Baby Kate
Aktivan član
- Poruka
- 1.847
Ljubitelji poezije,
molim vas za vaše utiske o ovim pesmama.
Pisao ih je jedan moj prijatelj, a ja bih volela da mu uputim neobičnu čestitku povodom njegovog rođendana, u vidu komentara o negovoj poeziji od strane ljudi koji ga ne poznaju.
DODIR
Prošla ja kamenom
Noseći srce među zubima
Za sobom je ostavila
Hrpu oveštalih misli
I jedno oslepljeno nebo
Dopustite da ruke njene
U mojoj glavi zanoće
OSMEH
Osvanula je u krvi mojoj
Sobom označivši putanju
Zavela je oči u kamenu
Dah među zubima zaustavljen
Poklonila je neprekidnom lutanju
Kraj mene bezimena kleči
Od suve stvarnosti otrgnuta
Na usnama joj lebdi osmeh
Dodvorava se preteškom ćutanju
ŠAPAT
Ona je ptice povela
Kroz razapeto nebo
Između mene i nje
Hrapava tišina ječi
U kameni vazduh
Izdišem ljubav
Njene oči me traže
Sa raspuklih usana
Odvojiše se tuđe reči
OPČINJENOST TANATOSOM
Proći će mnoga ćutanja
Dok se u oku
Ne slegne prašina
U kamenu duša ne zamori
Dok noć ne oglođu senke
Usta ne obvije tmina
U tom magnovenju
Prepoznaješ odjeke
Progutanih reči
Urlik je tvoja tišina
BROD MRTVIH
I
Prisutnost se ne meri uzdasima
Niti odjecima postojanja
Agonisti na mirnom moru
Isuviše tajnovitom
Za vernike i bezbožnike
Privid rastanka
Obala uz nebo prianja
Na kamenom brodu
Mrtvi ljudi dišu
Niko više ne sanja
II
More dnom razočarano
Želi ponovo da se rodi
Kamen ga ogoljen zove
Putnici iza noći
Hodaju po živoj vodi
Opijeni zanosom plove
Prepušteni brodolomu
Kao svojoj jedinoj slobodi
NA ODRU
Fijuk vetra
Oplakivanje kamena
Priroda je sebi laž
Drhte grane
Zgrušani su oblaci
Kao prostor beskrajno naš
Voleo sam taj vetar
To je sve što bi o meni
Trebalo da znaš
OTVORENIH OČIJU
U svetlosti
Koža se moja budi
Zinulo je čelo sveta
Ponire zemlja
Zapomažu zaklani ljudi
Kriju se žene
Čekaju molitvu novu
Pokidasmo postelju
Na kojoj je spavao bog
Našu svetlost
Mrakom neki zovu
SVANUĆE
Alberto Kaejro,
čovek koji nije postojao,
O suncu je pisao.
Razmišljanje je neprijatnost,
u Prirodi iznalazi smisao.
Pisanje nema veze sa postojanjem.
Ko sam ja da kažem šta je stvarno?
Alberto piše kao što bi disao.
Pet je sati izjutra.
Sunce se propinje na prste
I pomalja nad nebeskim zidom.
Mislim:
Verno ga je opisao.
UNUTRAŠNJOST VATRE
Ne recite prave reči
Bićete u pepeo pretvoreni
U prah što nastaje od ognja i leda
Ona je zoru nacrtala
Izlegla sunca iz školjke
I noć je iznedrila
Postrojila zvezde sve odreda
Pravim li svoj lik izlazeći iz vatre
Ili se to ona
Sama u sebi ogleda.
ŽIVO MESO VRŠCA
Negde na pola puta
Između vatre i Vršca
Setih se tebe
Kod katedrale
Pitao sam tvoje sugrađane
Za kuću nasred druma
U kojoj živiš
Jedni sležu ramenima
Drugi kažu umro je
Kažu stajao je nekada
Baš tu gde ti sada stojiš
U trenu zatečen
Čitajući tvoje reči
Bio sam ubeđen
Da večno postojiš
PRISLUŠKIVANJE VETRA
Vetar svojim romorom zaludi
I krošnje mrakom umivene
I zemlju. Na obali plaču žene
U crnini koja se suncu čudi.
