Mali virtuelni klub pesnika

POZELEH



da, poželeh svet u kome je prijatno živeti, svet, koji je oslobođen sujete, svet, u kome se izgubilo ono veliko JA, svet, koji je nežan prema slabim, svet, koji je ispunjen ljudskom toplinom i razumevanjem...

poželeh svet u kome vlada lepa i topla reč!

ljubav neću da spomenem. ona je, valjda, kroz svu želju prožeta...
 
Mogla bih te ispustiti možda olako
da te iole osećam na dlanovima
ili bilo gde
na bedrima ako baš hoćeš
mogla bih te razbiti
i pljunuti sa tri reči
mogla bih i da plačem
ali znam ako samo još jednu suzu pustim
izgubiću svako samopoštovanje
i ovaj prezir postaće mržnja
koje se bojim više nego što bi trebalo ti
znaš... strašna su nova saznanja o pogrešnosti
i neću ti o njima pričati
iz jednog jedinog razloga
TI NE ČUJEŠ
pa nema potrebe
strašna koliko i pisanje nikome
 
BUDJENJE

za Mariju Magdalenu


1

Primih ga mrzovoljna pospana
sa okusom gorkih noći u ustima
bližilo se praskozorje
luča se gasila
zagledah se u njegove oči
nosile su u sebi skriveni spokoj
toplinu koja je u meni kopnila
Sačekaj rekoh mu
a more se ulivalo u moje grudi
i lagana drhtavica potresala telo
Nije gledao moje obnaženo telo
osmatrao je moju dušu
Govorio mi je o ljubavi o vodi
o praštanju novom životu
govorio mi je s nadom
reči koje sam pogubila vremenom
Kada je spustio ruku na moje ruke
izlilz se kao plima kao nadošla reka
sva moja zla kob
ničeg se nisam stidela
ni zanata ni tela ni greha
samo sam ćutala i posmatrala sunce
koje se rađalo rumeno sjajno blještavo
dok nisam na njegovoj ruci
zaspala blažena spokojna



2



I reče Dođoh
Tebi izgubljenoj među ljudima
grehu naš bezgrešni
primi me k srcu svojemu
kao što ja tebe primam


I reče Pođi
Ti koja zaluta zagubljena
ja ću te voditi nevoljena
jer si ti po volji duše moje
uzdaj se u ime u delo moje


3
Pošli smo
Tiho, uporedo na istok
putem kojim niko nije išao
pratili su nas mirisi lavande i mire
Pošli smo
u onu oblast, među narod
koji ne poznaje sreću jer je odabran
Sasvim sami sred kamena i peska
Da podelim tvoju izabranu tajnu
koju si samo meni poverio
I moj greh težek kao oproštaj
poznat svima koji nas susreću
Da bi svo svoje blago sabrao na nebu
Ljubav otežalu do bola
 
BUDJENJE

za Mariju Magdalenu


1

Primih ga mrzovoljna pospana
sa okusom gorkih noći u ustima
bližilo se praskozorje
luča se gasila
zagledah se u njegove oči
nosile su u sebi skriveni spokoj
toplinu koja je u meni kopnila
Sačekaj rekoh mu
a more se ulivalo u moje grudi
i lagana drhtavica potresala telo
Nije gledao moje obnaženo telo
osmatrao je moju dušu
Govorio mi je o ljubavi o vodi
o praštanju novom životu
govorio mi je s nadom
reči koje sam pogubila vremenom
Kada je spustio ruku na moje ruke
izlilz se kao plima kao nadošla reka
sva moja zla kob
ničeg se nisam stidela
ni zanata ni tela ni greha
samo sam ćutala i posmatrala sunce
koje se rađalo rumeno sjajno blještavo
dok nisam na njegovoj ruci
zaspala blažena spokojna



2



I reče Dođoh
Tebi izgubljenoj među ljudima
grehu naš bezgrešni
primi me k srcu svojemu
kao što ja tebe primam


