Dvanaest velikana kulturne scene koji su nas napustili u 2023. godini

[Nina]

Pisci koji su prkosili konvencijama, glumci čije će uloge pamtiti i generacije koje dolaze, muzičari koji su jedinstvenim zvukom osvajali svet... U 2023. godini oprostili smo se od brojnih ličnosti koje su ostavile dubok trag, ne samo na srpskoj, nego i na regionalnoj kulturnoj sceni.

Ovo je podsećanje na njih:

Žarko Laušević: Zvezda čiji je život obeležila tragedija
Jedan od najpriznatijih glumaca jugoslovenske i domaće scene Žarko Laušević preminuo je 15. novembra u 64. godini, ostavivši iza sebe niz nezaboravnih uloga i četiri knjige.Rođeni Cetinjanin završio je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1982. godine, kada postaje i član Jugoslavenskog dramskog pozorišta.

Popularnost u Jugoslaviji je stekao ulogom kriminalca u televizijskoj seriji "Sivi dom" (1986) reditelja Darka Bajića, kao i, između ostalog, filmovima "Šmeker" (1986), "Dogodilo se na današnji dan" (1987), "Braća po materi" (1988), "Boj na Kosovu" (1989), "Kaži zašto me ostavi" (1993) i "Bolje od bekstva" (1993).

Za ulogu u filmu "Oficir s ružom" Laušević je 1987. godine zaslužio "Zlatnu arenu" za najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Puli. Od brojnih nagrada Laušević je dobio "Zorana Radmilovića" za ulogu u "Kanjošu Macedonoviću" (1989) i Sterijinu nagradu za naslovnu ulogu u predstavi "Sveti Sava" (1990).

Međutim, blistavu karijeru glumca prekinula je velika tragedija.
Laušević je u leto 1993. godine prilikom svađe i sukoba ispred jednog kafića u Podgorici ubio iz pištolja napadače Dragora Pejovića i Radovana Vučinića, a trećeg Andriju Kažića je teško ranio.Osuđen je na 13 godina zatvora za dvostruko ubistvo u Crnoj Gori.
Posle skraćenja presude i pomilovanja, Laušević se odselio u Sjedinjene Američke Države, odakle se vratio najpre ispovednom knjigom "Godina prođe, dan nikad", a potom i sa još nekoliko autobiografskih dela, kao i nekoliko uloga na televiziji i filmu u poslednjih desetak godina.

Događaj koji je iz temelja promenio njegov i život njegove posledice, Laušević je opisao u autobiografskoj trilogiji: "Godina prođe, dan nikada" (2011), "Druga knjiga" (2013) i "Sve prođe, pa i doživotna" (2018).

David Albahari: Kolosalni arhitekta reči
Književnik i prevodilac David Albahari preminuo je posle duže bolesti u Beogradu 30. jula u 76. godini života. "Kolosalni arhitekta reči", kako je pisac opisan na komemoraciji održanoj u njegovu čast, rođen je 15. marta 1948. godine u Peći.
Prvu knjigu, zbirku priča "Porodično vreme", objavio je 1973. u izdanju Matice srpske iz Novog Sada.
Isti izdavač objavio je njegov prvi roman, "Sudija Dimitrijević" (1978).
Objavio je još romane "Cink", 1988; "Kratka knjiga", 1993; "Snežni čovek", 1995; "Mamac", 1996; "Mrak", 1997, 2008; "Gec i Majer", 1998; "Svetski putnik", 2001; "Pijavice", 2006; "Ludvig", 2007; "Brat", 2008; "Ćerka", 2010; "Kontrolni punkt", 2011, "Životinjsko carstvo", 2013 i brojne eseje i zbirke priča.

Zajedno sa Dušanom Petričićem objavio je knjigu za decu "Ema i jež koji nestaje" (2008). Zajedno sa Žarkom Radakovićem objavio je "Knjigu o muzici" (2013).

Za zbirku priča "Opis smrti" dobio je Andrićevu nagradu. Roman "Mamac" dobio je Ninovu nagradu za najbolji roman u 1996. godini, kao i nagradu Narodne biblioteke Srbije, Balkaniku i Most-Berlin.Knjiga priča "Svake noći u dugom gradu" dobila je Vitalovu nagradu za knjigu godine.

