice i podnosi krivičnu prijavu. Tako bar saopštava. I to odmah veoma važno objavljuje i televizija B92. N.N. lice mora da već drhti od straha. Burazerovića ne zanima da se preko medija čuju izjave očevidaca, na terenu. On želi da gradjani čuju stav samo njegov i onoga ko mu daje »sitne« donacije iz gradske kase.
Krug je zatvoren i tako priliku da se javno oglasi u ovom slučaju i skine sa sebe svaku sumnju dobija baš Gradska vlada i lično potpredsednica Radmila Hrustanović, poznata inače po ljubavi prema psima, čak do Pariza. Gradska vlada sa tim, kaže ona, nema veze. Zašto bi zaboga ljudi iz Gradske vlade tako nešto gnusno činili?
Naravno, ko bi uopšte posumnjao da sadašnja gradska vlast može biti tako lažljiva i podmukla? To može da misli samo Brižit Bardo. A ona je daleko, pa ne vidi dobro.
Navijačima u Beogradskoj areni ostaje samo da navijaju uz: »PO-MO-ZI BO-ŽE«!