O ovome sam već pisao
onomad na forumu...
1994. godine u OŠ "Ujedinjene nacije" na Ceraku (BGD), u okviru priredbe za nove djake - prvake, devojčice iz starijih razreda su igrale uz pesmu Ivana Gavrilovića "200 na sat".
To možda najbolje govori koliko je 90tih sistem vrednosti bio ne urušen, nego deformisan, perverzan. Vlasti (čitaj: Miri i Slobi, pa onda Šešelju i ostalim Mirinim podsuknjašima) je odgovaralo da sve bude nenormalno, jer samo u nenormalnim uslovima su oni mogli da prodju.
Naravno da se tragovi toga vuku i danas, vući će se još decenijama. Po meni, jedini način da se deca sačuvaju od novokomponovanih njasra je da im se povremeno puštaju prave narodne pesme - da vide šta je stvarno narodna muzika, i naravno da im se od malena pušta
dobra muzika, bez obzira na vrstu, deca će se već sama opredeliti kad im dodje vreme, bitno je da nauče da razlikuju dobro i kvalitetno od lošeg.
Mislim da novokomponovana muzika sama po sebi i nije toliko strašna, ona je seno za stoku koja ne zna za bolje i ne želi da zna za bolje. Ima toga svugde - američki kantri je još i gori, pa kod Švaba one tirolske popevke u disko ritmu... Naš problem je što je ta muzika samo vrh ledenog brega i samo nagoveštava mnogo dublje probleme novokomponovanog razmišljanja, novokomponovanih duša, novokomponovanog morala... E za rešavanje tog problema će nam i vekovi trebati!