U periodu između 1973. i 1994. godine radio je u redakcijama više beogradskih i novosadskih časopisa i izdavačkih kuća – Vidici, Književna reč, Pismo, Kulture Istoka, Politika, Mezuza, edicija Prva knjiga Matice srpske.
Knjige su mu prevedene na dvadeset i jedan jezik. Preveo je veliki broj knjiga, priča, pesama i eseja mnogih američkih, britanskih, australijskih i kanadskih pisaca, uključujući Sola Beloua, Vladimira Nabokova, Margaret Etvud, Isaka Baševisa Singera i Tomasa Pinčona.
Preveo je i dramske tekstove Sema Šeparda, Keril Čerčil i Džejsona Šermana.

Bio je član SANU, srpskog PEN centra i Srpskog književnog društva.
Od jeseni 1994. godine do 2012.godine živeo je u Kalgariju, u Kanadi. od 2012. godine živeo je u Beogradu.

Duško Gojković: Večiti mladić s trubom
Džez trubač, kompozitor, aranžer i dirigent Duško Gojković preminuo je 5. aprila u 92. godini života u Minhenu, u kom je godinama živeo.
Rođen je u Jajcu 14. oktobra 1931. godine, od oca Vuksana i majke Kristine, kao jedno od njihovo četvoro dece. Ostavši bez porodice u ratnim stradanjima, on se 1946. godine našao u Beogradu, kao gimnazijalac i učenik Muzičke škole Stanković.

Muziku je studirao na Muzičkoj akademiji u Beogradu od 1948. do 1953. godine. Još kao student sa 18 godina svirao je trubu u mnogim džez i diksland bendovima i sa velikim orkestrom Radio Beograda. Posle pet godina provedenih u Jugoslaviji, prerastao je nivo balkanskog muziciranja i odlučio da nastavi svoju karijeru u zapadnoj Nemačkoj. Godine 1956. snimio je svoj prvi LP kao član grupe Frank All Stars. Sledeće četiri godine proveo je kao prvi trubač i član Kurt Edelhagenovog orkestra. Tokom godina svirao je sa značajnim džezerima kao što su Čet Bejker, Sten Gec i Oskar Petiford.
Prvi put se obreo u Americi sa Evropskim omladinskim orkestrom 1958. u Njuportu na džez festivalu na Istočnoj obali, i svojim stilom muziciranja privukao veliku pažnju sa obe strane okeana.

Godine 1961. ponuđena mu je stipendija za studije u oblasti komponovanja i aranžiranja na Berkliju, u vrsti muzike za koju teško da su tada drugde u svetu postojale neke škole.Nakon studija u Berkliju pozvao ga je kanadski vođa benda Mainard Ferguson da se pridruži njegovom bendu. Gojković je nastupao kao druga truba u ovom sastavu sve do pauze benda 1964. Njegov rad sa Fergusonom omogućio je Gojkoviću reputaciju odličnog i velikog muzičara i izvanrednog soliste.

Vratio se u Evropu, i formirao svoj sekstet 1966. godine, sa kojim je snimio svoj prvi album Svinging Macedonia, u produkciji Eckart Rahn, sa muzikom koju je on izvorno komponovao inspirisan muzikom Balkana. Album se generalno smatra kamenom temeljscem balkanskog džeza.
"Balkan džez" je na svež, originalan i eklektički način obeležio vreme u kojem je Gojković živeo i stvarao, vreme u kojem se mešalo moderno i tradicionalno, istočno i zapadno.

Nakon mnogih uspeha, prebrodio je ozbiljnu zdravstvenu krizu, nakon koje se vraća na scenu na velika vrata, kada je u Njujorku snimio album "Soul Connection" za prestižnu izdavačku kuću Enja Records, njegovim glavnim izdavačem poslednjih nekoliko dekada.

