.
Neophodno je trezveno se odnositi prema čudima. Ne tvori čuda samo Božija blagodat. Zna se da će se antihrist, zbog utvrđenja svoje vlasti nad svetom, naveliko poslužiti čudesima. Satana uvek uzima izgled Anđela svetlosti i njegove sluge – izgled sluga pravde (« Kor. 11, 14-15). Među ostalim stvarima za obmanu, koriste se oni i čudesima, nastojeći da izazovu utisak kod posmatrača i da ih nateraju da se poklone satani. Lažna čuda nisu privlačna, opterećuju, pre nego što privode ka spoznaji nedostižnog. U Delima Apostolskim opisuje se slučaj, kada je neka sluškinja, opsednuta zlim duhom «pogađanja», govorila svima da su Apostoli – sluge Boga Višnjega, koji blagoveste put spasenja (Dela, 16, 16-18). Ali apostol Pavle je isterao zlog duha, ne trpeći da oni prorokuju. Po objašnjenjima Svetitelja Jovana Zlatoustog, sveti apostol je rasudio ovako, jer ako zli duh ima sposobnost da govori tako, znači da sprema nekakvu zamku, što se na samom delu i desilo. Kada je demon izašao, apostoli su bili pretučeni. Sveti Zlatoust kaže, da oni nisu izagnali ovog demona, tada bi se desilo nešto još gore.
Duhovni pisci poslednjih vremena, posebno svetitelj Ignjatije Stavropoljski, skreću pažnju posebno na lažnu duhovnost, koja se do krajnosti umnožila u naše vreme. Lažna duhovnost nastoji da privuče na sebe pažnju lažnim čudesima. Svetitelj kaže, da je to - đavolska zamka, koja ima za cilj – klevetu na Pravoslavlje. Ali «laž ne može da vlada zadugo» (sv. Ignjatije). Nema ničega tajnog, što neće biti javno. Lažna čudesa će pre ili kasnije biti razotkrivena, samim tim posramivši one koji su ih činili, i sablaznivši one koji su im poverovali.
Gospod je razotkrio Jevreje u sujetnom traženju znakova i čuda: «Rod ovaj lukav i preljubotvoran, znake traži, ali znaci mu se neće dati (mat. 16, 4). Ne obazirući se na velika čuda: deset kazni egipatskih, razdvajanje Crvenog mora pri izlasku izrailjaca iz Egipta, ognjeni stub, koji ih je vodio u pustinji, mana (nebeska hrana, prim.prev) koja je pala s neba, pad Jerihonskih zidina i na mnoštva drugih čuda - jevrejski narod je, po svedočenju Svetog Pisma, ostao tvrdokoran i neveran, i na kraju i pored mnogobrojnih divnih čuda koja je ucinio Gospod Isus Hristos, koja do tada niko nije činio (In.15,24), oni nisu priznali Mesiju…
Svojstvo površnih ljudi jeste da traže čuda, koje bilo ko da učini, predstavlja za njih samo jarku scenu, efektnu zabavu. Njima, u suštini, nije toliko važna istina, oni neće da se trude da ispune jevanđelske zapovesti zbog sticanja vrlina. Hrišćanstvo takvih ljudi se sastoji u razgovorima uz šoljicu kafe «o važnim stvarima». Svetitelj Ignjatije piše: «Reč Božija – je duhovno čudo koje, budući darovano čoveku, sadrži i sve što mu je potrebno za njegovo spasenje, i odvojena materijalna čuda nisu potrebna. Hrišćanin, kojem nije poznato ovakvo svojstvo reči, otkriva svoju ohladnelost prema reči, on je u ne znanju reči Božije ili u mrtvom znanju samo slova».
Čudo ne označava bolju propoved. Bog traži ljubav čovekovu, dobru volju, da slobodno ide za Njim. Čudo ne može biti nešto nasilno nad osećanjima i voljom čoveka. Vera, koja je rezultat nekog čuda, ako nije zasnovana na životu po jevanđeljskim zapovestima, pre ili posle će postati sujeverje ili može čak da se i izgubi. Bog se otkriva čoveku, koji živi savesno, koji sluša unutarnji glas savesti u svojoj duši. Čovek se utvrđuje u veri, kada živi po Jevanđeljskim zapovestima. «Da bi znali značenje reči, treba ih ispunjavati. Kada se ispunjavaju Jevanđeljske zapovesti, počinju brzo da menjaju, izgrađuju, oživljavaju čoveka, menjaju njegov način misli, srdačna osećanja, samo telo: jer Živo slovo Božije i deluje, i oštrije je od svakog mača sa oštricom sa obe strane, i prolazi do razdelenja duše i duha, delova tela i mozga, sudeći pomislima i mislima srca (Jevr. 4. 12)» /4/. Piše sveti Ignjatije. Živeći po Jevanđelju, čovek dostiže sjedinjenje s Bogom. Takav život, uči čoveka da vidi svet onakvim kakvim ga je Gospod sazdao, kao veliko čudo Božije. Pravi hrišćanin ne traži čuda, koja su suvišna za njega, niti horoskope. «Onaj, koji je predao sebe volji Božijoj, nema potrebe da zna budućnost» (sv. Ignjatije). Brižljivo, s velikim naporom traži samo jedno – ispunjavanje volje Božije. Volja Božija se skriva u Zapovestima Božijim. Pravi hrišćani traže istinska svedočanstva o Bogu u primerima blagočestivog života.
