U to vrijeme sam bila na prvoj godini studija, a uz sve brige oko studiranja i prilagođavanja
životu u novoj sredini, među svjetlima velegrada, bila mi je za vratom i briga oko smještaja.
A baš mi se to zabaksuziralo bilo. Prvi moj stan bila je podstanarska soba koju je moj otac
za mene iznajmio po mom samom dolasku u Sarajevo i unaprijed platio kiriju za tri mjeseca
u naselju Sedrenik iznad Baščaršije. Ruku na srcu, to i nije bila samo moja soba, jer sam je
dijelila sa kćerkom moje gazdarice koja je bila otprilike mojih godina i koja je navodno trebala
svakog dana napustiti Sarajevo i otići kod rođaka negdje vani, gdje je trebala navodno studirati.
Već prvu noć shvatila sam da sa njom nešto nije u redu jer mi je rekla da će me upoznati sa
svojim društvom, i da za mene već na umu ima nekog momka, koji je prilično stariji, ali će po
njenom mišljenju meni sasvim odgovarati. Sve vrijeme dok mi je to pričala, igrala se sa
makazama u rukama, koje su svjetlucale, govoreći mi pri tom da se neću dobro provesti ako
je ne poslušam.
Te noći zaspala sam u strahu, jer hajd' znaj šta budali može pasti na pamet, a već naredno
jutro sam počela tražiti novi stan. Na sreću, na mom fakultetu bila je jedna djevojka iz mog
rodnog kraja i baš u to vrijeme tražila cimerku sa kojom bi započela "novi" život. Iskreno, nikad
nisam prežalila onu unaprijed plaćenu kiriju za tri mjeseca za sobu na Sedreniku, ali kontam,
bolje i to nego živjeti sa luđakinjom.
Kako smo moja cimerka i ja imale pravo na bonove za menzu u Studentskom domu u
Nedžarićima gdje smo se i hranile, odlučile smo da potražimo sobu što bliže Domu. Ulica
se zvala Tetovska, stan je bio u jednom od nebodera na 12. spratu, a gazdarica je bila
rodom iz našeg rodnog kraja do koje smo, preko jednog zajedničkog prijatelja i došle po toj
"zemljačkoj" liniji misleći da ćemo time biti na dobitku. Cijena je ipak bila pozamašna, ali
računali smo na ono ako ne znaš šta valja, a ono onda znaš što košta. Za razliku od
luđakinje zbog koje sam zbrisala sa Sedrenika, na moje zaprepaštenje ovdje me čekala borba
sa nerođenim duhom. Radilo se o tome da je naša mlada gazdarica bila u kasnim mjesecima
trudnoće. Kako je ultrazvuk pokazao da je beba žensko, buduća mama joj je već nadjenula
ime. Zvala se Dženana, a ona joj je tepala Nanča.
Nanča je uskoro počela da bude moja noćna mora. Prvo je krenulo sa radnim stolom koji je
stigao iz prodavnice namještaja nekoliko dana po našem useljenju u sobu. Taman što sam se
obradovala da ćemo imati normalan radni prostor, sljedeći dan kad sam došla sa fakulteta,
zatekla sam gazdaricu sa svežnjem novina, selotejpom i makazama u rukama. Makaze su
me odmah podsjetile na luđakinju sa Sedrenika, ali nije bilo razloga za paniku, jer sam shvatila
da su ove bile potrebne za odsijecanje komadića selotejpa kojim je mlada gazdarica lijepila
listove novina kojima je sa svih strana oblagala radni sto. Na moj začuđeni pogled, kratko je
rekla da je sto za Nanču kad poraste i krene u školu te ga treba čuvati, i nastavila sa poslom.
Kako je vrijeme prolazilo, primijetila sam da se prostorija polako pretvarala u pravu dječju
oazu, sve u skladu s očekivanjima za dolazak male Nanče. Jednog dana zatekla sam novi
tepih u roza boji, a sve naše knjige uredno složene u kartonskoj kutiji u uglu sobe, dok su na
policama odakle su uzete, bili postavljeni mekani plišani medvjedići, nekoliko slikovnica i
šarenih knjiga za djecu. Prije nego sam stigla išta reći, stigao je odgovor da je to za Nanču.
Kap koja je prevršila čašu bila je kada je u velikom plakaru svu našu garderobu premjestila i
silom nagurala na najdonju policu, a na mjesto nje počela slagati nove benkice i drugu odjeću
za bebu, i to isključivo u roza boji.
Mjesec dana nakon što smo odselile u novu sobu, dobile smo malu satisfakciju. Od jednog
zajedničkog prijatelja saznale smo da je mala Nanča ipak bio Nančo.