Gojković je sam uvek na prvo mesto stavljao iskustvo i intimnost džez kluba naspram nastupa na velikim festivalima i u velikim koncertnim dvoranama. Tokom karijere Gojković je svirao u svim bitnim džez klubovima na svetu, od najmanjih do onih većih, prestižnim svetskim koncertnim salama (pomenimo "Royal Albert Hall", "Carnegie Hall" i druge) i velikim džez festivalima, pa i na glavnoj sceni Festivala EXIT.
Iza Gojkovića ostaju stotine albuma na kojima je učestvovao kao član različitih ansambala, desetine albuma koje je snimio pod svojim imenom. Poslednjih petnaest godina intenzivno i sa iskrenim zadovoljstvom je sarađivao sa Big Bendom RTS i snimio album "Latin Haze". Nagradu I priznanje Berklee Master of Global Jazz Award dobio je januara 2021. Gojković je drugi umetnik koji je ovu nagradu dobio posle Vejn Šortera 2013.

"Otišao je nenametljivo i tiho, kakav je i bio. Duškova truba, zvučala je prefinjeno, elegantno, snažno i prepoznatljivo. Autorski opus koji ostaje obeležile su brojne kompozicije, a prvi u svetu u savremen džez uveo harmonsko i ritmičko muzičko nasleđe Balkana. Otišao je večiti mladić sa trubom", saopštila je svojevremeno Džez inicijativa povodom Gojkovićeve

 

[Nina]

Dubravka Ugrešić: Prva žena dobitnica Ninove nagrade

Dubravka Ugrešić, književnica, naučnica i publicistkinja preminula je 17. marta u Amsterdamu u 73. godini, u krugu prijatelja i porodice.
Ugrešić je rođena 1949. godine u Kutini u Hrvatskoj.
Književnost je završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a dvadesetak godina je radila u Institutu za nauku o književnosti pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Devedesetih pisala je protiv rata, nacionalizma i etničke mržnje (tekstovi su kasnije sakupljeni u zbirci "Kultura laži"), zbog čega je u javnosti i medijima proglašena narodnim neprijateljem. Tih godina, bila je primorana da napusti Hrvatsku, nakon čega nekoliko godina provodi u Nemačkoj, potom u SAD, a od 2001. u živi u Amsterdamu.

Dobitnica je nekoliko međunarodnih književnih nagrada među kojima je takozvani "američki Nobel" – Međunarodna nagrada za književnost "Neustadt", Austrijska nagrada za evropsku književnost, nagrade za eseje "Jean Améry". Domaća nagrada koje je Ugrešić osvojila jeste "Meša Selimović", a izdvaja se i kao prva žena koja je dobitnica Ninove nagrade za roman godine 1988. godine.

Ugrešić je autorka mnogih dela, a neka od njih su: "Poza za prozu", "Štefica Cvek u raljama života", “Život je bajka", "Forsiranje romana-reke", "Američki fikcionar", "Kultura laži", "Muzej bezuvjetne predaje", "Zabranjeno čitanje", "Ministarstvo boli", "Nikog nema doma", "Baba Jaga je snijela jaje", "Lisica", "Doba kože"…

Nada Knežević: Prva dama jugoslovenskog džeza
Nada Knežević, istaknuta džez umetnica i dobitnica nagrade za životno delo, preminula je 25. oktobra u Beogradu.
Karijera Nade Knežević je trajala 40 godina, a njen uticaj na generacije izvođača traje do dan danas.
Nada je debitovala 1956. godine na koncertu "Mlade snage na polju džeza", a godinu dana kasnije je prvi put snimala za program Radio Beograda.
Godine 1959. je učestvovala na Opatijskom festivalu (drugom po redu), posle čega je postala poznata širokom auditorijumu. Uskoro su kompozicije "Ciganska noć (Les Gitans)" i "Fatima" postale radijski hitovi i donele joj veliku popularnost.
Već na početku karijere je na inostranim džez festivalima dobijala prve nagrade, a često je nastupala i na domaćim festivalima (Zagreb, Jugoslovenski džez festival na Bledu, Beogradsko proleće).

Na prvom i jedinom takmičenju pevača zabavne muzike (1961) osvojila je Zlatni mikrofon.
U vreme najveće slave, 1962. godine, otišla je u Zapadnu Nemačku, gde je nešto manje od dve godine radila sa ansamblom Hejzija Ostervalda.
U skandinavskim zemljama , za dansko-švedsko-norveški radio je snimila dvočasovni muzički program i imala podršku inostranih medija, što joj je pružilo priliku za evropsku karijeru.Godine 1971. se trijumfalno vratila na domaću scenu.