I reče Pođi
Ti koja zaluta zagubljena
ja ću te voditi nevoljena
jer si ti po volji duše moje
uzdaj se u ime u delo moje


3
Pošli smo
Tiho, uporedo na istok
putem kojim niko nije išao
pratili su nas mirisi lavande i mire
Pošli smo
u onu oblast, među narod
koji ne poznaje sreću jer je odabran
Sasvim sami sred kamena i peska
Da podelim tvoju izabranu tajnu
koju si samo meni poverio
I moj greh težek kao oproštaj
poznat svima koji nas susreću
Da bi svo svoje blago sabrao na nebu
Ljubav otežalu do bola

Svaka rec cini mi se nedovoljnim i nedostojnim komentarom. Velika pesma, golema :)
Voleo bih da sam ja ja napisao, eto! Divan senzibilitet.

Pozdrav
 
BOG


Priča je krenula iz trošnog predgrađa
o tome da su se noću čule tihe nerazumne reči
neki govorahu o pesmi neki govorahu o plakanju
sa nekog navodno zaboravljenog i zatrpanog groblja
ustvari ledine obrasle dugogodišnjim korovom
jer ni istorijske knjige ne pisahu o groblju na tom mestu
ali priča se raširi gradom i sa njom pritajen strah
znatiželjnici dolazahu skriveni mrakom i osluškivahu
kasnije prepričavahu neverovatne priče o noći
dobro obavešteni govorahu o predznaku božje kazne
dok jednog jutra iz trošnog predgrađa neko
ne raširi priču o nepoznatom čudaku po drugima ludaku
koji tu negde spavaše i sva krivica pade na njega
ali za strašno ili prokleto čudo i nakon toga
kad nepoznatog kamenjem i motkama prognahu
sada sa nekom novom žestinom i iskonskim strahom
ču se pesma ili plač jer sve se ponavlja i obnavlja
ulicama nasta strah u prozore zakuca nespokojstvo
deca prestahu sa igrom i nesanica zavlada domovima
ljudi se počehu moliti paleći sveće i loj
tako su tekli dani i noći prepuni jeze i drhtaja
kraj ove čudne priče saznajemo sasvim slučajno
iz beležaka nepoznatog hroničara koje ostavi za sobom
jedne noći a ne zna se više ni koje ni kada
pojavio neznanac po mnogima onaj kog prognahu
sa belim divljim psima i dugim sjajnim štapom
zamirisalo je na tamjan i svež bosiljak
zatim se sve stišalo osatala je samo priča
 
BUDJENJE

za Mariju Magdalenu


1

Primih ga mrzovoljna pospana
sa okusom gorkih noći u ustima
bližilo se praskozorje
luča se gasila
zagledah se u njegove oči
nosile su u sebi skriveni spokoj
toplinu koja je u meni kopnila
Sačekaj rekoh mu
a more se ulivalo u moje grudi
i lagana drhtavica potresala telo
Nije gledao moje obnaženo telo
osmatrao je moju dušu
Govorio mi je o ljubavi o vodi
o praštanju novom životu
govorio mi je s nadom
reči koje sam pogubila vremenom
Kada je spustio ruku na moje ruke
izlilz se kao plima kao nadošla reka
sva moja zla kob
ničeg se nisam stidela
ni zanata ni tela ni greha
samo sam ćutala i posmatrala sunce
koje se rađalo rumeno sjajno blještavo
dok nisam na njegovoj ruci
zaspala blažena spokojna



2



I reče Dođoh
Tebi izgubljenoj među ljudima
grehu naš bezgrešni
primi me k srcu svojemu
kao što ja tebe primam


I reče Pođi
Ti koja zaluta zagubljena
ja ću te voditi nevoljena
jer si ti po volji duše moje
uzdaj se u ime u delo moje


3
Pošli smo
Tiho, uporedo na istok
putem kojim niko nije išao
pratili su nas mirisi lavande i mire
Pošli smo
u onu oblast, među narod
koji ne poznaje sreću jer je odabran
Sasvim sami sred kamena i peska
Da podelim tvoju izabranu tajnu
koju si samo meni poverio
I moj greh težek kao oproštaj
poznat svima koji nas susreću
Da bi svo svoje blago sabrao na nebu
Ljubav otežalu do bola


Toliko posebna, pametna, lepa...
Od svega što bih o njoj kazati htela, odlučujem se, ipak, za ćutanje, kao odraz najvišeg divljenja...
 
