Onore de Balzak - Čiča Gorio

Radnja romana je vremenski tačno određena: kraj 1819. i početak 1820. godine. Period između 1814. i 1830. je doba Burbonske restauracije, period obnove monarhije posle Napoleonovog poraza. Tada se na vlast vratila burbonska kraljevska dinastija svrgnuta 1792, za vreme Velike francuske revolucije (1789-1799).
Kroz priču o tome kako je čiča Gorio stekao svoje bogatstvo čitalac saznaje čitavu istoriju uspona francuske buržoazije. U romanu «Čiča Gorio» jasno se vidi da povratak Burbona nije značio i potpuno uspostavljanje režima koji je bio na vlasti pre revolucije. Plemstvo je suviše oslabljeno da bi predstavljalo vodeću društvenu snagu. Ako je plemićka titula i dalje na ceni, ako se mesta u visokoj društvenoj administraciji po pravilu dodeljuju pripadnicima plemstva, buržoazija je snažnija od plemstva zato što je bogatija. Moć novca jača je od svega. Odnose među ljudima određuje novac kao neko mračno božanstvo. Sa tog aspekta nema suštinske razlike u odnosima ljudi bilo da se nalaze u pansionu gospođe Voker ili u salonu vikontese de Bosean. U oba slučaja na snazi su vučji zakoni.
Pisac insistira na samom početku romana kako je ono o čemu on govori «All is true», «sve je istinito», «ona je tako istinita da svak može videti njene elemente oko sebe, u svojem srcu možda».
Izvesno je da je priča istinita, u tom smislu što su njeni pojedini delovi, pojedinačne karakterne crte likova, kao i istorijski podaci, uzeti iz životne stvarnosti – «svak može videti njene elemente oko sebe».
Struktura i kompozicija [uredi]
Fabula romana prati pokušaje provincijalca Ežena de Rastinjaka da se probije u visoko društvo Pariza. On je siromašni plemić koji sanja o uspehu, slavi, novcu, ljubavi, a primoran je da živi u siromašnom, bednom pansionu Voker. U pansionu upoznaje čiča Goria, tragičnog junaka, kojeg ubija preterana, strasna roditeljska ljubav prema svojim dvema ćerkama. One posećuju oca samo da bi od njega dobile novac, stideći se njega, običnog građanina, budući da se kreću u aristokratskim krugovima. Gorio umire sam. U poslednjim trenucima negovali su ga Rastinjak i student medicine Bjanšo, koji mu i pogreb plaćaju. Na pogrebu nesrećnog starca nije se pojavila ni jedna ćerka. Rastinjak je razočaran, ispunjen prezirom i mržnjom prema pariskom društvu koje je upoznao u svoj njegovoj demonskoj okrutnosti. I pored toga ne napušta ga želja da postigne uspeh u tom društvu.
U romanu postoje tri ljubavna trougla. Prvi je između Rastinjaka, Delfine i Viktorine Tajfer. Vikontesa de Bosean voli markiza Ažuda-Pinto, Anastazija de Resto je u vezi sa grofom Maksimom de Trajem.
Međutim, ljubavni odnosi junaka u potpunosti su uslovljeni materijalnim interesima. Vikontesu de Bosean napušta ljubavnik da bi se oženio bogatom udavačom, grofica de Resto zadržava svog ljubavnika plaćajući njegove velike dugove. Veza između Rastinjaka i Delfine počiva na uzajamnom interesu. Rastinjaku je Delfina potrebna da bi uspeo u visokom društvu, a njoj, ćerci trgovca i ženi bankara, potreban je Rastinjak za ulazak u salon vikontese de Bosean.
