- Poruka
- 334.370
Pisci koji su prkosili konvencijama, glumci čije će uloge pamtiti i generacije koje dolaze, muzičari koji su jedinstvenim zvukom osvajali svet... U 2023. godini oprostili smo se od brojnih ličnosti koje su ostavile dubok trag, ne samo na srpskoj, nego i na regionalnoj kulturnoj sceni.
Ovo je podsećanje na njih:
Žarko Laušević: Zvezda čiji je život obeležila tragedija
Jedan od najpriznatijih glumaca jugoslovenske i domaće scene Žarko Laušević preminuo je 15. novembra u 64. godini, ostavivši iza sebe niz nezaboravnih uloga i četiri knjige.Rođeni Cetinjanin završio je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1982. godine, kada postaje i član Jugoslavenskog dramskog pozorišta.
Popularnost u Jugoslaviji je stekao ulogom kriminalca u televizijskoj seriji "Sivi dom" (1986) reditelja Darka Bajića, kao i, između ostalog, filmovima "Šmeker" (1986), "Dogodilo se na današnji dan" (1987), "Braća po materi" (1988), "Boj na Kosovu" (1989), "Kaži zašto me ostavi" (1993) i "Bolje od bekstva" (1993).
Za ulogu u filmu "Oficir s ružom" Laušević je 1987. godine zaslužio "Zlatnu arenu" za najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Puli. Od brojnih nagrada Laušević je dobio "Zorana Radmilovića" za ulogu u "Kanjošu Macedonoviću" (1989) i Sterijinu nagradu za naslovnu ulogu u predstavi "Sveti Sava" (1990).
Međutim, blistavu karijeru glumca prekinula je velika tragedija.
Laušević je u leto 1993. godine prilikom svađe i sukoba ispred jednog kafića u Podgorici ubio iz pištolja napadače Dragora Pejovića i Radovana Vučinića, a trećeg Andriju Kažića je teško ranio.Osuđen je na 13 godina zatvora za dvostruko ubistvo u Crnoj Gori.
Posle skraćenja presude i pomilovanja, Laušević se odselio u Sjedinjene Američke Države, odakle se vratio najpre ispovednom knjigom "Godina prođe, dan nikad", a potom i sa još nekoliko autobiografskih dela, kao i nekoliko uloga na televiziji i filmu u poslednjih desetak godina.
Događaj koji je iz temelja promenio njegov i život njegove posledice, Laušević je opisao u autobiografskoj trilogiji: "Godina prođe, dan nikada" (2011), "Druga knjiga" (2013) i "Sve prođe, pa i doživotna" (2018).
David Albahari: Kolosalni arhitekta reči
Književnik i prevodilac David Albahari preminuo je posle duže bolesti u Beogradu 30. jula u 76. godini života. "Kolosalni arhitekta reči", kako je pisac opisan na komemoraciji održanoj u njegovu čast, rođen je 15. marta 1948. godine u Peći.
Prvu knjigu, zbirku priča "Porodično vreme", objavio je 1973. u izdanju Matice srpske iz Novog Sada.
Isti izdavač objavio je njegov prvi roman, "Sudija Dimitrijević" (1978).
Objavio je još romane "Cink", 1988; "Kratka knjiga", 1993; "Snežni čovek", 1995; "Mamac", 1996; "Mrak", 1997, 2008; "Gec i Majer", 1998; "Svetski putnik", 2001; "Pijavice", 2006; "Ludvig", 2007; "Brat", 2008; "Ćerka", 2010; "Kontrolni punkt", 2011, "Životinjsko carstvo", 2013 i brojne eseje i zbirke priča.
Zajedno sa Dušanom Petričićem objavio je knjigu za decu "Ema i jež koji nestaje" (2008). Zajedno sa Žarkom Radakovićem objavio je "Knjigu o muzici" (2013).
Za zbirku priča "Opis smrti" dobio je Andrićevu nagradu. Roman "Mamac" dobio je Ninovu nagradu za najbolji roman u 1996. godini, kao i nagradu Narodne biblioteke Srbije, Balkaniku i Most-Berlin.Knjiga priča "Svake noći u dugom gradu" dobila je Vitalovu nagradu za knjigu godine.
U periodu između 1973. i 1994. godine radio je u redakcijama više beogradskih i novosadskih časopisa i izdavačkih kuća – Vidici, Književna reč, Pismo, Kulture Istoka, Politika, Mezuza, edicija Prva knjiga Matice srpske.
Knjige su mu prevedene na dvadeset i jedan jezik. Preveo je veliki broj knjiga, priča, pesama i eseja mnogih američkih, britanskih, australijskih i kanadskih pisaca, uključujući Sola Beloua, Vladimira Nabokova, Margaret Etvud, Isaka Baševisa Singera i Tomasa Pinčona.