Ja nikada nisam tkala zemlju.
Kao i da jesam!
Pukotine prstiju pevaju
i osećaju mirise zelenog ispod plavog
kroz žuto
kroz svetlost...

Ja nikada nisam tražila jezero iza proplanka.
Kao i da jesam...
Voda u meni udara u planine,
kida im utrobe i sliva se...
Daleko, nepregledno, nezaustavljivo...

(Ja nikada nisam smestila šake u tvoju unutrašnjost.
Kao i da jesam...
note su izazvale pesmu i pesma note
iz tišine u kucanje i običnost je vrednovanje:
isplovila sam...)

Ja ću nekada jednom...

San je povlastica
a ja sam samo iz trave narasla.
Otkrivam vam svoje dlanove:
krilo mi ipak nosi sanjarsko ime.

sadness-yvonne-munnik.jpg

Povlastica je čitati te...
 
Dugo ne postovah, čini mi se...
Evo jedne kolektivnosvoje pesme...

OVDAŠNJA

Zemlja još nije smrzla,
a tabani nam trostruko izgaraju:
crveno, plavo, belo
za nama ostaju praistorijski tragovi.

Ovde je raspuće bespuća.

Opasno, opsenom opasano vreme
futur i njegove navike
opisivanje zemlje bez globusa i karte
u sve smo se to upustili
rođenjem ovde.

Ovde je stvoreno u-prkos onom tamo.
Ovde je stvorena inteligencija ludosti.

I nije neobično da u vodenom vazduhu
pevamo mističnu himnu:

Sloboda!
Rizik!
Borba!
Istina!
Jezgro!
Alhemija!

A nejasno je kako zemlja još nije smrzla
kad požari požuruju
naše budućnosti što kasne.

Ovde je Bog došao usamljen
da nađe sebi slične.

Molimo se bez klečanja,
uz poljupce bez jezika,
uz jezik bez dlaka,
uz dlaku i niz kožu,
ježimo se od lažnih bogova.

Oni su tamo, mi smo ovde
i to je jedina naša prednost
među običnim smrtnicima.

Ovde je umrirati tajni obred življenja.

Upustili smo se u pusto,
lutanje kroz nasleđe i nespokoj
i avanturi dodali nastavak -ić
da se bolje razume sa našim imenima.

Zoveš me zemlja, jer ličim na majku
mnoge tvoje ludački željene dece.

Zoveš me majka, zbog zemlje što mi
plamenim ledom golica tabane,
a ja rizikujem i ostajem
bogovski usamljena,
sa mnogo tvoje ludački željene dece
u tragovima alhemijskog vazduha
i jezgra ljubavi.

Ovde je zemlja sinonim za ljubav.
Ovde ljubav još nije smrzla.

Trostruki poljubac
i sveća na gornjim rubovima molitve.
 
Ne-(s)poznata...

Jesi li nekad pomislila
da ce jedan nepoznati sanjar
stihove za tvoju dusu tociti?
Jesi li nekad pomislila
da od patnje tvoje,ima patnje dublje
i od ceznje tvoje ima ceznje vece.
Jesi li nekad pomislila
da sam se sakrio duboko,duboko
u tvo srcu i da cekam
da me dotaknes dusom svojom milom?
Jesi li nekad pomislila
da ce ti u snove doci
svetlost probudjenog odenuta
ruhom vecne praznine?
Jesi li nekad pomislila
da ti nisi ti,
vec da si ti ja,i da san ovaj sto ga snis
u budjenje vodi?
Jesi li nekad pomislila
da ce rosa ljubavi moje
jutrom umivati oci tvoje
i nezno saputati: In la kesh....
 
hej "drugari" ako smem tako da vam se obratim. Puna sam osecanja, tako sam tuzna i naravno glava mi je puna nekih pesama.... stihova.... ako ih ne izbacim iz sebe eksplodiracu....
A vi ako vam se cita citajte ako ne nemojte...
da pocnem???? sta mislite?
 