Snimila je muziku za film "Moja luda glava", nastupila na festivalu Beogradsko proleće sa kompozicijom "Seti se naše ljubavi", i predstavljala Jugoslaviju, kao gost UN, na Sinajskom poluostrvu, gde je proglašena najboljim učesnikom.

Svet je imao mnogo sluha za njenu umetnost interpretacije, pa je magazin Downbeat (Daunbit) pisao u superlativu o njenim vokalnim sposobnostima, a džez pijanista Čik Korija joj je ponudio saradnju.

Nastupala je u Albert Fišer holu, na međunarodnim džez festivalima u Minhenu, Atini i Istanbulu, kao i na Newport Jazz festivalu, a ostaće upamćena i kao prva Evropljanka čije je ime uneto u svetsku enciklopediju džeza.

Tokom 50 godina karijere dobila je pregršt festivalskih nagrada i priznanja, a Udruženje džez muzičara joj je dodelilo povelju za doprinos razvoju muzičkog stvaralaštva.Poslednji koncert nazvan "Nada Beogradu", održala je 1995. godine, a 2007. je primila nagradu za životno delo na XXIV internacionalnom džez festivalu Nišvil.Nezvanično je poznata kao prva dama jugoslovenskog džeza.

Jagoš Marković: Velikan teatra
Reditelj Jagoš Marković, jedan od najistaknutijih pozorišnih reditelja u regionu, preminuo je 27. septembra u 58. godini.
Rođen je u Podgorici 1966. godine. Prvu režiju imao je sa svega 12 godina, a na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu diplomirao je kad mu je bila samo 21 godina, i to u klasi profesora Borjane Prodanović i Svetozara Rapajića.

U Narodnom pozorištu u Beogradu, čiji je stalni reditelj bio od 2008. godine, režirao je najznačajnije naslove svetske i domaće klasike: "Učene žene", "Hasanaginica", "Gospođa ministarka", "Pokondirena tikva", "Antigona", "Pepeljuga" i "Figarova ženidba". U drugim teatrima u zemlji i inostranstvu režirao je više od 50 predstava, a među najznačajnijim su "Romeo i Julija", "Kate Kapuralica", "Dekameron dan ranije, "Lukrecija iliti Ždero", "Skup", "Bogojavljenska noć", "Govornica", "Sumnjivo lice", "Uobraženi bolesnik", "Tako je ako vam se tako čini", "Porodicne priče", "Gospoda Glembajevi", "Jesenja sonata", "Galeb", "Zora na istoku", "Naši sinovi", "Svinjski otac", "Hasanaginica", "Tartif", "Hekuba"...

U Jugoslovenskom dramskom pozorištu je u čast reditelja u proglašen "Jagošev novembar", tokom kog su igrane četiri predstave ovog reditelja na pozornici tog teatra – "Putujuće pozorište Šopalović" i "Čudo u Šarganu" Ljubomira Simovića, "Tako je ako vam se tako čini" Luiđija Pirandela i "Vrat od stakla" Biljane Srbljanović.
Poslednje večeri novembra održano je i specijalno, kolažno veče sa odlomcima iz Markovićevih predstava, a gostovale su i regionalne pevačice Tereza Kesovija i Amira Medunjanin.

 

[Nina]

Srđan Koljević: Neprikosnoveni scenarista domaće kinematografije
Scenarista i reditelj Srđan Koljević (1966-2023) preminuo je 7. jula nakon duge i teške bolesti.
Bio je jedan od najnagrađivanijih scenarista u Srbiji i regionu i višestruki dobitnik priznanja za stvaralaštvo u oblasti filmskog scenarija.
Koljević je bio reditelj i scenarista filmova "Sivi kamion crvene boje" (2004) i "Žena sa slomljenim nosom" (2010).
Rođen u Sarajevu, Koljević je diplomirao dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gde je predavao od 1999. godine.