U romanu možemo pratiti i zaplet karakterističan za kriminalni roman. Gospodin Votren, u podzemlju poznat kao Laži Smrt, bankar robijašnica, čuvar novca robijaša, za kojim traga policija (policijski agent Gondiro) i konačno ga otkriva zahvaljujući svojim dostavljačima (gospođica Mišono).
Upravo će Votren pružiti Rastinjaku lekcije o životu u Parizu. Votren iz svog ugla, vikontesa de Bosean sa svog stanovišta, kazuju istu priču Rastinjaku o društvu u kome vladaju vučji zakoni moći i novca. Put do uspeha vodi preko bespoštedne borbe u kojoj opstaju samo najbezobzirniji, najpodliji, najlicemerniji. Čovek mora pogaziti sve ljudsko u sebi, ne sme da pokaže ni u jednom trenutku saosećanje za druge ljude. Put do uspeha ne vodi preko poštenog rada i mukotrpnim napredovanjem na društvenoj lestvici. Ići za sjajem i bogatstvom znači odlučiti se na laž, savijati se, puzati. Prodajte svoja ubeđenja, govori Votren Rastinjaku, nudeći mu pogodbu.
Votren će udesiti da Viktorinin brat bude ubijen u dvoboju. Njen otac, ostavši bez naslednika, prihvatiće ćerku koje se sada odriče. Na Rastinjaku je da osvoji Viktorinu dok je ona još uvek sirotica. To i neće biti tako teško jer je ona već zaljubljena u Rastinjaka. Votren će zauzvrat dobiti dvesta hiljada franaka od Rastinjaka kome će buduća supruga doneti u miraz milion franaka. Demonska ponuda mladiću koji je na velikim iskušenjima. Votren će Rastinjaku u jednom trenutku reći »...lep mladić, otmen, ponosit kao lav, a mio kao devojka. Vi biste bili krasan plen za đavola.»
Mladi ljudi su Tantali u Parizu kaže pisac. Oni se bore protiv samih sebe i uvek ostaju pobednici. Mladi ljudi su gladni uspeha, slave, bogatstva, provoda, lepote. Sve što se čini da je na dohvat ruke u isto vreme je i nedostižno. Pred tolikim iskušenjima pravo je čudo, kaže pisac, kako je malo zločina i prestupa koje vrše mladi ljudi.
Likovi [uredi]
Čiča Gorio
Između gostiju pansiona posebnu pažnju privlači prezreni lik kome su se svi podsmevali – čiča Gorio, nekadašnji fabrikant rezanaca. Čiča Gorio u jednom trenutku kaže Rastinjaku kako bi prodao Oca, Sina i Svetog Duha da svojim ćerkama uštedi jednu suzu. Ono što pokreće Goria, zbog čega živi, jeste tragična, prevelika ljubav prema ćerkama. Balzakove junake pokreću strasti. Votren govori Rastinjaku o ljudima sa strastima u Parizu. Gorio je jedan od njih. Sa tog aspekta roman Čiča Gorio je duboka analiza ljudskih strasti.
Ežen de Rastinjak
Kao poseban značenjski sloj romana izdvaja se priča o Rastinjaku kao mladom čoveku koji ulazi u život. Na početku on je provincijalac bez životnog iskustva, neiskvaren, sa verom da se u životu može uspeti poštenim radom. Njegova životna škola je surova. Oseća teret siromaštva i poniženja, sluša obeshrabrujuća predavanja Votrena, izbliza će videti primere najcrnje ljudske nezahvalnosti. Sahranjujući starca pokopaće svoje iluzije o životu. Na kraju romana Rastinjak je spreman na bespoštednu borbu u kojoj pobeđuju najjači i najbezobzirniji.
 