Bez reci, zamolicu te..samo pogledom
da budeš u ovom trenu iscelitelj moj.
Zahvaliću ti jednim bolnim osmehom,
a pokloniću ti ceo život svoj.

Pružiću ti ruke blede, primi ih svojim,
dahom ih ugrej u život me vrati,
učini da bar na tren opet postojim
ovog časa nek srce mi ne pati.

Dodirni mi lice, oči, nek dodir bude blag.
Ne obaziri se na želje ludog mi srca,
na čelo mi poljubac spusti, ostavi trag,
umiri ga znaš da samo za tebe kuca.

Spusti onda glavu na grudi moje.
Dopusti da u kosu ti licem zaronim
zauvek upijem sve mirise tvoje
i svaki dah samo tebi poklonim.

Na kolena ću se spustiti pred tobom
dlanove ti ljubiti usnama bolnim svojim,
pokloniti se kao pred Bogom,
i reći: "Idi......više se ne bojim."

Zagrišću usne,do krvi, da neme ostanu,
Gledati za tobom dok u tami ne nestaneš,
Proklete su sve buduće zore što bez tebe osvanu
ali bez glasa zovem te da se
VRATIŠ I OSTANEŠ!!!!
 
NAG HRISTOS KALUĐERICA I JA

Vidim
dok stojiš nag pred kaluđericom
kako krvariš na ranama od trnovog venca
kako eoni tvojih očiju u suton
zalaze među uhode među ubice
kako širiš sladunjavu miomirisnu toplinu
i kako tvoj glas nem od greha i bola
ulazi u nas tražeći mirno utočište

Vidim
pod tvojim nogama u grču molitve
čednu kaluđericu pod crninom
dok siše prst i liže usne
od krvi od semenja što se stvara u trenu
sanjajući tebe kako joj dolaziš
topla i vlažna s drhtavicom u telu
jeca u keliji dok se zidovi sudaraju

Vidim
golotinju tvog tela i čistotu duše
bez vere u ljude sijaju tvoje oči
Vidim
nju rastrzanu između požude i kazne
na početku života gde se telo budi kao vulkan

Gde će te se sresti
u đavoljoj postelji ?
na božjoj prostirci?
 
(Iz zbirke „Krivo mi je”, mnogo mi se dopalo, ja bi ovo u lektiru za malo starije : )

IZMEĐU REKE I NEBA

Hajde, ogrni nešto toplo,
zahladnelo je.
Možeš taj šal od kašmira,
lepo ti stoje te smeđe boje.
Vodim te na kaficu na Kalemegdansku terasu.
Tamo je besmisleno neistine ćutati.
Tamo, između reke i neba,
gde sunce za suton
tvoje oči treba.
Da se prostrem poput klot džempera,
iznošenog,
pred tebe.
A ti mi ne daj da budem patetičan.
Da brbljam o tome kako je život jedan,
kako ga ovakav kakav sam,
nesavršen i bedan,
poklanjam tebi
koje nisam vredan.
Ne želim senku koja nas vreba.
Hoću mirnu šetnju
između reke i neba.