Preveo je i dramske tekstove Sema Šeparda, Keril Čerčil i Džejsona Šermana.
Bio je član SANU, srpskog PEN centra i Srpskog književnog društva.
Od jeseni 1994. godine do 2012.godine živeo je u Kalgariju, u Kanadi. od 2012. godine živeo je u Beogradu.
Duško Gojković: Večiti mladić s trubom
Džez trubač, kompozitor, aranžer i dirigent Duško Gojković preminuo je 5. aprila u 92. godini života u Minhenu, u kom je godinama živeo.
Rođen je u Jajcu 14. oktobra 1931. godine, od oca Vuksana i majke Kristine, kao jedno od njihovo četvoro dece. Ostavši bez porodice u ratnim stradanjima, on se 1946. godine našao u Beogradu, kao gimnazijalac i učenik Muzičke škole Stanković.
Muziku je studirao na Muzičkoj akademiji u Beogradu od 1948. do 1953. godine. Još kao student sa 18 godina svirao je trubu u mnogim džez i diksland bendovima i sa velikim orkestrom Radio Beograda. Posle pet godina provedenih u Jugoslaviji, prerastao je nivo balkanskog muziciranja i odlučio da nastavi svoju karijeru u zapadnoj Nemačkoj. Godine 1956. snimio je svoj prvi LP kao član grupe Frank All Stars. Sledeće četiri godine proveo je kao prvi trubač i član Kurt Edelhagenovog orkestra. Tokom godina svirao je sa značajnim džezerima kao što su Čet Bejker, Sten Gec i Oskar Petiford.
Prvi put se obreo u Americi sa Evropskim omladinskim orkestrom 1958. u Njuportu na džez festivalu na Istočnoj obali, i svojim stilom muziciranja privukao veliku pažnju sa obe strane okeana.
Godine 1961. ponuđena mu je stipendija za studije u oblasti komponovanja i aranžiranja na Berkliju, u vrsti muzike za koju teško da su tada drugde u svetu postojale neke škole.Nakon studija u Berkliju pozvao ga je kanadski vođa benda Mainard Ferguson da se pridruži njegovom bendu. Gojković je nastupao kao druga truba u ovom sastavu sve do pauze benda 1964. Njegov rad sa Fergusonom omogućio je Gojkoviću reputaciju odličnog i velikog muzičara i izvanrednog soliste.
Vratio se u Evropu, i formirao svoj sekstet 1966. godine, sa kojim je snimio svoj prvi album Svinging Macedonia, u produkciji Eckart Rahn, sa muzikom koju je on izvorno komponovao inspirisan muzikom Balkana. Album se generalno smatra kamenom temeljscem balkanskog džeza.
"Balkan džez" je na svež, originalan i eklektički način obeležio vreme u kojem je Gojković živeo i stvarao, vreme u kojem se mešalo moderno i tradicionalno, istočno i zapadno.
Nakon mnogih uspeha, prebrodio je ozbiljnu zdravstvenu krizu, nakon koje se vraća na scenu na velika vrata, kada je u Njujorku snimio album "Soul Connection" za prestižnu izdavačku kuću Enja Records, njegovim glavnim izdavačem poslednjih nekoliko dekada.
Gojković je sam uvek na prvo mesto stavljao iskustvo i intimnost džez kluba naspram nastupa na velikim festivalima i u velikim koncertnim dvoranama. Tokom karijere Gojković je svirao u svim bitnim džez klubovima na svetu, od najmanjih do onih većih, prestižnim svetskim koncertnim salama (pomenimo "Royal Albert Hall", "Carnegie Hall" i druge) i velikim džez festivalima, pa i na glavnoj sceni Festivala EXIT.
Iza Gojkovića ostaju stotine albuma na kojima je učestvovao kao član različitih ansambala, desetine albuma koje je snimio pod svojim imenom. Poslednjih petnaest godina intenzivno i sa iskrenim zadovoljstvom je sarađivao sa Big Bendom RTS i snimio album "Latin Haze". Nagradu I priznanje Berklee Master of Global Jazz Award dobio je januara 2021. Gojković je drugi umetnik koji je ovu nagradu dobio posle Vejn Šortera 2013.
"Otišao je nenametljivo i tiho, kakav je i bio. Duškova truba, zvučala je prefinjeno, elegantno, snažno i prepoznatljivo. Autorski opus koji ostaje obeležile su brojne kompozicije, a prvi u svetu u savremen džez uveo harmonsko i ritmičko muzičko nasleđe Balkana. Otišao je večiti mladić sa trubom", saopštila je svojevremeno Džez inicijativa povodom Gojkovićeve