Huka gluvim predelom bludi
Zavodi naletom malaksale sene
Slanim velom vetrova obvijene
Slobode koje nekad behu ljudi.
U kamen nam se zemlja pretvara
Odsecite ruke onome ko stvara
Neka se niko da govori ne usudi.
Fijuk vetra zakopaće tišine
Pred našim očima sanjaju praznine.
Svet u nestajanju iznova me čudi.
RAZGOVORI SA BOGOM
PRVI
Poznavao sam čoveka
koji je čitav život bio u svađi sa Bogom.
Godinama nisu pričali.
Jednog dana čoveku je dozlogrdilo,
pa se izjada Gospodu:
"Ne mogu više ovako da živim. Želim da
dam bar neki smisao svome postojanju."
"U redu. Neka bude", konačno reče Bog.
I pretvori ga u rosu.
DRUGI
APOLINER: Ne vidim Bože zemlju našu
Zinulu na slepo nebo
Prekrila je crna noć
Od crnih misli teža
BOG: Videćeš je izjutra
APOLINER: Ne vidim Bože zemlju našu
Prekrila je pustoš crna
A čini mi se kako zveri
Koračaju sa tvojim žezlom
BOG: Biće bolje
Kada svetlost ojača
APOLINER: Možda ću i umreti...
BOG: Možda ćeš...
TREĆI
"Potpuno sam razočaran u ljude",
reče jednom prilikom Bog.
"Nikada se neće promeniti",
doviknu neko od prisutnih.
"Znam", produži Gospod,
"svakim danom su sve veći neljudi.
Pitam se da li bi bilo bolje
da sam prespavao subotu."
ČETVRTI
"Molim te, nemoj ponovo da se svađamo
oko bezveznih stvari", reče Bog.
"Meni nisu tako beznačajne", odgovori Čovek.
"Ali jesu...videćeš da jesu...
Uostalom i nije tako lako na to odgovoriti".
"Ma hajde, ti sve znaš...
Reci, ko je koga stvorio?"
molim vas za vaše utiske o ovim pesmama.
Pisao ih je jedan moj prijatelj, a ja bih volela da mu uputim neobičnu čestitku povodom njegovog rođendana, u vidu komentara o negovoj poeziji od strane ljudi koji ga ne poznaju.
DODIR
Prošla ja kamenom
Noseći srce među zubima
Za sobom je ostavila
Hrpu oveštalih misli
I jedno oslepljeno nebo
Dopustite da ruke njene
U mojoj glavi zanoće
OSMEH
Osvanula je u krvi mojoj
Sobom označivši putanju
Zavela je oči u kamenu
Dah među zubima zaustavljen
Poklonila je neprekidnom lutanju
Kraj mene bezimena kleči
Od suve stvarnosti otrgnuta
Na usnama joj lebdi osmeh
Dodvorava se preteškom ćutanju
ŠAPAT
Ona je ptice povela
Kroz razapeto nebo
Između mene i nje
Hrapava tišina ječi
U kameni vazduh
Izdišem ljubav
Njene oči me traže
Sa raspuklih usana
Odvojiše se tuđe reči
OPČINJENOST TANATOSOM
Proći će mnoga ćutanja
Dok se u oku
Ne slegne prašina
U kamenu duša ne zamori
Dok noć ne oglođu senke
Usta ne obvije tmina
U tom magnovenju
Prepoznaješ odjeke
Progutanih reči
Urlik je tvoja tišina
BROD MRTVIH
I
Prisutnost se ne meri uzdasima
Niti odjecima postojanja
Agonisti na mirnom moru
Isuviše tajnovitom
Za vernike i bezbožnike
Privid rastanka
Obala uz nebo prianja
Na kamenom brodu
Mrtvi ljudi dišu
Niko više ne sanja
II
More dnom razočarano
Želi ponovo da se rodi
Kamen ga ogoljen zove
Putnici iza noći
Hodaju po živoj vodi
Opijeni zanosom plove
Prepušteni brodolomu
Kao svojoj jedinoj slobodi
NA ODRU
Fijuk vetra
Oplakivanje kamena
Priroda je sebi laž
Drhte grane
Zgrušani su oblaci
Kao prostor beskrajno naš
Voleo sam taj vetar
To je sve što bi o meni
Trebalo da znaš
OTVORENIH OČIJU
U svetlosti
Koža se moja budi
Zinulo je čelo sveta
Ponire zemlja
Zapomažu zaklani ljudi
Kriju se žene
Čekaju molitvu novu
Pokidasmo postelju
Na kojoj je spavao bog
Našu svetlost
Mrakom neki zovu
SVANUĆE
Alberto Kaejro,
čovek koji nije postojao,
O suncu je pisao.