Koljević je bio scenarista filmova "Nataša" (2001), "Krugovi" (2013) i filma i serije "Branio sam Mladu Bosnu" (2015), kao i koscenarista "Kaži zašto me ostavi" (1993), "Stršljen" (1998), "Nebeska udica" (2000), "Klopka" (2007) i drugih.
Njegovi rediteljski debi "Sivi kamion crvene boje" je osvojio brojne međunarodne i domaće nagrade, dok je "Klopka" bila prvi srpski film u užem izboru za nagradu Oskar, a scenario za rimejk je otkupljen u Holivudu.

"Žena sa slomljenim nosem" je osvojila nagrade Gran pri festivala u Cirihu i Festivala Evropskog filma u Lećeu, kao i Nagradu publike u Monpeljeu, dok je scenario "Krugova" u Kanu dobio nagradu "Atelier", za najbolji scenario projekta u pripremi.
Film "Branio sam Mladu Bosnu" je dobio nagradu za najbolji scenario na FEST-u 2015. godine.

Ratko Božović: Vitez poziva
Univerzitetski profesor, sociolog kulture i književnik Radoslav Ratko Božović preminuo je 23. novembra u Beogradu u 90. godini.
Božović je rođen 1934. godine u Banjaluci. Gimnaziju je završio u Nikšiću, a Filozofski fakultet u Beogradu 1959. godine. Magistrirao 1967, a doktorirao 1971. godine.
Dominantno se bavio teorijom i sociologijom kulture, sociologijom slobodnog vremena i sociologijom umetnosti.

Držao je predavanja i na redovnim i na postdiplomskim studijama. Bio je rukovodilac smera "Sociologija kulture i kulturna politika“ na postdiplomskim studijama Fakulteta političkih nauka, gde je držao predavanja iz predmeta Teorija i sociologija kulture, Kulturna politika i Fenomeni modernog sveta.

Bio je profesor na Fakultetu dramskih umetnosti i Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu (za predmet: Sociologija umetnosti), na Filološkom fakultetu u Beogradu na smeru Sociologija jezika i književnosti poslediplomskih studija (za predmet: Sociologija masovnih komunikacija) i na poslediplomskim studijama Arhitektonskog fakulteta u Beogradu (za predmet: Kultura urbanog vremena). Predavao je Teoriju kulture i Sociologiju masovnog komuniciranja na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Predavao je na Fakultetu vizuelnih umjetnosti u Podgorici Teoriju kulture i Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Nikšiću.
Bio je jugoslovenski dopisnik francuskog časopisa za svetsku politiku "Démocratie Nouvelle" (Nova demokratija) i urednik edicije "Kultura i društvo" (IP "Vuk Karadžić", Beograd) i biblioteke "Poenta" ( IP "Unireks", Nikšić ). Studijski boravio u Parizu 1972 – 1973. godine, a u Njujorku 1986, 1992, 2006.

Autor je oko 300 naučnih radova, 150 stručnih radova i desetine knjiga. Najznačajnija dela su mu: "Kultura slobodnog vremena", "Metarmofoze igre", "Iskušenja slobodnog vremena", "Usud igre", "Nedoumice oko kulture", "Lavirint kulture", "Pod znakom pitanja", "Kroz crveno", "Kult – ura", "Noćna mora", "Izveštaj iz ludnice", "Razbijeno ogledalo", "Leksikon kulturologije", "Tišina dokolice", "Igra ili ništa", "Paradoksi medijske slobode", "Molitve osame", "Geometrija mišljenja".

Svoje poslednje delo - knjigu pod naslovom "Tajne dijaloga" - objavio je u oktobru 2023.

Božović je dobitnik nekoliko nagrada, "Đorđe Fišer" 2012. godine, za doprinos razvoju humora i satire, "Radoje Domanovic" 2016. godine za teorijski pristup satiri, "Tipar", 2016, za životno delo za humor i satiru, Muškarac životnog stila 2013, Porodica bistrih potoka 2017. Nagrada za studiju "Paradoksi medijske slobode" časopisa Dialogos, kao najbolje delo u regionu iz teorije medija. 2015. Dobitnik je zvanja Vitez poziva koji dodeljuje Liga eksperata (Lex.org.rs) 2021.

