...dođu ponekad trenuci kad čovek zagleda se unazad i otkrije da je grešio , onoliko , prema sebi , prema svom životu...otkrije da je iz dana u dan sebe rušio , lagano , tiho- podrivao kao nejvećeg neprijatelja....sagledavajući taj greh , prema sebi , otkriva svu svoju bezvrednost koja se skrivala iza tamo nekakvog kosmopolitizma , internacionalizma , svetoljublja - nabeđenog intelektualizma....tad se otvara ogromna praznina u duši , jer verovanje u ljude bio je samoubilački čin ...svi su zapravo lažne , maskirane predatorske zveri , i ništa više - lovci na najvne ptice , koje streme u nebesa , ka suncu - da se samosprže....u tom ambisu i njegovoj praznini , nema više boli , jer je u njemu ubijena svako osećanje , svaka želja , svaka nada....umor preplavi telo , tromost i mrtvilo ispunjavaju dušu ; više ništa nije važno....bezvoljno tone se u mrtvilo , nepostojanje ...ničeg nema...sve je već viđeno i doživljeno ...odavno je ubijena i razgrađena tuga i bol....bezdno ništavila....
...a onda život vrisne, iz sebe...puknu okovi melanholije...ruši se praznina....bol ispunjava sve...u telo zajedno sa njim prodire i on , ozaren , sunčan , izvoran...ah život...život preuzima sve u svoje ruke....duša mu se prepušta i on je vodi u nepoznate krajeve , kroz nepoznate snove , nadanja....život.... ustaje se i svim srcem ide u život....
...ima dana kad je čovek ozaren životom...ne treba mu ništa...ne treba mu niko...dovoljan je samo taj osećaj života....bože , ja sam živ...kako je to veličanstveno osećanje...ma božanstven osećaj !