Situacija nezavidna...
Levo i desno od mene su tamni, masivni zidovi od kojih se oseca vlaga. Tavanica se ne vidi. Kao i da je nema. Stojim u blatu do clanaka i dodirujem zid okupan vlagom i prljavstinom. Sve je memljivo... i zidovi... i tavanica... i pod i rupe ispunjene vodom i blatom... I ja sam memljiva... Jakna je upila miris budji koji me prati vec neko vreme.
A koliko je vremena vec proslo? Koliko sam vec ovde?
Samo taj hodnik, bez izlaza, bez kraja, bez milosti... Pa se zapitam gde sam to u opste. Samo hodnik i ja. Setim se i miseva, pitam se gde su. Ali ni njih nema vise...
Neka prljava svetlost izbija iz zidova. Prestala sam da je proucavam, jer mi nista nije jasno, a ni moje misli ne mogu da se vezu za nesto konkretno. I tako gacam korak po korak... vucem noge u nepoznatom pravcu. Pomisljam da legnem i da pocnem da kukam, ali ni za to nemam snage. Korak, pa upadnem u rupu. Izvucem nogu iz blata i u tom procesu zagazim u drugu baru.
Oh, kad ce se sve zavrsiti...
Nove farmerke ulepljene blatom. Nije me briga! Ali te nove farmerke se na meni naizmenicno kvase i suse. Kako sam se samo nervirala kad sam se spotakla i pala. Kukala za farmerkama!? Budala! Vise se ne potresam oko toga. Prljavo pa prljavo. Opet padam. Cini mi se da sam vise puta pala nego sto sam normalnih koraka napravila. I eto zato mi nije vazno. I onako nema nikoga da me vidi.
Sta li sada rade drugi ljudi? Gde su, s kim su? Da li placu, smeju se, da li su sami ili u drustvu? Osecaju li oni bol? Ja ga osecam. Ko napravi ovaj hodnik!? Nije im dosta sve sto sam prezivela nego im je palo na pamet i kamenje da stavljaju. Kakav je to bol bio. Pasti kolenom na kamen, i to tacno izmedju casice i... sta ja znam cega. Oteklo i pulsira. Bar znam da sam jos ziva. Znam da sam ziva ali ne i kako mi to pomaze. U ovom trenutku zivot je samo velika kaljuza puna kamenja. Samo komarci fale pa da se sve pretvori u pakao...
Levo i desno od mene su tamni, masivni zidovi od kojih se oseca vlaga. Tavanica se ne vidi. Kao i da je nema. Stojim u blatu do clanaka i dodirujem zid okupan vlagom i prljavstinom. Sve je memljivo... i zidovi... i tavanica... i pod i rupe ispunjene vodom i blatom... I ja sam memljiva... Jakna je upila miris budji koji me prati vec neko vreme.
A koliko je vremena vec proslo? Koliko sam vec ovde?
Samo taj hodnik, bez izlaza, bez kraja, bez milosti... Pa se zapitam gde sam to u opste. Samo hodnik i ja. Setim se i miseva, pitam se gde su. Ali ni njih nema vise...
Neka prljava svetlost izbija iz zidova. Prestala sam da je proucavam, jer mi nista nije jasno, a ni moje misli ne mogu da se vezu za nesto konkretno. I tako gacam korak po korak... vucem noge u nepoznatom pravcu. Pomisljam da legnem i da pocnem da kukam, ali ni za to nemam snage. Korak, pa upadnem u rupu. Izvucem nogu iz blata i u tom procesu zagazim u drugu baru.
Oh, kad ce se sve zavrsiti...
Nove farmerke ulepljene blatom. Nije me briga! Ali te nove farmerke se na meni naizmenicno kvase i suse. Kako sam se samo nervirala kad sam se spotakla i pala. Kukala za farmerkama!? Budala! Vise se ne potresam oko toga. Prljavo pa prljavo. Opet padam. Cini mi se da sam vise puta pala nego sto sam normalnih koraka napravila. I eto zato mi nije vazno. I onako nema nikoga da me vidi.
Sta li sada rade drugi ljudi? Gde su, s kim su? Da li placu, smeju se, da li su sami ili u drustvu? Osecaju li oni bol? Ja ga osecam. Ko napravi ovaj hodnik!? Nije im dosta sve sto sam prezivela nego im je palo na pamet i kamenje da stavljaju. Kakav je to bol bio. Pasti kolenom na kamen, i to tacno izmedju casice i... sta ja znam cega. Oteklo i pulsira. Bar znam da sam jos ziva. Znam da sam ziva ali ne i kako mi to pomaze. U ovom trenutku zivot je samo velika kaljuza puna kamenja. Samo komarci fale pa da se sve pretvori u pakao...