MOJE MALE ŠARENE EMOCIJE

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Na zivot gledam kao da ne postoji. Kao na viziju do koje beskonacni vodi put, kao na prazno svetiliste, na istrgnutu iskru, na mudraca misli nejasne. Na zivot gledam kao da ne postoji, kao na obruc oko sna, na slobodnu volju iz koje rec provali.

Neka sapnes u pravi cas. Iz srca da mi izadje hladna tisina.

2dvoje1kb.jpg

 
Ljudi smo.
Greh i smeh. Hrabrost i kajanje.
Zasto kisom da plasim oluju?
Nema takvih koji cuju
i nagovestaj mojih misli kao ti
Da li prokletstvo je
sto sada zelim najvise?
Ugasice se jednom i ta iskra smisla
koju cuvam na dlanovima.
Moze li uteha srecu da zameni?
I dalje lutam, trazim odgovor
i kao svaki Bozji stvor
saplicem se na tom putu besciljnom.
Vreme leci...
i od reci pogresnih.
Tako kazu drugi.
Ja sam cutljiva i cudljiva.
 
Ne pustaj me u snove
Necu da znam kako si kupovao ljubav
gde si trazio sebe
u kojim vrtovima su te nalazili
bez secanja o prethodnom danu

Ne pokazuj mi oziljke
nastale tudjim dodirom
i slabosti ogrezle u kajanju
Zadrzi za sebe poraze
i propale investicije

Pokazi mi samo bele zube
nezasite gladi
i otvori vrata kod drugog
nestrpljivog kucanja

Namesti scenu kao da znas
sta cu u njoj traziti
Stavi kulise i svetla
pod uglom koji baca senku
na tvoje lice
Ostalo prepusti meni

Vrati se na mesta nedovrsenog biznisa
Uvedi me u krugove poroka
isprati do ivice poznatog
i onda me ostavi samu

Ako te budem nasla na drugoj strani
ne podsecaj me na pocetak
nikada
Sledi uputstva
drzi me uz sebe
i obecaj
da mozes sve
Zar je to tesko?
 
0ee3e921635b2fcca01e224b7b4601f5_we-1.gif

LJUBAVNA PESMA

Kako da dušu sputam, da se tvoje
ne takne? Kako, mimo tebe, njom
da grlim druge stvari i daljine?
Ah, rado bih sklonio na koje
zaboravljeno mesto usred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje
ko gudalo nas neko spaja, koje
iz dveju struna jedan mami glas.
Na kom smo instrumentu? Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.
 
S vremena na vreme cini mi se da u nekom susretu, u predskazanju, u odredjenom razvoju dogadjaja prepoznajem sudbinu kao sto sam sada, ali kada je suvise cudnih desavanja i puteva, oni nikuda ne vode - suvise brojne sume ne sabiraju se! Osecam u sebi u tom neredu stalno prisustvo jedne osobe..jedne potrebe, ali njen oblik kao da je uvek ocrtan pritiskom okolnosti, i sve se tada muti kao slika koja se ogleda u vodi. Uostalom, masa mojih sklonosti, od silne zelje, planova,osecanja ostaju neodredjena i neuhvatljiva,zbog toga - kao avet.To me cini nervoznom i nestrpljivom


girlwalkinginthehazylig.jpg
 
Jos jedna noc lagano odlazi,
ledena, neljubazna i puna kise,
jos jednom me Mesec napusta
ostavlja srce da setno uzdise.
Jos jedna ponoc satkana od ocaja,
bolnih secanja
ceznjivo kuca u mraku stari sat,
sta li nosi dan, ko li ce to znati?
Jos jedna noc, tek jedna u nizu,
a opet je misli cuvaju i paze,
crna kapljica u okeanu suza,
jos jedna noc, a mnoge tek dolaze.
Jos jedna ponoc i trag u vremenu
uklesan je zauvek izmedju cetiri zida,
taj talas u dusi sto nosi tvoj lik,
opet u meni nesto lomi i kida.
Jos jedna noc i ja te opet volim,
stidljivo i strasno, ali na jedan tren,
jer ce nova zora doneti i suze
cuvane u secanju na tebe.
Jos jedna je ponoc, a meni nema mira,
uzaludno zovem u pomoc miran san,
duboko u meni, istina je gorka,
oci ce mi sklopiti tek blistav i nov dan.
Ledena je ljubav tako duboka i crna,
u vrtlogu tom tvoj pogled me prati,
sa kapima kise nestaje i nada,
jos jedna noc odlazi, nikad da se vrati......
 
Noci su savrseni pisci. Ako je pisceva duznost da predstavi dogadjaje, bilo fiktivne bilo realne, na surov i ogoljen nacin, onda ja zivim noc. Rodjena sam da disem vazdu, osecam sunce, pijem vodu i hodam po zemlji, neraskidivo spojena sa ta 4 elementa, darovan mi je potencijal da budem vecno srecna samim tim sto imam mogucnost da postojim, i ja opet nisam. Noc najbolje zna, ne, ja nisam srecna. Ne na potpuni nacin.

Znas li za matematicki problem popunjavanja kruga kvadratima? Naucnici jos neumorno mozgaju o soluciji. Ma koliko kvadrata mi postavili u krug, ne moze se naci broj potreban da se on do kraja ispuni, a da kvadrati ne predju liniju kruznice. Uvek ostanu mali parcici slobodnog prostora.

Gledano kroz tri dimenzije - suplje, praznina.
Gledano kroz cetiri dimenzije - vakuum.

Recimo da tako nekako osecam taj svoj nedostatak. Nije savrseno, a trebalo bi, i zelela bih da bude...
Doduse, postoji hipoteza da ako bismo dovoljno smanjivali povrsine kvadrata, kada bismo ih stavili u najveci moguci deminutiv hipokoristika, gotovo velicine kvarka u protonu, da bi i ta kruznica bila takoreci ,,rasclanjena", pa bismo mogli da je skroz popunimo i dodjemo do savrsenstva i zadovoljstva. Ali ostace hipoteza, sve dok se to ne bude i desilo, samo prazne reci koje su slobodne misli bestidno formirale. A reci lazu. Precesto da bi im se uvek verovalo.
 
Sve njegove srece i nesrece bile su i moje.Svaku sam osecala od pocetka.On je moja velika misao u zivotu. Kad bi sve drugo nestalo, a on ostao, ja bih jos uvek postojala; a kad bi on bio unisten a svi drugi ostali, svet bi mi postao sasvim tudj i ne bih bila deo njega.. Moja ljubav prema njemu lici na vecite stene ispod povrsine..nevidljive a postojane...Mislim na njega, ne kao na neko zadovoljstvo, jer ni ja nisam uvek zadovoljstvo sama sebi, vec kao na svoje sopstveno bice

redhrtflashin02ts.gif


 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top