Ne.Smor nad smorovima sa ponekom pametnom među redovima.
Ima neku radnju ali se kraj da naslutiti a opisa koliko ti srce poželi (mada je to odlika tog žanra)

Iza te fabule stoji didaktičnost,iza likova nosioci moralne poruke.
Što se radnje i opisa tiče,ne znam kako biste tek Hemingveja ili Stendala čitali,ili pak nešto poput "Čarobnog brega" Tomasa Mana.
 
Iza te fabule stoji didaktičnost,iza likova nosioci moralne poruke.
Što se radnje i opisa tiče,ne znam kako biste tek Hemingveja ili Stendala čitali,ili pak nešto poput "Čarobnog brega" Tomasa Mana.

Ha! Genijalna poruka! :)
Sa prvom konstatacijom se apsolutno slažem.
Druga je razlog zbog koje napisah "genijalna poruka". Meni na primer Hemingvej i Stendal idu sa lakoćom, dok mi je Balzak stvarno naporan za čitanje.
Što se tiče "Čarobnog brega", sneveselila me je obimnost knjige ali... je dobra... ima prilično monotonosti koja meni ipak više odgovara nego monotonost koju pružaju Balzakova dela.
 
Meni je od svih koje sam pročitao jedino Stendal težak,ali naveo sam baš te pisce,jer većini su njihove knjige dosta monotone;zato se u današnjoj književnosti radnja stavlja se u prvi plan - zapravo,ništa drugo ni ne postoji.
Posebno uživam u Hemingveju,koji sa takvom lakoćom od jednostavnih,prostih fraza ume da napravi nešto čudesno;što se zapravo može iskazati samo na taj način.Male reči koje kazuju velika osećanja.
 
Meni je od svih koje sam pročitao jedino Stendal težak,ali naveo sam baš te pisce,jer većini su njihove knjige dosta monotone;zato se u današnjoj književnosti radnja stavlja se u prvi plan - zapravo,ništa drugo ni ne postoji.
Posebno uživam u Hemingveju,koji sa takvom lakoćom od jednostavnih,prostih fraza ume da napravi nešto čudesno;što se zapravo može iskazati samo na taj način.Male reči koje kazuju velika osećanja.

Umeće, umetnost. :) Ne može to svako.
 
Meni je od svih koje sam pročitao jedino Stendal težak,ali naveo sam baš te pisce,jer većini su njihove knjige dosta monotone;zato se u današnjoj književnosti radnja stavlja se u prvi plan - zapravo,ništa drugo ni ne postoji.
Posebno uživam u Hemingveju,koji sa takvom lakoćom od jednostavnih,prostih fraza ume da napravi nešto čudesno;što se zapravo može iskazati samo na taj način.Male reči koje kazuju velika osećanja.

Kod Stendala ima mnogo referenci na tadašnje vreme, društvene i političke prilike; takve aluzije danas nisu aktuelne, te nam zvuče dosadno, jer se tiču tadašnjeg vremena. Toga zapravo ima kod svih (uglavnom) pisaca realista jer je svojstveno epohi realizma.
Zato se kod tih pisaca treba fokusirati na univerzalne, svevremenske teme i njihovu obradu koja je u mnogim slučajevima maestralna.
 
zato se u današnjoj književnosti radnja stavlja se u prvi plan - zapravo,ništa drugo ni ne postoji.

Tzv. današnja književnost je pre svega veoma raznorodna, tako da o ovom pitanju zapravo ne možemo donositi konačne sudove. Potrebno je da prođe neko vreme da bismo sagledali tzv. današnju književnost. Vremenska distanca je pri komentarisanju tokova književnosti veoma važna, ponekad neophodna.
 
joj ljudi u pomoc. moram da napisem sastav "sjaj i beda francuskog visokog drustva" a ja pojma nemam sta da pisem. ceca gorio me smorio, mnogo je dosadna knjiga pa se i nisam koncentrisala na nju i sada ne znam sta da pisem za taj sastav o francuskom drustvu.
 
Mozete li mi preporuciti po vama najbolju Balzakovu knjigu? Otac Goriot sam citala i sjecam se da mi je bila zanimljiva.. S druge strane, ljetos sam pocela 'Chagrinsku kozu' i nikako nisam mogla precitati prvih 10 strana.. Sjecam se da je na dobre 3 stranice opisivao ulazak u kasino.. Koja je po vama najbolja?
 

Back
Top