- Poruka
- 334.431
U uglu restorana, pored kamina, stari profesor svojim dugim prstima igra čudesnu igru po dirkama klavira, hipnotišući prisutne predivnim zvucima nezaboravnih melodija.
Divan ambijent za romantičnu večeru u dvoje.
Miloš plaća račun i teatralno ostavlja konobaru bakšiš, dok mu na ruci svjetluca skupocijeni Roleks obasjan lelujavom svjetlošću svijeće koja dogorijeva na njihovom stolu.
Manirom kavaljera pridržava Emiliji stolicu da ustane i dok idu ka izlazu lagano je privlači ka sebi.
– Dao si mu dvadeset eura bakšiša, da nije mnogo? Nije mu ni dnevnica tolika.
– Moje zadovoljstvo nema cijenu. Losos je bio predivan, baš po mom ukusu. Kavijar je prvoklasan, a vino kakvo bi bogovi poželjeli da piju. Uz sve to prvorazredna usluga. Kad bolje razmislim malo sam dao bakšiša.
Miloš je iz rodne Zaklopače Gornje poslije prvog pucnja u prošlom ratu čamcem, pod okriljem noći pobjegao za Srbiju, a onda za Nemačku.
Tamo se ubrzo, zbog papira, oženio vremešnom, njemačkom udovicom koja, kako on kaže na sreću nije dugo poživjela, ostavivši mu pozamašnu pokretnu i nepokretnu imovinu.Po završetku rata vratio se u rodni kraj i finansijski pomogao školskom drugu da na političkoj sceni izbije u prvi plan.
Od tada su Milošu otvorena sva vrata na javnim tenderima. Sve što je želio osvojio je, sem lijepe Emilije, iako je obasipa pažnjom i skupim poklonima.
Izlazeći iz restorana stavi skupocijene sunčanice mada sunca već odavno nije bilo.
Pogledi im se sretoše sa pogledom starice, koja je sjedela na stepeniku ispred restorana. Pred njom je stajala od pruća pletena korpica sa nešto sitnog novca u njoj.
Nijemo ih je pogledala, a u suznim očima svjetlucala je molba za pomoć.
– Ovi mi prosjaci idu na živce. Pošten svijet ne može da prođe od njih. Niko ništa neće da radi, a svi bi da im neko drugi udijeli.
Ne prekidajući svoju besjedu i privlačeći Emiliju još čvršće uza se Miloš krenu ka svom luksuznom poršeu koji zasvjetluca kao novogodišnja jelka.
Sofija ih je pratila svojim blagim pogledom, ne zamjerajući im što joj nisu dali milostinju. Od učiteljske penzije jedva da kupi lijekove za nepokretnog muža i sebe, a za hranu i dadžbine se mora snalaziti.
Pažnju joj privuče čupavo, žuto štene, koje je stajalo ispred nje i gledalo je pravo u oči dok je veselo mahalo repićem.
– Šta je, šta hoćeš? Gladan si, je li?
Iz torbe izvadi smotuljak, a iz njega pola kifle i dade psu, koji je u dva maha pojede.
– Jedi, ti si beskućnik, a ja imam kuću, ja ću se već nekako snaći.
Žućo je još neko vrijeme stajao pored starice, kao da je želeo da odradi ono što je dobio, a onda se, mašući repićem, izgubio između auta na parkingu.
Divan ambijent za romantičnu večeru u dvoje.
Miloš plaća račun i teatralno ostavlja konobaru bakšiš, dok mu na ruci svjetluca skupocijeni Roleks obasjan lelujavom svjetlošću svijeće koja dogorijeva na njihovom stolu.
Manirom kavaljera pridržava Emiliji stolicu da ustane i dok idu ka izlazu lagano je privlači ka sebi.
– Dao si mu dvadeset eura bakšiša, da nije mnogo? Nije mu ni dnevnica tolika.
– Moje zadovoljstvo nema cijenu. Losos je bio predivan, baš po mom ukusu. Kavijar je prvoklasan, a vino kakvo bi bogovi poželjeli da piju. Uz sve to prvorazredna usluga. Kad bolje razmislim malo sam dao bakšiša.
Miloš je iz rodne Zaklopače Gornje poslije prvog pucnja u prošlom ratu čamcem, pod okriljem noći pobjegao za Srbiju, a onda za Nemačku.
Tamo se ubrzo, zbog papira, oženio vremešnom, njemačkom udovicom koja, kako on kaže na sreću nije dugo poživjela, ostavivši mu pozamašnu pokretnu i nepokretnu imovinu.Po završetku rata vratio se u rodni kraj i finansijski pomogao školskom drugu da na političkoj sceni izbije u prvi plan.
Od tada su Milošu otvorena sva vrata na javnim tenderima. Sve što je želio osvojio je, sem lijepe Emilije, iako je obasipa pažnjom i skupim poklonima.
Izlazeći iz restorana stavi skupocijene sunčanice mada sunca već odavno nije bilo.
Pogledi im se sretoše sa pogledom starice, koja je sjedela na stepeniku ispred restorana. Pred njom je stajala od pruća pletena korpica sa nešto sitnog novca u njoj.
Nijemo ih je pogledala, a u suznim očima svjetlucala je molba za pomoć.
– Ovi mi prosjaci idu na živce. Pošten svijet ne može da prođe od njih. Niko ništa neće da radi, a svi bi da im neko drugi udijeli.
Ne prekidajući svoju besjedu i privlačeći Emiliju još čvršće uza se Miloš krenu ka svom luksuznom poršeu koji zasvjetluca kao novogodišnja jelka.
Sofija ih je pratila svojim blagim pogledom, ne zamjerajući im što joj nisu dali milostinju. Od učiteljske penzije jedva da kupi lijekove za nepokretnog muža i sebe, a za hranu i dadžbine se mora snalaziti.
Pažnju joj privuče čupavo, žuto štene, koje je stajalo ispred nje i gledalo je pravo u oči dok je veselo mahalo repićem.
– Šta je, šta hoćeš? Gladan si, je li?
Iz torbe izvadi smotuljak, a iz njega pola kifle i dade psu, koji je u dva maha pojede.
– Jedi, ti si beskućnik, a ja imam kuću, ja ću se već nekako snaći.
Žućo je još neko vrijeme stajao pored starice, kao da je želeo da odradi ono što je dobio, a onda se, mašući repićem, izgubio između auta na parkingu.