Razmišljanje je neprijatnost,
u Prirodi iznalazi smisao.
Pisanje nema veze sa postojanjem.
Ko sam ja da kažem šta je stvarno?
Alberto piše kao što bi disao.
Pet je sati izjutra.
Sunce se propinje na prste
I pomalja nad nebeskim zidom.
Mislim:
Verno ga je opisao.
UNUTRAŠNJOST VATRE
Ne recite prave reči
Bićete u pepeo pretvoreni
U prah što nastaje od ognja i leda
Ona je zoru nacrtala
Izlegla sunca iz školjke
I noć je iznedrila
Postrojila zvezde sve odreda
Pravim li svoj lik izlazeći iz vatre
Ili se to ona
Sama u sebi ogleda.
ŽIVO MESO VRŠCA
Negde na pola puta
Između vatre i Vršca
Setih se tebe
Kod katedrale
Pitao sam tvoje sugrađane
Za kuću nasred druma
U kojoj živiš
Jedni sležu ramenima
Drugi kažu umro je
Kažu stajao je nekada
Baš tu gde ti sada stojiš
U trenu zatečen
Čitajući tvoje reči
Bio sam ubeđen
Da večno postojiš
PRISLUŠKIVANJE VETRA
Vetar svojim romorom zaludi
I krošnje mrakom umivene
I zemlju. Na obali plaču žene
U crnini koja se suncu čudi.
Huka gluvim predelom bludi
Zavodi naletom malaksale sene
Slanim velom vetrova obvijene
Slobode koje nekad behu ljudi.
U kamen nam se zemlja pretvara
Odsecite ruke onome ko stvara
Neka se niko da govori ne usudi.
Fijuk vetra zakopaće tišine
Pred našim očima sanjaju praznine.
Svet u nestajanju iznova me čudi.
RAZGOVORI SA BOGOM
PRVI
Poznavao sam čoveka
koji je čitav život bio u svađi sa Bogom.
Godinama nisu pričali.
Jednog dana čoveku je dozlogrdilo,
pa se izjada Gospodu:
"Ne mogu više ovako da živim. Želim da
dam bar neki smisao svome postojanju."
"U redu. Neka bude", konačno reče Bog.
I pretvori ga u rosu.
DRUGI
APOLINER: Ne vidim Bože zemlju našu
Zinulu na slepo nebo
Prekrila je crna noć
Od crnih misli teža
BOG: Videćeš je izjutra
APOLINER: Ne vidim Bože zemlju našu
Prekrila je pustoš crna
A čini mi se kako zveri
Koračaju sa tvojim žezlom
BOG: Biće bolje
Kada svetlost ojača
APOLINER: Možda ću i umreti...
BOG: Možda ćeš...
TREĆI
"Potpuno sam razočaran u ljude",
reče jednom prilikom Bog.
"Nikada se neće promeniti",
doviknu neko od prisutnih.
"Znam", produži Gospod,
"svakim danom su sve veći neljudi.
Pitam se da li bi bilo bolje
da sam prespavao subotu."
ČETVRTI
"Molim te, nemoj ponovo da se svađamo
oko bezveznih stvari", reče Bog.
"Meni nisu tako beznačajne", odgovori Čovek.
"Ali jesu...videćeš da jesu...
Uostalom i nije tako lako na to odgovoriti".
"Ma hajde, ti sve znaš...
Reci, ko je koga stvorio?"
Poslednja izmena: