.. neko izgleda nije cuo za narodnu knjizevnost ..
(.. mada .. istina .. oni nisu pisali pa nisu bili pisci .. ali su svakako bili knjizevni stvaraoci ..)
.. onaj koji je pisac pisac je od rodjenja .. pre objavljene prve knjige ..
.. objavljena knjiga sluzi samo tome da ga svet kao pisca prepozna ..
(.. u slucaju da neko kvalitetno pise .. a za zivota ne objavi knjigu .. taj je pisac ..? )
Smešno je reći da je neko pisac od rođenja? Po kom to osnovu i gde se to gleda?
Koliko znam na rođenju prepoznaju da li je dete muško ili žensko, ali da negde prepoznaju i da je pisac za to ne znam.
A za ovo "pre objavljene prve knjige" pročitaj pažljivo to što si citirala:
Kad svojim radom stekne ugled i priznanje od okoline, od kolega i kritičara da jeste pisac, kad dobije svoju publiku, e to je jedan stepenik ka toj, da kažem, tituli. Tad i posle izdavanja minimum dve knjige (koliko mi se čini) se stiče uslov postati i zvanično književnik.
Dakle, to isto što si ti rekla, rekao sam i ja. Objavljivanje prve knjige ne znači da pre toga nije bio pisac, ali da bi sebe proglasio piscem treba upravo to što sam napisao ma koliko to za nekog bila bolna istina. Kad neko vidi da nema odjeka na to što piše bolje ne pisati ništa, nego da ga ljudi pamte kao levo škrabalo.
Treba zaslužiti da te nazivaju piscem, a nije pisac onaj koji uhvati olovku u ruke i napiše 3 priče i dve pesme. Možda je on pisac za sebe i komšiluk, ali to ga definitivno ne svrstava u pisce. Ako prekratim 10 letve i 15 daske i zakucam 30-40 eksera praveći policu, da li time automatski postajem stolar?
Daj da se uozbiljimo, jer su te tvrdnje više nego smešne. Po toj teroriji da su svi pisci koji nešto napišu pa mi imamo sigurno 5 miliona pisaca u Srbiji, jer je veliki broj njih pisao pesme u tinejdžerskom dobu.
Ni objaviti knjigu ne znači postati i pisac, u pravom smislu te reči. Pitaš se zašto? Evo npr. nađe se neka budala, proda kravu, izlupeta se neke gluposti na jedno 50-ak stranica, plati nekog da mu to malo sredi ali se ne potpiše (ima na stotine primera), stavi sebe kao izdavača ili još luđeg komšiju, plati da mu se uradi priprema, plati štampanje (u tom slučaju boli briga i ovog što radi pripremu i štampara šta ovaj izdaje), CIP-uje knjigu jer se u ovoj državi sve CIP-uje za pare i knjiga ugleda svetlost dana. Hm, i takvog da nazovemo piscem, jel te?
Verovali ili ne ima ne baš ovakvih, ali sličnih primera po Srbiji gde sam imao prilike da se upoznam sa tim fenomenom. Onda onako zaluđen naš novopečeni pisac krene da ganja i teroriše komšiluk da im uvali knjigu, a komšije u paničnom begu zatvaraju vrata, prozore i odžake i mole Boga da ga rastrgne njihov pas čuvar.
Najlakše nahvata žrtve po književnim večerima, tu nema bežanja.
Gleda žrtvu pravo u oči i gura joj knjigu u ruke.
Malo se sad zezam, ali vredi malo ići po tim književnim večerima i manifestacijama, svakakva se iskustva mogu steći.
@Borac za prava zivotinja je sve to lepo objasnila, bez doze neozbiljnosti.