Dragoslav Mihailović: Od zatočenika Golog otoka do kultnog pisca

Poznati pisac, scenarista i dramaturg, akademik Dragoslav Mihailović, preminuo je 12. marta u Beogradu u 93. godini.
Mihajlović je bio pisac, romansijer, scenarista, dramaturg i redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU).
Dragoslav Mihailović rođen je 1930. godine u Ćupriji. Prvi poluknjiževni rad, humoresku pod naslovom "Pismo", objavljuje krajem 1957. u Ježevom kalendaru. Zatim nekoliko godina sarađuje u novosadskom časopisu Letopis Matice srpske.

Matica srpska objavljuje 1967. i prvu njegovu knjigu, zbirku šest pripovedaka pod naslovom "Frede, laku noć", za koju dobija Oktobarsku nagradu Grada Beograda.Isti izdavač 1968. objavljuje i drugu njegovu knjigu, kratki roman "Kad su cvetale tikve".

Treća knjiga, "Petrijin venac", izdata 1975. godine, osvojila je "Andrićevu nagradu". Roman "Čizmaši" objavio je 1983. i za njega dobio prestižnu Ninovu nagradu kritike, a 1985. godine i Nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine.

Godine 1969, prema motivima svog romana, napisao je dramu "Kad su cvetale tikve", koja je objavljena i, u oktobru te godine, pet puta igrana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ali posle mnogobrojnih napada na političkim skupovima i u štampi, na radiju i televiziji, lične intervencije Edvarda Kardelja i javnog govora Josipa Broza Tita, skinuta je s repertoara zbog eksplicitnog pominjanja golootočkih zatočenika. Posle toga drama četrnaest godina nije nanovo stavljena na repertoar – obnovljena je u Narodnom pozorištu u Beogradu 1984, a igrani film prema već otkupljenom scenariju nije snimljen.

Roman je u zemlji bio devet godina praktično zabranjen, a isto toliko zvanični jugoslovenski diplomatski predstavnik odlagao je izlazak prevoda u jednoj socijalističkoj zemlji.

Inače, Dragoslav Mihailović je i sam bio zatočenik Golog otoka i žrtva tadašnje represije. Godine 1990. počeo je da objavljuje i dokumentarno-publicističku knjigu u više tomova "Goli otok" (poslednji, peti tom objavljen je 2012. godine).
Objavio je još publicistička dela i naučne studije "Kratka istorija satiranja" (1999), "Crveno i plavo" (2001), "Vreme za povratak" (2006), "Majstorsko pismo" (2007), kao i dramu "Skupljač" (2011). U polemičkim tekstovima, izjavama i intervjuima osuđivao je dve državne koncepcije koju je Srbija tokom XX veka branila: Jugoslaviju i socijalizam.
Izabrana dela su mu štampana dva puta, u šest knjiga 1984. i u sedam knjiga 1990. godine. Osim pomenutih, dobio je Kočićevu nagradu za životno delo, "Račansku povelju" za celokupno književno delo, Vitalovu nagradu za zbirku pripovedaka "Preživljavanje", i mnoga druga književna priznanja. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1981, a za redovnog 1989. godine.

 

[Nina]

Tanasije Uzunović: Veliki glumac i nesuđeni slikar

Pozorišni i televizijski glumac Tanasije Uzunović preminuo je 10. marta u Beogradu u 81. godini života na klinici za urgentnu medicinu VMA.
Uzunović je srpski glumac i unuk brata Nikole Uzunovića, nekadašnjeg predsednika Vlade Kraljevine Jugoslavije.
Rođen je u Nišu 1942. godine. Iako je prvobitno želeo da bude slikar, ipak se okrenuo pozorištu i akademiju završio u klasi profesorke Ljiljane Krstić.