Ne daj mi da budem poetičan.
Ne daj da istinu
pretvorim u sapunicu,
da dramu sabijem u strofe,
da se sakrijem u kulminaciju,
da zaključkom prenebregnem rasplet,
da naracijom odaberem bajku.
Da lažem kako ti se uvek vraćam
jer si mi neprikosnovena,
da ti se kunem u majku.
Ne daj da te optužim
(a, pokušaću)
da si ti kriva,
što je naša katarza,
makar i odglumljena,
godinama bivala sve ređa.
Znaš ono: ja ti priđem,
ti mi okreneš leđa.
Ako se ne usudim između reke i neba,
bojim se, biću tipičan,
i tebi, i sebi - postaću običan.

Ne želim da te nemam,
moja prijateljice,
pratilice,
hraniteljice,
kuvarice i kraljice,
sudopero,
perigaćo,
moja ljubavi prva,
moja ženo i majko,
moja podmetalice,
branilice,
lavice, lafice,
poštapalice…
Moja izabranice.
Ja hoću tebi sebe da pričam.
Tebi da plačem kako je volim
i kako boli kad gori.
A stalno me i svuda gori.
Ja grcam, dahćem i gmižem.
Tu… između reke i neba.
Ja želim obe da vas ližem.
Znaš li kakva je kada hoda…
Gledam je kako se njiše
dok prilazi do mojih
(dobro, do naših!) kola.
Prsima se ispod svoda
kao kroz vodu probija,
u bokovima se lomi i savija.
Gledam je.
Ne dišem.
Ja, kapetan mog izmišljenog broda.
I svaki put kad osmehom
krene da razdvaja
svet od bele pene,
muti mi um,
nabrekne me,
zubima svojim,
podupre me.
Odasvud ona.
Iza, ispred, odozgo, po strani...

Dok smo između reke i neba,
ne trebam nikog da me brani.
Pusti da ti sklonim pramen sa lica,
i da nas šapućem kroz nijanse:
njen dodir ima zvuk purpura,
a tvoj je sedef plavi;
njena sluz je ukusno grimizna,
a tvoja - biser, srebrn i mali.
Njen pogled nosi kovitlac
plamenih tonova,
a tvoj
tišinu koralnih sprudova.
Njena koža je boje vrućeg makijata,
a tvoja je pitka poput svežeg mleka.
Njen jezik je i cijan i papren,
a tvoj me ne obara
ni kad udara,
jer su ti nepca
kao tepih od mlade trave
zelenomeka.

Učim da razabiram zov od jeke.
Propinjem se ili saginjem
između neba i reke.

Ti si moja velika devojčica,
možeš da shvatiš, treba da znaš:
tvoj me zagrljaj produžava,
bridim
spokojem
kad mi se takva daš.
A ona,
ženka,
nepripitomljena, a snena,
što zanosom me grli
kovitla me i baca,
niz ambise i brazde
kosmičkih mena.
I svaki put kada
vulkanski zlatno ili crveno
eksplodiram i svršim,
srećan sam što sam živ
da mogu opet,
i opet!
I opet…
… sav, u njoj da se raspršim.

Ne huli na nas beznađem.
Između reke i neba
treba mi da nas nađem.

Prepričaću ti se po vrstama.
Da li bi mi lakše oprostila
da sam očevinu na rakiju potrošio,
da sam se kockao, da sam te bio?
Da sam nas kriminalom upropastio?
Znam, odane žene nemaju snove.
Ali, pate i kriju.
Svoj život od sebe.
Pravdaju ispičuture, dangube i probisvete,
slabošću i nesrećnim detinjstvom,
lošim odnosima sa ocem il’ bratom,
impotencijom, poslovnim krahom.
Praštaju im što zaboravljaju
dečije rođendane i godišnjice,
samosažaljevaju svoje ispucale šake,
ponosne na sebe što
za života, domaćinski štede,
za porodične rake.

Večeras, između reke i neba
oprostom ćemo ambis da pregazimo.
Ne daj da se u većinu preobrazimo!

