U pravu si, naravno. U stvari, nešto sam ovih dana konfuzna, pa se vrlo loše izražavam.
Naravno da svi na svoj način učestvuju u vaspitavanju deteta/dece, samo iz različitih pozicija i sa različitim ulogama, te je roditeljska u svakom slučaju presudna i njihov stav je taj sa kojim svi moramo da usaglašavamo svoje kada su opšte stvari u pitanju. Kada se radi o "kućnom redu", naravno da u svojoj kući sprovodimo red kakav nam odgovara, odnosno vereujemo da treba. I deca tačno određuju i znaju gde se šta sme, a šta ne. Provereno
.Majka mojih bratanaca ima npr. lošu naviku (nemojte, molim vas sad ovo da doživite kao ogovaranje snajke - ona je u osnovi dobar roditelj, ali niko nije savršen) da popusti pred molbama za slatkišima, ali baka im nikad nije dala ni najmanju čokoladicu pre nego što su normalno i regularno ručali. I već dugo im ne pada na pamet ni da pkušaju "preko reda" - znaju da ne pali.
Kada sam ja kod kuće (na žalost u pslednje vreme je to jako retko), oni su uglavnom sa mnom, ali i ako su sa bakom a ja sam prisutna - mnogo su razumniji i poslušniji. Čak i ne znam u čemu je štos, samo tačno znam i osećam da im je važno da "budu dobri", pa pretpostavljam da je to posledica ne samo ogromne ljubavi, već i mnogo zajednički provedenog vremena, strpljenja, objašnjavanja, dogovaranja...
Problem je baka koja je (bila) popustljiva (da vam ne pričam koja je to transformacija u odnosu na to kakva je bila sa nama kao majka), a oni rastu, postaju sve "namazaniji" i dosetljiviji, puni su raznih (često opasnih) ideja, isprobavaju granice, a baka u stvari uopšte više ne zna kako sa njima da izađe na kraj kad ih "uhvate lujke".