Igrao je na beogradskim, novosadskim i niškim scenama. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu je od 1967. godine. Ostvario je više uloga u televizijskim dramama. Igrao je u filmovima: "Koraci kroz maglu", "Jad", "Devojački most", "Trener", "Čovek koga treba ubiti", "Šta je s tobom, Nina?", "Lager Niš", "Atoski vrtovi", "Sabirni centar"....
Osim u pozorištu, igrao je u preko 50 filmova i TV drama. Najpoznatiji je po ulozi Rajka Maleševića iz televizijske serije “Moj rođak sa sela”. Dobitnik je Sterijine nagrade i Oktobarske nagrade grada Beograda.
Jednu od poslednjih uloga imao je u domaćoj seriji "Južni vetar".

Breda Kalef: Zvezda zlatnog doba beogradske opere
Breda Kalef, zvezda takozvanog zlatnog doba Beogradske opere, preminula je 13. februara u Beogradu u 93. godini života.
Operska diva potiče iz jedne od najstarijih jevrejskih porodica koja je iz Španije, preko Soluna, stigla u Beograd.

Ostvarila je više od 50 uloga mecosopranskog faha - Karmen ("Karmen"), Dalila ("Samson i Dalila"), Acučena ("Trubadur"), Končakovna ("Knez Igor"), Marina ("Boris Godunov"), Olga ("Evgenije Onjegin"), Lukrecija ("Lukrecija"), Ðokonda ("Ðokonda"), Šarlota ("Verter")…
Sa horom Braća Baruh imala je turneju u 29 gradova Sjedinjenih Američkih Država, uključujući i nastup u Karnegi Holu u Njujorku.
Za BBC je snimljeno njeno koncertno izvođenje Borisa Godunova, u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu.

Kako je sa Plasidom Domingom nastupala više od 40 puta, jedina je operska umetnica sa prostora bivše Jugoslavije koja se slikom i pričom pominje u njegovoj autobiografskoj knjizi.

Njoj je prošle godine posvećena izložba "Breda Kalef - neuobičajena primadona" koja je osvetlila karijeru dive na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu i na gostovanjima u inostranstvu.U postavci su bile fotografije, plakati, lični predmeti slavne umetnice.

Gordana Kuić: Trajanje kao potvrda vrednosti

Književnica Gordana Kuić, autorka devet romana i dve zbirke priča, preminula je 15. januara u Beogradu u 81. godini.
Rođena je u Beogradu 1942. godine, gde je završila engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu.
Objavila je romane "Miris kiše na Balkanu", "Cvat lipe na Balkanu", "Smiraj dana na Balkanu", "Duhovi nad Balkanom", "Legenda o Luni Levi", "Bajka o Benjaminu Baruhu", "Balada o Bohoreti", "Roman u slikama" i "Roman u pričama". Objavila je i dve knjige pripovedaka "Preostale priče" i "Sa druge strane noći".

Prema njenom romanu "Cvat lipe na Balkanu" snimljena je TV serija, u režiji Ivana Stefanovića. Takođe, prema romanu "Miris kiše na Balkanu" snimljeni su TV serija i film, u režiji Ljubiše Samardžića.

Kuić je počela da piše tokom ranih osamdesetih godina 20. veka, kako je rekla, ne da bi postala pisac već sa željom da ovekoveči život pet izuzetnih žena – sestara Salom, odnosno svoje majke Blanke i tetaka Laure, Nine, Klare i Rifke.
Dogodilo se da je preko njih u svojoj prvoj trilogiji ispričala priču o sefardskim Jevrejima Sarajeva, Bosne, pa i Balkana u trajanju od jednog veka. O tome je, kako je svojevremeno navela, saznala tek kada je pročitala recenziju Davida Albaharija.
Smatrala je i da nema većeg priznanja od čitanosti.
"Publika je nepotkupljiva. Samo zbog nje moji romani traju. To trajanje je potvrda vrednosti. Drugim rečima, ako se moji romani budu čitali za sto godina, značiće da nešto vrede, mada u tome, nažalost, ja neću moći da uživam", navela je Gordana Kuić na svom sajtu.

Gordana Kuić je dobila nagradu "Žensko pero" za 2006. godinu, nagradu za najbolju prozu Banjalučkog sajma knjiga za sabrana dela i nagradu Izdavača i knjižara BIH za 2010. godinu.
Njeni romani prevedeni su na francuski, engleski, poljski, makedonski, slovenački, italijanski, nemački, španski i hebrejski jezik.