комшија
Stara legenda
- Poruka
- 91.056
Jugoslavija: Pet stvari koje treba da znate o Ustavu SFRJ iz 1974.
Nataša Anđelković
BBC novinarka
21 februar 2024
„Prvi put u istoriji ljudskog društva, radni čovek dobio je pravo da upravlja rezultatima svoga rada i postao sam svoj predstavnik, poslanik i odbornik."
Ovim svečanim i krupnim rečima, državne novine Borba su izvestile da je 21. februara 1974. proglašen novi Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Ipak, osim slavlja, ovaj Ustav biće nazivan i „grobarom" Jugoslavije, jer polazi od toga da svaki narod ima pravo „na samoopredeljenje, kao i pravo na otcepljenje", što će se i dogoditi 17 godina kasnije, u krvavom ratu.
Jugoslaviju su činile republike Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora i Srbija, koja je u sastavu imala i dve pokrajine - Kosovo i Vojvodinu.
Svaka od republika je danas nezavisna država, a Kosovo je poslednje proglasilo nezavisnost 2008. godine, koju od bivših jugoslovenskih republika nisu priznale Srbija i Bosna i Hercegovina.
„To je ustav kojim je započeo proces deljenja nekadašnje velike države davanjem praktično svih elemenata državnosti ne samo republikama, nego i pokrajinama, koje je imala samo Srbija.
„Dobar ustav štiti i integriše državu i društvo, a ovaj iz 1974. je učinio suprotno - on je bio jedan od ključnih faktora razjedinjenja", kaže Vladan Petrov, profesor ustavnog prava, za BBC na srpskom.
Samoupravljanje u Jugoslaviji nekada i u svetu danas
Posle niza rasprava i ustavnih amandmana, ustav je usvojen u Skupštini SFRJ, današnjem Domu Narodne skupštine Srbije u Beogradu, na svečanoj sednici koju su pratile desetine hiljada okupljenih ljudi sa kišobranima, cvećem i zastavicama u rukama.
Idejni tvorac ustava bio je Edvard Kardelj, jedan od najbližih saradnika doživotnog jugoslovenskog predsednika Josipa Broza Tita.
On je smatrao da je vreme da država 'olabavi', te da se izvrši decentralizacija kroz samoupravljanje, gde će radni narod biti uključen i politički i ekonomski.
Jugoslaviju je trebalo da štite ili drže na okupu partija, vojska i policija, kao i klasna svest, što se nije obistinilo.
Edvard Kardelj bio je potpredsednik Saveznog izvršnog veća (1953–1963) i predsednik Savezne skupštine, smatra se arhitektom socijalističkog samoupravljanja
Josip Broz Tito, doživotni predsednik, neprikosnoveni lider i simbol koji je čvrsto držao Jugoslaviju na okupu, umro je 1980.
Naredne godine započeće studentski protesti na Kosovu, na kojima je traženo da i Kosovo bude republika.
Iako su brutalno ugušeni, mnogi ih ocenjuju kao početak sunovrata zajedničke države.
Edvard Kardelj - arhitekta ideje o socijalističkom samoupravljanju i nesvrstanosti Jugoslavije
Ivan Đaja - „renesansni čovek" i akademik koji je glasao da Tito ne bude počasni član SANU
Svetozar Vukmanović Tempo: „Iskreno je ostao revolucionar i to ga je možda koštalo karijere"
Istoričar Milivoj Bešlin smatra da „ništa što je u Ustavu stajalo nije bilo ni nepoznato, ni toliko novo, ni drugačije od onog što je postojalo do tad".
„Priča da je Ustav iz 1974, doneo nešto posebno ili da je razorio Jugoslaviju apsolutno ne stoji", tvrdi istoričar.
On citira istoričarku prava Olgu Popović Obradović koja je rekla da je „ustav bio temelj države i nije je mogao razoriti, već je rušenje Ustava razorilo državu".
Da će nova Jugoslavija biti napravljena kao federalna, sastavljena od republika, utvrđeno je već na sednicama Antifašističkog veća Jugoslavije (AVNOJ) za vreme Drugog svetskog rata, dodaje.
„Postoji potpuni kontinuitet, a ideja je bila da se raskine sa praksom iz vremena monarhije, jer je ključ propasti kraljevine Jugoslavije bilo nerešeno nacionalno pitanje i nacionalna diskriminacija.
„Federacija je trebalo da garantuje ravnopravnost svih i da niko više nikome ne može da se nameće i dominira nad bilo kim", kaže Bešlin.
Presentational grey line
Ustavni paradoks*
Dok je Tito bio živ, nije bilo mnogo važno to što je nakon 1974. Jugoslavija postala labava federacija.
Čak i pre njegove smrti, od srpskog rukovodstva mogli su se čuti argumenti u prilog reviziji Ustava.
Njima je ukazivano da, iako predstavnici Kosova i Vojvodine imaju pravo veta na odluke srpske skupštine, republika nema takva ovlašćenja u odnosu na pokrajinske skupštine.
Štaviše, „uža" Srbija nije imala vlastitu skupštinu.
Bio je to ustavni paradoks unekoliko uporediv sa današnjim slučajem Britanije u kojoj je Vestminster parlament Ujedinjenog Kraljevstva i ne postoji zasebno zakonodavno telo za Englesku, kao što postoji za Škotsku i Vels.
Srbija je doduše imala sopstvenu skupštinu, ali ne i „uža" Srbija - da jeste, to bi značilo punu federalizaciju Srbije, što bi verovatno dovelo do još jačih osuda
link / цео текст
Устав из 1974 је био сјајан јер је дао већу самосталност републикама, а то је био велики искорак. Устав је имао само једну ману. Ужа Србија, то јест ПРАВА Србија која по својој територији одговара оној органској, Обреновићевској Србији, морала је да постане републиком, са својом републичком скупштином, с тим да у њен састав уђе Јужни Банат који је увек гравитирао према нама (први српски устанак, подсетимо се, догодио се у Јужном Банату 1594. године). Нама Србијанцима нису биле потребне покрајине Војводина и Косово, а којима је Уставом из 1974 требало да се додели статус република.