RiadaT.
životu u novoj sredini, među svjetlima velegrada, bila mi je za vratom i briga oko smještaja.
A baš mi se to zabaksuziralo bilo. Prvi moj stan bila je podstanarska soba koju je moj otac
za mene iznajmio po mom samom dolasku u Sarajevo i unaprijed platio kiriju za tri mjeseca
u naselju Sedrenik iznad Baščaršije. Ruku na srcu, to i nije bila samo moja soba, jer sam je
dijelila sa kćerkom moje gazdarice koja je bila otprilike mojih godina i koja je navodno trebala
svakog dana napustiti Sarajevo i otići kod rođaka negdje vani, gdje je trebala navodno studirati.
Već prvu noć shvatila sam da sa njom nešto nije u redu jer mi je rekla da će me upoznati sa
svojim društvom, i da za mene već na umu ima nekog momka, koji je prilično stariji, ali će po
njenom mišljenju meni sasvim odgovarati. Sve vrijeme dok mi je to pričala, igrala se sa
makazama u rukama, koje su svjetlucale, govoreći mi pri tom da se neću dobro provesti ako
je ne poslušam.
Te noći zaspala sam u strahu, jer hajd' znaj šta budali može pasti na pamet, a već naredno
jutro sam počela tražiti novi stan. Na sreću, na mom fakultetu bila je jedna djevojka iz mog
rodnog kraja i baš u to vrijeme tražila cimerku sa kojom bi započela "novi" život. Iskreno, nikad
nisam prežalila onu unaprijed plaćenu kiriju za tri mjeseca za sobu na Sedreniku, ali kontam,
bolje i to nego živjeti sa luđakinjom.
Kako smo moja cimerka i ja imale pravo na bonove za menzu u Studentskom domu u
Nedžarićima gdje smo se i hranile, odlučile smo da potražimo sobu što bliže Domu. Ulica
se zvala Tetovska, stan je bio u jednom od nebodera na 12. spratu, a gazdarica je bila
rodom iz našeg rodnog kraja do koje smo, preko jednog zajedničkog prijatelja i došle po toj
"zemljačkoj" liniji misleći da ćemo time biti na dobitku. Cijena je ipak bila pozamašna, ali
računali smo na ono ako ne znaš šta valja, a ono onda znaš što košta. Za razliku od
luđakinje zbog koje sam zbrisala sa Sedrenika, na moje zaprepaštenje ovdje me čekala borba
sa nerođenim duhom. Radilo se o tome da je naša mlada gazdarica bila u kasnim mjesecima
trudnoće. Kako je ultrazvuk pokazao da je beba žensko, buduća mama joj je već nadjenula
ime. Zvala se Dženana, a ona joj je tepala Nanča.
Nanča je uskoro počela da bude moja noćna mora. Prvo je krenulo sa radnim stolom koji je
stigao iz prodavnice namještaja nekoliko dana po našem useljenju u sobu. Taman što sam se
obradovala da ćemo imati normalan radni prostor, sljedeći dan kad sam došla sa fakulteta,
zatekla sam gazdaricu sa svežnjem novina, selotejpom i makazama u rukama. Makaze su
me odmah podsjetile na luđakinju sa Sedrenika, ali nije bilo razloga za paniku, jer sam shvatila
da su ove bile potrebne za odsijecanje komadića selotejpa kojim je mlada gazdarica lijepila
listove novina kojima je sa svih strana oblagala radni sto. Na moj začuđeni pogled, kratko je
rekla da je sto za Nanču kad poraste i krene u školu te ga treba čuvati, i nastavila sa poslom.
Kako je vrijeme prolazilo, primijetila sam da se prostorija polako pretvarala u pravu dječju
oazu, sve u skladu s očekivanjima za dolazak male Nanče. Jednog dana zatekla sam novi
tepih u roza boji, a sve naše knjige uredno složene u kartonskoj kutiji u uglu sobe, dok su na
policama odakle su uzete, bili postavljeni mekani plišani medvjedići, nekoliko slikovnica i
šarenih knjiga za djecu. Prije nego sam stigla išta reći, stigao je odgovor da je to za Nanču.
Kap koja je prevršila čašu bila je kada je u velikom plakaru svu našu garderobu premjestila i
silom nagurala na najdonju policu, a na mjesto nje počela slagati nove benkice i drugu odjeću
za bebu, i to isključivo u roza boji.
Mjesec dana nakon što smo odselile u novu sobu, dobile smo malu satisfakciju. Od jednog
zajedničkog prijatelja saznale smo da je mala Nanča ipak bio Nančo.
RiadaT.
Poslednja izmena:
