ŽIVO - MRTVA LJUBAV
Vuku se dani
živo mrtvog trajanja,kao da je ljubav
još negdje tu.
Ljubav,
muka,
bol,
blato.
Nježna,lepljiva i glomazna ljubav.
Noć za dan,zore u suzama,
zore koje ne sviću.
Prošlost je ta ljubav
i danas je
i sjutra će biti,
stvarna kao san
i nestvarna kao dan.
Već treći mjesec si
moja nedodirljiva,
promiskuitetna djevica,
imam te i nemam te,
što voliš ne voliš,
što sanjaš
ne sanjaš...
Ne sanjaš
tešku tugu
i samoću.
Znaš li zašto plačeš
tugo sa zlatnim suzama
i kosom od zlata
i zlatnim rukama,
zašto oči teku
potocima zlata ?
I sam sam
raščupano drvo u oluji,
bez korijenja
i polomljenih grana,
slomljenog vrha.
Samo ostatak
od,nekad,drveta.
Talas sam zapjenjeni
mora pomahnitalog.
Nijesam ni ono drvo
ni talas
već samo tvoj hir,
hir nezaljubljive,
hir zaljubljive,
hir vječno i na kratko i bezumno
zaljubljene žene.
Tu ne pomaže stih
ni vapaj,
ni delirijum ni ekstaza;
tu ne pomaže ni ravnodušnost,
jednostavno takva si,
suicidalno dekadentni egoist,
narcis nimfoidni
za kojeg nema nade.
Ostajem ti ipak vjeran
kao drvetu bršljan,
opna sam lepljiva
spremna da pukne
i da se raspe
u milione spermatozoida
koji bi da začnu
novi,
izbrazdani
život.
To vrijeme ne dolazi
i ostajem jalova opna
na frigidnom drvetu.
To vrijeme je umrlo
a umire i nada,
sve je opet svršeno
i ponovo počinje
dok igramo kljasti,
bezglavi i bezumni,
pokušavamo od sivog jutra
stvoriti novo sjutra
da obnovimo prošlost.