U besedi «Razgovori o čudima» svetitelj Ignjatije, između ostalog, navodi primer iz žitija prep. Antonija Velikoga, kada je neki mladi monah zapovedao u pustinji divljim magarcima. «Kada je prepodobni Antonijr čuo o ovom čudu, odnosio se s nepoverenjem prema duševnom stanju ovog čudotvorca; i ubrzo se pronela vest o tužnom padu monaha». Drevni oci savetuju da se pri izboru duhovnog nastavnika ne vodi računa ni o čem drugom, sem o blagočestivom životu duhovnika: «Ne reba tražiti rukovođenje od onih, koji imaju dar proroštva ili prozorljivosti, nego pre svega – od istinski smirenomudrenih» piše sv. Prep. Jovan Lestvičnik (Reč 4, 120).
U poslednje vreme, po predskazivanju drevnih otaca (svetitelj Nifont Carigradski), oni, koji uistinu sluze Bogu, blagorazumno će se kriti od ljudi, i neće među njima tvoriti čuda i znamenja, nego će ići putem delanja (molitvenog, prim. prev) sa smirenjem. Svi istinski podvižnici XX veka su tako i postupali. Oni su pažljivo sakrivali svoje duhovne darove.
Primer može biti ispovednik vere, zadivljujući podvižnik, za života poznat samo uskom krugu ljudi, iguman Nikon (Vorobjev, + 1963), i njegova knjiga pisama pod nazivom «Ostaje nam pokajanje» (M. 1997) koja je duhovni dar savremenom hrišćaninu. Iguman Nikon je govorio, onima koji su želeli da budu njegova duhovna čeda, da on ne smatra sebe ničijim duhovnim ocem, i da može, po meri svoga uzrasta i životnog iskustva samo da podeli s njima svoje znanje. Otac je postavio strogi uslov onima koji su s njim kontaktirali, da nikada o njemu nikom ne govore, i da mu nikoga ne dovode. Onima koji su želeli da žive pored njega, po svome velikom smirenju, bi govorio, da nemaju nikakve koristi da žive pored čoveka koji zna kako treba da živi, a ne živi takvim životom.
Ljudi, koji su bili u duhovnom kontaktu sa ocem Nikonom, sećaju se da je otac često ponavljao: «Takvog duhovnog rukovođenja, koje podjednako treba i meni, i Vama, danas nema.» Nikada nije zahtevao da ga u svemu slušaju, iskazujući svoje mišljenje upravo samo kao mišljenje, ostavljajući slobodu da čovek postupi i drugačije u slučaju, naprimer, promene okolnosti, i nikada i ničim nije obavezivao one koji su ga pitali za savet. Samo u jednom savetu je otac bio kategoričan: «Ako Vam nekada neki od sveštenika kaže: idite za mnom, Ja ću vas voditi po duhovnom putu, - bežite od njega; takav čovek je u prelesti».Očigledno da ovakav duhovnik nije svestan težine odgovornosti koju bi hteo da preuzme na sebe, jer svaki čovek koji mu dolazi sa njemu svojstvenim nemoćima – pre svega je krst za pastira. Sam O. Nikon je zaista tvorio čuda i iscelenja, o čemu ima svedočenja, ali ih je veoma brižljivo krio.
Za primer Jevanđeljskih reči: «Ako i iz mrtvih vaskrsne, a nema vere» (Lk. 16,31) – o. Nikon bi navodio priču sveštenika iz logora, koji je tada bio u Sarovskim logorima. Jednom su leti zatvorenike poslali da nešto kopaju na reci, i oni su iznenada videli, da se na dnu rečice pojavila ikona Spasitelja Nerukotvornog. Svi koji su radili, zastali su, zadivljeni i prestali da kopaju, stajali su samo tako i gledali. Stražari su dotrčali da vide o čemu se radi, progurali se i isto su videli ikonu. Brzo su naredili da se kopa na tom mestu, da bi uklonili ikonu. Ali ona nije nestala. Onda su počeli da je zasipaju...Otac Nikon je govorio: «Ako čovek neće da poveruje, nikakvo čudo ga neće ubediti».