Da li bi isto ovoliko plakala
da kukavički,
pred tobom rasporim vene
ili da ti sav skršen priznam
da ćeš prvu kišu hladnu, oktobarsku,
onu dogodine, dosadnu,
dočekati bez mene?
Da umirem, da me neće biti,
da ćeš sama o svemu brinuti?
Da ćeš crninu nositi
(koja ti tako seksi stoji).
Da ćeš se možda ponovo udati
za nekog šmoklju il’ lovatora
kojeg će moj sin da se boji.
Razvedri se, moja ljubavi!
Zamisli da je život igra. Zavrti me!
Samo tako ostaću čovek,
a ne zaustavljena čigra.

Ko god da nas sluša ili gleda
zavidi nam što postojimo
između reke i neba.

Dopusti da te i dalje imam.
Ja volim tvoju dugu kosu preko moga čela.
Ja te maštam kada se diram.
Razumi me danas
zauvek
između reke i neba.
Nisam podlac koji te vara.
Bilo bi mi teško da mi ne dopustiš
više nikada
da u tvom krilu grejem stopala,
dok mi sređuješ nokte na rukama.
Da gledam Van Dama
dok prebiraš po klaviru,
da srčem tvoju supu,
nedeljnu, kokošju, masnu, najukusniju,
dok gunđaš i gužvaš prćasti nos
što takvim filmovima kvarim decu
i što po hladnom podu hodam bos.

Grehota je da se delim,
između reke i neba,
na ono što bi trebalo i ono što želim.
Pusti,
preklinjem te
da i nju imam.
Obećavam ti,
samo dok ne naučim
da zaustavim vreme,
ili dok ne prepoznam granu,
dok ne potrošim nebo,
dok ne oblikujem breme,
dok ne povadim trnje,
dok ne prepoznam stranu.
Preklinjem te,
ostani sa mnom,
dok i nju ljubim,
A ja ću, dok te imam,
svoju reč ti dajem,
između reke i neba
istinom da trajem.

Žudim nas u sobi s uspomenama,
i kad nam kosa bude seda, kako te privijam…
… između reke i neba.
 
Produži dalje

Ne traži mi da oprostim,
ne traži da zaboravim
sve one godine i reči
koje sam potrošio na tebe.

Ne traži od mene
da sve te dane spakujem u kofer
i bacim u Savu...
Isplivaće opet...

Ne znaš ti taj ukus soli
koji razjeda obraze,
koji nagriza usne,
od koga trnu zubi,
dok čitam tvoja pisma
ili gledam tvoju sliku...

Ne traži da previjem ranu,
duboko je,iznutra
gde tudji pogled ne dopire...
Pusti me da živim kao bogalj.

Ne boj se,ja ti neću suditi,
suvise sam slab za to...

A ako ti,dok budeš šetala pored reke
vetar u letu šapne moje ime,
ne proklinji me,ne osvrći se...
Samo stresi rosu sa kose i produži dalje...

Neozbiljni pesimista

thinkingemobyanomami4is.jpg
 
*************
Suzom kameleona
odlikujem
ovaj dan
i preterujem
gurajući dublje prst
u oko Sunca
i preterujem
prateći trag sluzi
raskućenih puževa
i preterujem
u nadi da ćeš
izrasti iz mene
i zagrebati svodove...

Suzom kameleona
umivam nas
musave
od meda
i spiram nam
sa dlanova
učvorena raskršća
i....
preterujem
s tom
suzom kameleona...
preterujem...
 
od Laudanum :


Ne uvlaci me u sebe
ispljunio me
kao more alge nkopn bure
prepusti me vremenu da me rastoci
bole me oci

ne uvlaci me u svoje snove
uhvaticu se za pogreshan slap vodopada
i pascu
duboko
gde brzaci vajaju remek dela vremenom crvenim
ni u nade, ne uvlaci me
otkine se u meni deo tebe
jer vera je jaca
a suton gusto vlada horizontom
boli me dusa

Odgurni me
olakshaj me
odglumi me
olakshaj se

samo se ne uvlaci
jer kosti mi se razvlace
dok places, dok placem
razvodjeni u trulezzi
lak plen gavranima postajemo
 

Back
Top